ČETRNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU
Današnje evanđeosko čitanje govori o Isusovu pohodu u njegov zavičaj. Isus je prihvatio taj izazov i rizik. On je, naime, znao kakvu će sudbinu doživjeti u Nazaretu. Ljudski govoreći tamo nije trebao ni ići. Tim više što je imao široko polje djelovanja u drugim oblastima gdje su potrebe ljudi bile veoma velike. Ipak, uložio je veliki napor i trud baš u Nazaretu.
Kao čovjek koji je odrastao u Nazaretu volio je dubokom ljubavlju to mjesto, svoj dom i okolinu, čitav zavičaj. Silno je čeznuo da baš svojima obznani Radosnu vijest i da poluči rezultat.
Kakav je naš odnos prema članovima naših obitelji i rođacima. Imamo li život u sebi i želimo li ga posredovati svojima. Da li odustajemo od pokušaja navještaja Evanđelja njima bojeći se neuspjeha. Ta znamo da je naš Učitelj doživio neuspjeh među svojima.
Crkva ima svoju proročku zadaću. Zadatak njezinih članova je nasljedovati svoju Glavu, Isusa i u tom smislu. Dužni smo ljubiti svoje bližnje, a tko nam je bliži od naših roditelja, braće i sestara, sinova i kćeri, stričeva i ujaka i ostale rodbine. Za njih smo najodgovorniji. Naš uzoran život je najbolja propovjed. Potrebno je ponekad i riječima svjedočiti za Boga. Roditelji u današnje vrijeme zaboravljaju svoga sina ili kćer upozoriti da ne stupaju u intimne odnose s partnerom prije braka. Trebali bi također dati do znanja svome djetetu da nije dobro živjeti u braku bez sakramenta ženidbe. Njihova je zadaća također reći svojoj djeci da se trude naći posao ukoliko su nezaposleni. U prvoj knjizi o Samuelu nailazimo na dobar primjer oca koji nije obuzdao u zlu svoje sinove. Riječ je o Eliju koji je imao dva sina svećenika: Hafnija i Pinhasa. Bog po malom Samuelu progovara Eliju. Bog govori sljedeće Samuelu za Elija: “Ti ćeš mu objaviti da osuđujem kuću njegovu dovjeka, on je znao da njegovi sinovi Hulena Boga, a nije ih obuzdao.”
Na kraju su u ratu s Filistejcima poginula oba Elijeva sina. Mnogi roditelji kažu da im djeca nisu poslušna, da ih neće saslušati a kamoli poslušati. Ipak zbog toga nisu oslobođeni svoje dužnosti. Prorok Ezekiel dobiva od Boga izričit nalog da propovjeda sunarodnjacima makar su oni “tvrdokorna pogleda i okorjela srca.” Bog kaže Ezekielu za Izraelce: “I poslušali oni ili ne poslušali, rod su odmetnički, neka znaju da je prorok među njima.” Drugim riječima neka Izrael zna da ih Bog nije ostavio; da ih s ljubavlju opominje da ne srljaju u propast. Neka i tvoji ukućani po tebi shvate da je Bogu doista stalo do njih. Najteže je svojima govoriti o Bogu.
Jer oni će ti reči: “Pa tko si ti? Zar nisi jean od nas? Kime se to praviš? Zar si ti bolji od nas? Doživjet ćeš ono što je doživio tvoj Učitelj u nazaretskoj sinagogi. Iako su njegovi sumještani bili preneraženi njegovom mudrošću i čudesima koje je činio ostali su zatvoreni za dar Božji koji im se darovao. Oni su prije svega znali da je on “drvodjelja, sin Marijin i brat Jakovljev, Josipov, Judin i Šimunov.” Ta i sestre su njegove bile s njima. Oni su znali da je on svet, da ih je nadišao u svakom pogledu. A to je bilo previše za njih.
No Isus u svom zavičaju nije bio bez određenog uspjeha. Nekolicinu nemoćnika je ipak ozdravio.
I još nešto. Njegov trud nije u konačnici bio neuspješan jer su se njegova braća, tj. njegovi muški rođaci na kraju obratili.
Bili su prisutni s apostolskim zborom i Marijom, majkom Isusovom u postojanoj molitvi iščekujući silazak Duha Svetoga.
Ni tvoji sadašnji neuspjesi, poštovani čitatelju, u tvojoj obitelji i među tvojom rodbinom nisu konačni ukoliko nastaviš hrabro ići stopama svog Učitelja sve do Kalvarije svoga života.
Vinko Pilić, svečenik