MISAO IZ EVANĐELJA DANA
XXII. tjedan kroz godinu
Nedjelja, 2. 9. 2018.
DVADESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU
ČITANJA: Pnz 4,1-2.6-8: Ps 15,2-4ab.5ab; Jak 1,17-18.21b-22.27; Mk 7,1-8.14-15.21-23
Prvo čitanje:Pnz 4, 1-2.6-8
Ništa ne nadodajite onome što vam zapovijedam … vršite zapovijedi Gospodnje!
Čitanje Knjige Ponovljenog zakona
Mojsije reče narodu:»Sada, Izraele, poslušaj zakone i uredbe kojima vas učim da biste ih vršili i tako poživjeli te unišli i zaposjeli zemlju koju vam daje Gospodin, Bog otaca vaših. Niti što nadodajite onome što vam zapovijedam niti što od toga oduzimljite; vršite zapovijedi Gospodina, Boga svojega, što vam ih dajem. Držite ih i vršite: to će u očima narodâ biti vaša mudrost i vaša razboritost. Kad oni čuju za sve ove zakone, reći će: ’Samo je jedan narod mudar i pametan, a to je ovaj narod veliki.’ Jer koji je to narod tako velik da bi mu bogovi bili tako blizu kao što je Gospodin, Bog naš, nama kad god ga zazovemo? Koji je to narod tako velik da bi imao zakone i uredbe pravedne kao što je sav ovaj zakon koji danas stavljam pred vas?«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:Ps 15, 2-4ab.5ab
Pripjev:Gospodine, tko smije prebivati u šatoru tvome?
Onaj samo tko živi čestito,
koji čini pravicu,
i istinu iz srca zbori,
i ne kleveće jezikom.
Koji bližnjem zla ne nanosi
i ne sramoti susjeda svoga;
koji zlikovca prezire,
a poštuje one što se Gospodina boje.
Koji se zaklinje prijatelju,
a ne krši prisege,
i ne daje novca na lihvu,
i ne prima mita protiv nedužna.
Drugo čitanje:Jak 1, 17-18.21b-22.27
Budite vršitelji riječi!
Čitanje Poslanice svetoga Jakova apostola
Braćo moja ljubljena: Svaki dobar dar, svaki savršen poklon odozgor je, silazi od Oca svjetlilâ u kome nema promjene ni sjene od mijene. Po svom naumu on nas porodi riječju Istine da budemo prvina neka njegovih stvorova.
Sa svom krotkošću primite usađenu riječ koja ima moć spasiti duše vaše. Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, zavaravajući sami sebe. Bogoljubnost čista i neokaljana jest: zauzimati se za sirote i udovice u njihovoj nevolji, čuvati se neokaljanim od ovoga svijeta.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje:Mk 7, 1-8.14-15.21-23
Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Skupe se oko Isusa farizeji i neki od pismoznanaca koji dođoše iz Jeruzalema. I opaze da neki njegovi učenici jedu kruh nečistih, to jest neopranih ruku. A farizeji i svi Židovi ne jedu ako prije temeljito ne operu ruke; drže se predaje starih. Niti s trga što jedu ako prije ne operu. Mnogo toga još ima što zbog predaje drže: pranje čaša, vrčeva i lonaca. Zato farizeji i pismoznanci upitaju Isusa: »Zašto tvoji učenici ne postupaju po predaji starih, nego nečistih ruku blaguju?« A on im reče: »Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske. Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.«
Tada ponovno dozove mnoštvo i stane govoriti: »Poslušajte me svi i razumijte! Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje. Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.«
Riječ Gospodnja.
Uvod
Vjerujem da ste se puno puta pitali, a vjerojatno se još uvijek pitate, kakva je to ispravna pobožnost? Danas postoji negdje oko četiri tisuće samo kršćanskih denominacija. I ono što je najvažnije,sve i jedna za sebe tvrde da su ona ispravna i prava crkva koja čuva istinu. Čuo sam mnoge ljude koji pokazuju zbunjenost u odabiru crkve u kojoj bi željeli biti. I zaista, taj problem je prilično teško riješiti.
Ostaje vrlo bitno i važno pitanje: Što Bog uvažava kao čistu i ispravnu pobožnost?
Jeli to možda ispravna teologija?
Svakako, ispravna teologija je vrlo bitan segment u prepoznavanju prave Božje crkve. Međutim tu opet imamo problem. Kako možemo biti sigurni da nam je teologija ispravna. Misiolozi koji se bave izučavanjem tog fenomena, da jedna Biblija može proizvesti preko četiri tisuće vjerskih denominacija došli su do vrlo interesantnog zaključka. Oni su zaključili da svako od nas pojedinačno različito razumijemo ono što čitamo iz Božje riječi.
Božja riječ ili Sveto pismo, ima samo jedan zadatak. Ona nam opisuje kakav je Bog. Ispravna teologija također ima isti zadatak, opisati kakav je Bog. Misiolozi su upravo zaključili ono što je na tragu izreke sv. Pavla apostola koji kaže. Svi mi, koji otkrivenim licem odrazujemo slavu Gospodnju, po Duhu se Gospodnjem preobražavamo u istu sliku – iz slave u slavu.2. Kor. 3,18. Na drugom mjestu kaže Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat!1.Kor. 13.12.Ustvari, naša slika o Bogu koju vidimo čitajući Božju riječ, ona je, htjeli mi to ili ne iskrivljena, kao da tu sliku gledamo kroz neka leća ili (stručno se to zove) prizme koje nam tu sliku iskrive. Tako imamo nekoliko prizmi za koje moramo biti svjesni:
*Grijeh je najgora prizma koja nam iskrivljuje tu sliku o Bogu.
*Kultura. Kultura je vrlo značajna prizma. Sam Bog kroz svoju riječ uvažava kulturu u kojoj se njegov narod nalazi i pokušava se upravo objaviti i kroz taj segment društvenog života. Htjeli mi to ili ne, naše razumijevanje Božje riječi, zavisit će od kulturnog okruženja u kojem živimo.
*Tradicija i ostali svjetonazori.
Ispravna teologija je veoma važna, ali kao da baš i ne možemo sa stopostotnom sigurnošću tvrditi da smo ispravno razumjeli ono što smo pročitali iz Božje riječi. Jer netko drugi taj će tekst razumjeti drukčije.
Jeli to možda jaka organizacijska struktura. Biblija kaže da je Bog, Bog reda. Stoga je izuzetno važno imati jaku organizacijsku strukturu crkve. Međutim ni ona nije jamstvo ispravne crkve.
Nije li to možda tradicija. Mi se kao kršćanska crkva se sa dugom tradicijom možemo time pohvaliti. Svakako da tradicija i ima mjesto u crkvi, ali ona još nije pokazatelj ispravne crkve. Isus je prekoravao farizeje upravo zbog tradicije.
Jeli to možda vanjska pobožnost. Jako je važno da ljudi vide i vanjsku pobožnost. Isus je rekao da naša pobožnost mora biti kao svijetnjak koji svijetli svima u kući. Znači mora biti vidljiv. Međutim farizeji Isusovog vremena, toliko su prenaglašavali tu vanjsku pobožnost, da ih je Isus usporedio sa okrečenim grobovima. Iz vana su lijepi, a iznutra puni kostiju, nečistoće i smeća.
Homilija
Kako možemo prepoznati ispravnu pobožnost? Ostaje nam samo da potražimo što o tome kaže Biblija. Sv. Jakov na to pitanje daje vrlo precizan odgovor. Smatra li se tko bogoljubnim, a ne obuzdava svoga jezika, nego zavarava srce svoje, isprazna je njegova bogoljubnost. Bogoljubnost čista i neokaljana jest: zauzimati se za sirote i udovice u njihovoj nevolji, čuvati se neokaljanim od ovoga svijeta. Jakov 1, 26-27. Prijevod Šarić je još direktniji. Ako li tko misli, da je pobožan, a ne zauzdava jezika svojega, nego vara srce svoje, njegova je pobožnost isprazna. Pobožnost čista i neokaljana pred Bogom i Ocem jest ova: “posjećivati sirote i udovice u njihovoj nevolji i držati sebe neokaljana od svijeta.
Očito je i prva apostolska crkva imala sličan problem. Očito su slična pitanja i kod njih bila postavljana. Kako prepoznati pravu pobožnost, ili Bogoljublje. Kako prepoznati pravu vjeroispovijed. Sv. Jakov upravo ovdje daje svoj doprinos praktičnoj pobožnosti. Kada čitate njegovu poslanicu, vidjet će te koliko je ona praktična i ne dvosmislena. U prvoj Apostolskoj crkvi bili su Židovi koji su nastojali sačuvati neke tradicionalne forme bogoštovlja, tvrdeći kako su oni temelj bilo kakvog bogoštovlja. S druge pak strane, neki vjernici iz poganstva odbacivali su svaki oblik židovske tradicije, smatrajući da ako su prihvatili Krista, ne moraju postati Židovi.
Isus se susretao sa sličnim problemima. Židovi su striktno provodili Mojsijev Zakon koji je regulirao što je čisto a što nečisto. Čistoća koja ima smisla u higijenskim uvjetima, kod njih je bila razumijevana kao obredna čistoća. Po tom zakonu, ako bi jedan Židov imao fizički kontakt sa krvlju, sa uginulom životinjom, mrtvim čovjekom ili nekim životinjskim ili ljudskim izlučevinama, smatrao se obredno nečist. Čak doticaj s čovjekom koji bi se onečistio s bilo čime, uvjetovalo je njegovo obredno onečišćenje. U svakodnevnom životu u susretu s ljudima takav Židov smatrao je da se je možda nehotice dotakao nečeg nečistog ili se dotakao nečistog čovjeka. Da bi bio čist on bi se tada morao okupati, oprati ruke ili na neki drugi način očistiti se. Smatrali su neprihvatljivim uzeti hranu i jesti a da prije toga nisu oprali ruke. To su radili tako da im netko izljeva vodu u ruke, a oni bi tada posebnim ritualom i pokretima ruku dopustili da im se voda cijedi niz lakat.
Naravno, higijenski razlozi oprati ruke prije jela imaju svoje mjesto. Međutim, ukoliko bi se dogodilo da slučajno nema vode, Židovi bi smatrali sasvim dovoljno da sve te pokrete učine i bez vode, jer očito su tu formu smatrali vrjednijom nego samo čišćenje vodom. U društvu s Isusom, Isusovi učenici nisu tu tzv. pobožnu formu smatrali obvezatnom, te nisu na taj način prije jela prali ruke. Farizeji i učitelji Zakona su im to jako zamjerali. Za njih je taj formalni obred bio važniji od praktičnog pokazivanja milosrđa prema određenim ljudima. Da bi sačuvali te običaje, bili su spremni čak i Božju zapovijest kršiti. Jednom ih je prigodom Isus ukorio zbog direktnog kršenja Božjeg Zakona. Znalo se dogoditi da netko učini zavjet da će svoju imovinu nakon svoje smrti darovati Hramu. Na taj se način oslobađao bilo kakvih obveza prema starim i bolesnim roditeljima, jer bi se tada izgovarao da roditeljima, koji su stari i nemoćni ne može pomoći jer je svoju imovinu zavjetovao Hramu. Bilo je to licemjerno ponašanje koje je Isus često ukoravao i na kojeg je ukazivao.
Sv. Jakov promovira praktičnu, vidljivu teologiju. Ona je prepoznatljiva po svojim djelima. Ako netko tvrdi za sebe da je pobožan, da ima ispravnu teologiju, da pripada dobro organiziranoj crkvenoj zajednici, a istovremeno ne zauzdava svoj jezik, sv. Jakov kaže, taj zavarava samog sebe. Može netko imati puna usta Boga, može tvrditi da živi životom svetosti, a umjesto da priča o Bogu i Isusu Kristu, on priča o svojim bližnjima, ogovara svoju braću i priča o njimasvima okolo, taj vara samog sebe. Može netko imati ispravnu teologiju, ali je u takvom slučaju ona totalno bezvrijedna.
Slušao sam jednog svećenika koji je radio kao kapelan u bolnici u jednoj srednjoeuropskoj državi. Dolazio bi tada u doticaj sa mnogim ljudima. Uglavnom danas u ovakvom sekularnom okruženju, ljudi bi mu rekli kako oni nisu nikakvi vjernici. Tada bi svećenik s njima nastavio razgovor, gdje bi došao trenutak kako bi im te osobe priznale kako oni ipak nešto vjeruju.
„Ja znam što vas zasigurno nervira i smeta kod onih koji tvrde za sebe da su vjernici,“ govorio bi svećenik i nastavio. „Vas sigurno nervira, licemjerstvo onih koji tvrde da su vjernici.“
„Da upravo to“ bio bi odgovor.
„Vas sigurno nervira postupak“ nastavio bi svećenik, „onih koji redovito idu u crkvu, a kada se vrate iz crkve, ogovaraju i lažu jedni na druge, okradaju jedni druge, i opet odlaze u crkvu, i nastavljaju iz početka. „
„Da upravo to,“ odgovorio bi mu sugovornik. „To je nešto što najviše mrzim.“
„Znači vas nervira posebno da netko jedno govori, a drugo živi, zar ne?“ nastavio bi svećenik.
„Da to me nervira.“ Odgovorio bi sugovornik.
„Tako, to je to.“ Nastavio bi svećenik. „Mi smo onda na istom brodu. I mene to nervira, i ja to mrzim.“
Očito je najveći problem nedosljednost, ili podvojenost, što bi značilo, jedno govorim, drugo radim. Bog ne prihvaća pobožnost zbog efekta. Ne prihvaća svete riječi onih koji jedno pričaju, a u praksi se događa da njihove riječi ostaju samo prazne parole, ili bi ih mogli nazvati, svete parole, a praktičnost je totalno različita. Za Krista ne može biti teologija ili vjeroučenje odvojeno od života. To je uglavnom cijela poruka evanđelja.
Možda ste čuli priču o jednom amerikancu koji je nekakve porculane i bezvrijedna stakalca, te neispravno oružje mijenjao kod indijanaca za zlato, i na taj se način obogatio. Poslije tako dobro obavljenog posla smatrao je svojom kršćanskom dužnošću tim domorodcima iznijeti i vijest evanđelja, da im objavi nešto o kršćanstvu. Počeo je govoriti, a domorodci ga nisu željeli slušati. Izgubivši strpljenje, ovaj čovjek zapovjednički je povikao, „Stanite i slušajte što vam želim reći.“ Tada mu je prišao jedan domorodac, i rekao mu. „To kakav si ti, toliko jako viče, da se ne mogu čuti tvoje riječi.“ To je ustvari srž poruke koju Krist upućuje iz Evanđelja a sv. Jakov ju još dodatno potvrđuje. Jedno govoriš, drugo radiš.
Kada Isus objašnjava farizejima i učiteljima Zakona bezvrijednost njihove pobožne forme, želi im naglasiti važan čimbenik naše duhovnosti. Pobožna forma, ma kako da je važna, ukoliko nije produkt prvenstveno našeg odnosa s Bogom, koji se tada očituje u našem odnosu s drugim ljudima i to na praktičan način, pokazivanjem milosrđa, ona tada postaje idolopoklonička. Tada tu pobožnu formu stavljamo ispred Boga i Njegove riječi. A Bogu se ne može služiti nikako drukčije već samo ako služimo potrebitima.
Postavio bih pitanje. Tko se od vas nije barem jednom u životu osjećao kao siroče nezaštićen na vjetrometini ovog nemilosrdnog svijeta. Tko od vas u svom životu nikada nije osjetio teškoće i napuštenost. Tko od vas nije doživio razočarenje u tkzv. Kršćanskom odbijanju. To je životno iskustvo kršćana kada i pored što je vjeran Bogu doživljava odbijanje, pa čak i od onih koji za sebe tvrde da pripadaju Bogu. Tko se od vas nikada nije osjećao osamljen kao siroče, i čekali ste da će te sresti nekoga tko ima lice, koji vam neće prodavati savjete, već će vas samo slušati i pokušati vas razumjeti. Koji će ukoliko je potrebno, samo šutjeti, pružiti vam ruku, pokazati razumijevanje, i ništa više. Kako je moguće da taj oblik pomoći često ne nalazimo čak ni u svojoj obitelji, ili bližoj rodbini. Koliko puta u takvoj situaciji često bilo zbog neznanja ili nevjere iskažemo već onu otrcanu „svetu“ frazu „neka te Bog blagoslovi.“ Tu našu odgovornost prebacimo na višu distancu. „Neka te Bog blagoslovi, i neka te čuva u tvojoj nevolji i samoći.“ Tog trenutka takav je trebao strašno nekog sa licem, nekoga sa rukama, nekoga sa srcem.Svoju duhovnu odgovornost, vrlo lako prebacimo na viši nivo.
Tko su ti osamljeni i siročad. To smo mnogo puta mi sami. To su mnogo puta naši najbliži, naša braća i sestre koji sjede u našoj crkvi, a mi ih ne primijetimo. Ne primjećujemo za to što od vjernika očekujemo da budu hrabri, da će sve pobijediti, jer vjeruju da je s njima Bog, i smatramo da imaju potpuno jasnu teologiju. Teže je nekome „brisati“ suze, i biti s njim u boli, jer to iziskuje naše vrijeme, a vrijeme je novac. Mnogi su osamljeni i siročad oko nas. U domu u kojem živimo, u ulici u kojoj stanujemo, na poslu gdje radimo. A toliko bi očajnički trebali nekoga tko će ih barem saslušati. Očajnički bi trebali nekoga tko će im pomoći nositi njihov teret.
Osamljeni kao siročad su također i ljudi koji su zbog svojih grešaka, ili zbog tuđih grešaka upali u poteškoće, i žive načinom života kojeg preziremo. Međutim, što mi znamo što se odigrava u duši takvog čovjeka. Pitam se, koliko puta u našem zajedništvu možeš čuti iskreno priznanje stanja u kojem se nalazimo. Često si mislim da bi i Isusu zamjerali da se druži s pogrešnim osobama, osobama sumnjive prošlosti. Pitam se, jesmo li kao zajednica stvorili pretpostavke da bi ljudi koji su oko nas, koji se u istinu osjećaju osamljeni kao siročad, mogli iskreno reći koji je njihov problem.
U svojoj knjizi, „Bezgranična milost,“ Dwihte Nelson opisuje ispovijest jedne žene koja kaže kako se bavila prostitucijom, kako je čak prodala svoju šestogodišnju kćerku, i kako se trenutno osjeća jadno i bijedno, kako ju je sramota pred samom sobom za to što je počinila.
„Jeste li probali možda potražiti neku crkvu? Pitao je Nelson
„To bih tek napravila posao,“ sarkastično je odgovorila ova žena. „kada bih došla u crkvu, kroz prozor bi me izbacili. Ni jedna crkve ne treba grešnike kao što sam ja.“
Što je prava pobožnost. Pomagati siročad i udovice, ali ne samo njih, već i one koji su usamljeni a žive u velegradu. One koji se pored svih materijalnih prednosti osjećaju kao siročad. To mogu biti ljudi koji mogu živjeti pored nas u našoj obitelji, u našoj ulici, oni s kojima se srećemo svaki dan. Čista i neokaljana pobožnost je pobožnost koja upražnjava oba vida praktičnosti koju navodi sv. Jakov. To je pobožnost koja očituje Božju milost, koja kada uđe u čovjeka, ona donosi mir, oprost i radost. Isus je prakticirao upravo takvu pobožnost. S Isusom možemo identificirati čistu i pravu pobožnost. Isus je pomagao onima koji su se osjećali osamljeni kao siročad a istovremeno držao se neokaljanim od svijeta. Kada je Isus slao svoje učenike, Evanđelja u svom izvješću kaže da ih je slao tamo gdje bi rado išao sam. Kuda bi to Isus sam rado išao. Ka osamljenim i k siročadi. Isus nema drugu mogućnost, nego umjesto sebe poslati predstavnike svoje crkve. On nema drugog osim nas, mene i tebe da pošalje ka osamljenima i pruži im razumijevanje i utjehu. Možda upravo zbog toga što si proživio to gorko iskustvo što znači biti siroče, ili osamljen, možda upravo zbog tog Bog želi tebe poslati u svijet da pomogneš takvim ljudima, jer si ih u stanju razumjeti. Upravo zbog toga možeš pokazati svoju empatiju za takve ljude, možeš pokazati otvorenost i povjerenje.
Kakav je naš osobni program duhovnosti. Govoriti o svetosti, opominjati, učiti, osuđivati, ukoravati. Planiramo li mijenjati društvo oko sebe načinom da im govorimo kakvi bi trebali biti, ili možda ukazivati na manjkavosti i nedostatke društva. To sve je lakše nego nekog slušati, pokušati ga razumjeti, pokazati mu ljubav i razumijevanje. Sve što je vezano s govorenjem, lakše je nego pomoći usamljenima i siročadi u njihovoj nevolji.
Kršćanstvo je ravnoteža onoga što zovemo teologija, i onog što prepoznajemo kao ljudskost. To nije neka teška filozofija.
Na kraju Isus ovim tzv. pobožnim ljudima govori suštinu Božje poruke. Naša duhovnost izlazi iz nas samih. Ona je dio našeg uma, a sve ostalo će biti uvjetovano upravo time. Dozvolimo Svetom Duhu da nas dovede u sklad sa Svevišnjim.
Neka vas sve dobri Bog blagoslovi.
Zvonko Presečan
Kristijan Duvel Mag Theol.
