Iv 4, 5-42
Nepoznata žena iz Samarije bila je u vrlo teškom psihičkom i duhovnom stanju. Danas bismo rekli da je proživljavala depresiju, samoću, napuštenost. Očajavala je, izigrana od svih svojih ljubavnika i muževa. Bila je igračkom u tuđim rukama, ranjena bez volje za životom. Svjesna je svoga najnižeg položaja u društvu, odbačena od Židova, koji u to doba nisu podnosili Samarijance. Prema tome, žena bez imena isključena je bila i iz vjerskog kruga. U evanđeoskom odlomku ne spominju se djeca. No, morala je teško raditi i privređivati kako bi prehranila svoju obitelji. Dolazi na zdenac sama. Pretpostavljamo da je izabrala vrijeme kada nitko drugi nije išao zahvaćati vode. U žarko podne ljudi odmaraju, sklanjaju se u hlad. Moguće da je zbog svojih grijeha i opterećenosti životom izbjegavala kontakt s drugima, a pogotovo s muškarcima. Grijeh zatvara čovjeka pred zajedništvom. Vjerujem također da je mnogo čula o Učitelju iz Nazareta koji mijenja ljudske živote i prašta grijehe, koji čini znamenja i uskrisuje mrtve. No, ona je bila žedna….Njezino mrtvilo i životarenje, njezinu žeđ prekida Isus.
Bez vode nema života. To Samarijanka dobro zna. Ona sa sobom nosi krčag za vodu, koja isparava i nestaje. Međutim, Isus joj nudi živu vodu, koja nikada ne prestaje. On nudi sebe i svoje riječi. No, prvenstveno žeđa za čovjekom, za ženom. Njemu je čovjek na prvom mjestu. U razgovoru s Isusom, Samarijanka priznaje svoje grijehe, a Gospodin joj svojim milosrdnim pogledam prašta preljub u kojem živi. Ne prezire ju iako sve o njoj zna. Vjera u Isusa Krista spašava njezin život. Sada je sretna. Ostavlja se svojega grešnoga života što simbolizira odbačeni krčag.
Isus i nama daje živu vodu. On je nositelj vode žive. Dopušta se otkriti kroz: „Ja sam, ja sam koji s tobom govorim!“ To nas podsjeća da Isus žeđa i za nama. Mi smo mu dragocjeni. Živa vjera dopušta primiti potoke žive vode koji izviru iz Isusova boka. Isus Krist je stijena iz koje je Mojsije svojim drvenim štapom izveo vodu kako bi Izraelci utažili svoju žeđ. (Izl 17, 3-7) To nas podsjeća na Isusovu smrt na križu. Tada su potoci žive vode potekli iz Isusove utrobe. Upravo u trenutku Isusove smrti ispunilo se njegovo proročanstvo o vodi života, o kojemu čitamo u razgovoru s Nikodemom, Samarijankom i tijekom blagdana sjenica, kada je Isus javno i proročki pozvao ljude da svi k njemu dođu i piju iz potoka vode žive (Iv 7, 39). Potoci žive vode su Duh Sveti, koji je darovan svima koji vjeruju u Isusa –Mesiju.
Živa nas voda podsjeća na sakrament krštenja. Tu počinje novi duhovni život, posinjenje i izabranje. Voda koju koristimo u tu svrhu mora biti oplođena Duhom Svetim, odnosno Isusovom ljubavlju, koja nam je darovana u njegovoj muci, smrti i uskrsnuću. Voda koja izvire iz Isusova srca postaje za vjernike kupelj preporođenja, postaje vodom krštenja. Sveti Pavao kaže da se Božja ljubav po Duhu Svetom razlijeva na sve one koji primaju dar vjere po krštenju (usp Rim 5, 5). Od tog trenutka Duh Sveti boravi u nama. On je zapravo poput vode koja neprestano izvire i struji u našim srcima.
Ne trnite Duha Svetoga! Svaki grijeh zatvara čovjeka. On više nema potrebe za komunikacijom, nego se zatvara sam u sebe i izbjegava druge ljude. Vjera u Božju prisutnost otvara ljudsko srce. Možda i mi trebamo odbaciti od sebe stare krčage, ćupove, čatrnje u koje skupljamo vodu koja je smrtonosna i koja miriše na otrov grijeha. Euharistija i Božja riječ su za nas spasonosno rješenje. Mi se klanjamo Ocu u sili Duha Svetoga i istini bez obzira na prostor i vrijeme. Sakramenti nas ujedinjuju sa živim Kristom iz kojeg nepresušno struji voda života jer je On izvor vode žive. Čistoća srca dopušta prihvatiti Isusov poziv o svjedočenju. Na to nas podsjeća svaki završetak svete mise: „Idite u miru!“ To znači da ozbiljno shvatimo poziv na obraćenje i svjedočenje za živoga Isusa Krista.
pater Arek Krasicki, CSSp, OSijek Hr
{fshare}
Nedavno objavljeno:
Isuse, pohodi poganske predjele moga srca!
