S povojima oblaka na glavi
i začuđena pogleda
otvaraš krišom jedno oko na mjesečini
kad sve pozaspi, a Ti zuriš s nevjericom
jer ne prepoznaješ više svijet oko sebe;
nekamo su skrili od Tebe i jesen, i ljeta i proljeća
te gladnu, bosu i samu na zimi Te ostavili,
okruženu pod injem smrznutim pogledima,
da zaboraviš što lakše na sve što je bilo
i ne osjećaš ništa više;
zatvorenu u krletku ljudske zloće
gledaju i oblizuju se,
tek toliko hraneći Te da im ne ugineš
jer ne će imati više nikoga
svojom mučenicom zvati.
Pokoji škrti tračak sunca u danu
poškropi Ti sivkasto lice
ili dolepršaju dvije-tri na rame ptice
pa krilima Te lagano očešu,
kao prsti dječji svoju majku,
a Ti odmah ustreperiš, željna vike,
cike i dječje igre,
pa uzdahe duboke kao oceani ispustiš
jer više nema nikoga oko tebe;
svi su odavno pošli dalje
razasuti
u strahu i muci
po svijetu.
Molitve si krišom svoje poslala za njima
pa još lebde sa svakim oblakom,
i lete sa svakom pticom
i u mojem uhu sad se ore,
jednom, deset puta… i još,
tko zna koliko više;
pa skačem uvis ne bih li ugledala
još jednom
gdje u potrazi za hladom usred ljetnje žege
trče pod Tvoja golema vrata djeca
dok sve još u drijemežu ljeta diše;
gdje u nedjeljno jutro svi ponizna srca
idu slaviti Boga, a u predvečerje nakon večernje mise
u šapatu okupljaju se mladići i djevojke
pred Tvoja vrata
preko kojih se još nekoć
pjesma orila i zvuci orgulja
u blistavim Ti odajama.
Dok se nisu svi do jednoga
razasuli
u strahu i muci
po svijetu, a Ti ostala
na istome mjestu,
na staroj grudi
bez najmilijih svojih, sama,
pa rane svoje brojiš
I, nekim čudom, još postojiš
Nela Stipančić Radonić
