Na prijelazu – pogreb/pokojničko slavlje

89
FOTO: J.Jurčević / www.put-istina-zivot.com

Ako se nekog današnjeg kršćanina upita, koji su najvažniji crkveni obredi i ako se istodobno razmisli koji se od duhovnih čina tijekom jednog kršćanskog života treba bezuvijetno pojaviti, odgovor će glasiti otprilike ovako i ovim redom: krštenje – prva pričest – potvrda – vjenčanje – pogreb. (Evangelički kršćani vjerojatno bih se razlikovali samo po konfirmaciji i večeri Gospodnjoj). A u crkveno uskraćivanje sakramenta višestruko najbolnije doživljava se kod pogreba. Doista je kršćanski pokop dugo smatran sakramentom. U njemu je gledan ne samo završetak i sažetak kršćanskog života, nego je i pokop shvaćan i kao gesta pomirenja. Dugo je u službenim molitvama na pogrebu izgovarana prava apsolucija – to jest molitva za oproštenje u značenju odrešenja na kraju ispovijedi. Bilo je naravno jasno da je besmisleno odrešenje nakon smrti i bez pravog pokajanja, ali se mislilo na Božje milosrđe i na savršeno kajanje koje se možda osjetilo u posljednjoj minuti. Budući da se tada velika vrijednost pridavala prisutnosti svećenika na samrti kao i sakramentima umirućih, unaprijed se pripremalo i za slučaj nenadane smrti: već su djeca učila kako se s takozvanim „savršenim kajanjem“ prije neočekivanog umiranja moglo bez duhovne pomoći postići oproštenje svojih grijeha. Kad se pomisli da je prema odnašnjem shvaćanju već namjerno i neopravdano propuštena nedjeljna misa mogla kao posljedicu imati vječnu kaznu u paklu, razumjet će se tjeskoba koja danas izgleda pretjeranom. Osobita važnost kršćanskog pogreba temelji se i na predožbama koje su kudikamo starije od kršćanstva: već u antici – a vjerojatno još davno prije – poznato je mišljenje da duša pokojnoga može naći svoj mir tek kad se tijelo pokopa. Zbog toga su u život ubrajani svi običaji i ceremonije koje su priređivane između smrti i pokopa. I zato se pokopu posvećivala posebna pažnja, jer je tek po njemu omogućavan ulazak u svijet mrtvih.

Minimalna forma koja se morala obdržavati pri pokapanju leša, kako bi duša dobila pokoj, bilo je pokrivanje tijela zemljom. Oko slučaja neuspjelih ili nemogućih pokopa ispredane su pričom o nespokojnim duhovima koji lutaju uokolo i koji se uzaludno nadaju otkupljenju. U grčkoj se mitologiji Antigona pojavljuje kao ona žena koja sve riskira radi pokopa mrtvog brata. Stoga „vječni pokoj“, za koji se još i danas moli u sprovodnim molitvama, nije kršćanski, nego predkršćanski ideal. Kršćani ne vjeruju u vječni pokoj, nego u vječni život. (Izraz „ Bila mu laka zemlja“ niti je kršćanski niti predkršćanski, nego naprosto glup). Jasno je da kršćanski obredi i molitve za pokojnike zapravo i nisu upućene mrtvome. Jer on i nije tu. Umišljanje, da oni koji čuvaju posmrtno slovo govore kovčegu i pokojniku u njemu, samo skriva pravi karakter poštenog pokojničkog slavlja: ono se naime obraća onima koji ostaju. Grubo rečeno: pokojnika se više ne mora oplakivati ni žaliti. U očima nevjernika on se riješio muka i sve je prošlo. I u očima vjernika on se riješio muka: i sad mu je dobro.

U stvarnosti treba žaliti one koji ostaju iza pokojnika, jer sad moraju pretrpjeti bol, što su izgubili dragu osobu. Zato kršćansko bogoslužje nije žalovanje, nego bogoslužje tješenja: „Nećemo da budete u neznanju o onima koji su usnuli, da ne tugujetekao drugi koji nemaju nade (1 Sol 4,13). To razlikuje i današnje liturgije za pokojne od onih prijašnjih u kojima se – primerice uz „Dies irae“ u rekvijemu – pokušavalo drastično ilustrirati srtrahotu smrti i očaj prokletih, te time one koji ostaju motivirani za čudoredan i kršćanski život.

Možda se kod kršćanskog pokojničkog slavlja posebno jasno osjeća ona promjena, koja je kršćanstvo od mračne i moralizirajuće poruke s Bogom koji kažnjava i osvećuje se, odnosno opominje, učinila – prema biblijskom izrazu – radosnom porukom o Bogu koji ljubi i pomiruje. Može biti da će neki bez straha od Božanske kazne nešto više griješiti – ali što je naspram osobađajućeg i oživljujućeg djelovanja na one dobronamjerne koji više ne moraju biti mučeni strahom pred okrutnim i sadističkim Bogom osvetnikom.

Milosrdan je i milostiv Gospodin, spor na srdžbu, vrlo dobrostiv, ne postupa s nama po grijesima našim, niti nam plaća po krivnjama našim. S toga nemajmo straha od Gospodina. Živimo dakle u ljubavi jedni prema drugima, dajmo si potporu jedni drugima bilo u žalosti, bilo u radosti.

Urednik: Marko Martinović

PODIJELI