Molitva u izgradnji karaktera

478

Na molbu učenika „Gospodine, nauči nas moliti,“ Isus im je rekao, „Vi dakle ovako molite. Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji! Mat 6,10-11. To je ustvari molba koja se neće ispuniti
danas. Možda se ne ispuni ni idući tjedan. Možda se ne ispuni ni ove godine, a možda čak ni za našeg života. Nasljednici Isusa Krista ovu molitvu mole već skoro 20 stoljeća. Mi možemo samo pitati, Gospode, koliko još dugo.

Moliti, to znači izgrađivati strpljenje i ustrajnost. To je izgradnja svetog strpljenja ili kako to naziva Otkrivenje „trpljenje svetih.“ To znači, moliti se i onda kada ne vidim nikakve rezultate. Starozavjetni prorok Izaija pisao je: Al` onima što se u Jahvu uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se. Izaija 40, 31.

U tom stihu pozornost privlače dvije stvari. Jedno od toga je, da Božja koncepcija čekanja nije uzrok umora, slabosti, već suprotno, to je način kako dobiti novu silu. Božja je zamisao da čekanjem obnavljamo našu snagu, čekanjem nam Bog dodaje više energije. Po Njegovoj nakani, čekanje treba prouzročiti obrnute rezultate, nego koje bi u nekim drugim okolnostima imalo vrijeme. Kako se to događa. Jedino tako da čekanje postane put koji daje silu koja će nas privesti bliže Bogu i Njegovoj nakani.

Najčešće si želimo čuda, čuda gdje slijepi da progledaju, gluhi da čuju, hromi da hodaju, gladni nahranjeni. Siguran sam da to isto i Bog želi. Dali je to sve što Bog želi? Dali je to najvažnije? Iznad svega Bog najviše želi da sličimo Njegovom sinu, da živimo kao On. Kao što to objašnjava sveti Pavao apostol: A svi mi, koji otkrivenim licem odrazujemo slavu Gospodnju, po Duhu se Gospodnjem preobražavamo u istu sliku – iz slave u slavu. 2. Korinčanima 3, 18. U istoj poslanici, sveti Pavao opisuje kakvim se je metodama u njegovom životu ostvarivala preobrazba po Duhu, u sliku Isusa Krista. Progon, nerazumijevanje, teškoće, trpljenja svakakve vrste, neprijateljstvo ljudi, glad, stradanja. Očekivao bi da je i sveti Pavao čekao da padne oganj s neba i to sve promjeni.

Kada čitate poslanicu 2. Korančanima, ona jako sliči dnevniku neuslišanih i neispunjenih molitava. To je popis ne riješenih problema, razočarenja, gubitaka i životnih katastrofa. Te svoje misli, sveti Pavao slaže, stupnjuje ih, i svoj vrhunac kao da doživljava u 12 poglavlju. Tu povjerava svoje veoma intimno iskušenje. I da se zbog uzvišenosti objava ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim. Za to sam triput molio Gospodina, da odstupi od mene. A on mi reče: “Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.” Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak. 2. Korinčanima 12, 7.

Sveti Pavao nam otkriva tajnu da i on ima neuslišane molitve. On ovdje otkriva da je tri puta molio Boga da mu otkloni te probleme. Ja baš i ne mislim da su to neke formalne nezahvalne molitve, ili neke hitne molitve, koje su kao kada se čovjek za nešto pomoli, i onda kada bi ga netko za sat vremena pitao za što se molio, ne bi se više toga ni sjećao. To sigurno nije bio taj tip molitve. Ovdje piše da je sveti Pavao tri puta tjeskobno molio Boga, jer radilo mu se o životu, radilo mu se o svemu. Rezultat te molitve je – neuslišana molitva.

Međutim, sveti Pavao nam otkriva da je to uslišena molitva, ali drugim, dubljim načinom, gdje se u toj prividno neuslišanoj molitvi očitovala Božja milost. U svojoj bezmoćnosti i nedovoljnosti, počeo je razumijevati što to znači, ne oslanjati se na sebe, na svoje obrazovanje, na svoje porijeklo, svoje sposobnosti, svoje iskustvo, već što to znači uzdati se jedino i isključivo na Boga. Upoznao je Božju dostatnost u svojoj nedostatnosti, u svojoj bolesti, u svojem trpljenju. Saznao je da Bog neće odstraniti sve bolesti, već da je Bog naš suputnik na našem životnom putu. Naučio se je živjeti u oponašanju Isusa Krista. Naučio je biti strpljivi sluga kao što je bio On. Naučio je pobjeđivati slabosti i patnje, i u tome svemu, naučio je čekati. Siguran sam da je znao i često ponavljao riječi starozavjetnog proroka Ali koji se uzdaju u Gospoda, crpe novu snagu, krila im rastu kao orlovima, trče i ne umaraju se, hode i ne sustaju. Izaije 40,31. (Šarić)

Čekanje je u prvom redu Božji alat sa kojim nas pretvara u sliku Isusa Krista. Najjasnijim i najuzvišenijim očitovanjem našeg čekanja je molitva. Molitva, to je sobičak u kojem sam skriven pred licem toga s kom želim provesti cijelu vječnost. U tom tekstu u Izaiji je još i jedna druga misao koju vrijedi primijetiti. Izaija citira nekakav popis obećanja. Ali koji se uzdaju u Gospoda, crpe novu snagu, krila im rastu kao orlovima, trče i ne umaraju se, hode i ne sustaju. Ovdje se ne radi samo o obećanjima. Ovdje se radi o redoslijedu kako su poredani. Što je njihov vrhunac? To nije orlov let, već je to hod putnika, to je hod bez umora. Formalno, stručnjaci nam tvrde da Hebrejska poezija prvo kreće od najnižeg do najvišeg. Čekanje nas osposobljava živjeti, ići, trčati, uzdizati se. Kada bi to bilo tako poredano, možda bi nam izgledalo da je to dramatičnije, s više oduševljenja i efekta. To je to čudo, koje bi želio. Međutim to je ovdje sve suprotno. To „uzdizanje kao orlovi“ je najniže. To što je postavljeno kao najviši domet, ta najveća visina, je hodanje bez umora. Hodati može skoro svaki. Mi bi smo željeli letjeti. Bog to vidi drukčije. Mi bi možda željeli krila, ali to što u istinu trebamo je spremnost „hodati i ne umarati se.“ Ono što trebamo je hodati, hodati po žarkoj vrućini i cičoj zimi, pustinjom i vodom, po stijenama i močvarama, hodati sigurno sa preciznim ciljem, hodati iz duhovne pustinje do obećane zemlje, do Božje prisutnosti, a ne se umarati, ne posrtati. Prolaziti životom i ne umarati se, to je daleko veće herojstvo i za to treba daleko veća snaga nego letjeti kao orao.

Molitva izaziva spremnost čekanja, a čekanje izaziva spremnost moliti se. Molitva bez čekanja, vodi k cinizmu, i kao po zakonu, vremenom se prestaje moliti, ili molitva postaje samo duhovna forma koja proizlazi iz obaveze. S druge pak strane, čekanje bez molitve, postaje strašnom dosadom, mučenjem, i kao po zakonu dovodi do ravnodušne pasivnosti, ili besmislene i bezrazložne akcije.

Sveta navika, čekati i moliti, tu se radi o dvije duhovne discipline, o dvije svete navike koje su nerazdvojivo povezane, koje nas jedine mogu zadržati u Božjoj blizini. Stoljećima kršćani prakticiraju dvije forme molitava, (pored još mnogo drugih, naravno). Jedna od tih molitava je molitva Psalama, a druga je molitva bez prestanka. Iako postoji mnogo vrsta molitvenih formi, željeli bi pogledati samo ove dvije.

Jedan način molitve je molitva Psalama. Psalmi su molitve Božjih ljudi. To je inspirirana reakcija na Božju intervenciju, ili Njegovu riječ. Oni izgledaju kao ogledni primjeri, ili prijedlozi ka molitvama. Opisuju pobjede i razočarenja, Nadu i beznađe, gnjev i oprost, odlazak i povratak. Opisuju cijelu širinu naših emocija, i njihovih usmjerenja k Bogu. Kakav stav trebam zauzeti dok sam ljut, dok sam ogorčen, dok sam razočaran?

Također, kakav stav trebam zauzeti dok sam sretan, dok sam oduševljen? Komu mogu ići, s kime mogu podijeliti tu radost, komu se mogu povjeriti? Što uraditi kada nisam spreman usredotočiti se na molitvu, kada mi to nekako ne ide, kada se tomu moram očajnički prisiljavati? Psalmi nude formu jezičnih načina izražavanja svih situacija našeg života. Dodiruju cijeli naš život, svaku životnu situaciju. Oblikuju prostor gdje možemo srediti sva naša mišljenja i iskustva, napraviti si red u vlastitom srcu, pa to sve povjeriti našem Bogu. Posebno u tim situacijama gdje se tako teško usredotočujemo na molitvu, kada se molitve čine besmislene čak i nama, a kamo li Bogu, to je zgodan trenutak otvoriti psalme i poistovijetiti se s time što je tamo napisano.

Druga forma molitve koja zaslužuje pozornost, je molitva bez prestanka. Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu. 1. Sol. 5,16-18. Što to znači, bez prestanka se molite! To bi značilo trajna molitva bez obzira što se oko nas dešava. To je zasigurno jedna od velikih tajni života u Božjoj blizini. Molitva bez prestanka, to je izgrađena osjetljivost na Boga koji je svuda i stalno s nama.

Molitva bez prestanka i ne ovisi o tome koliko i što radimo, već prije o tome kako živimo, što smo. To je svijest ili spoznaja da je Bog ovdje sa mnom, i da vodi moj život. To je u svakom slučaju poseban životni stil, koji se mora izgrađivati kao pobožna navika.

Dali ste promatrali nekoga tko je gluhonijem i pored sebe ima nekoga tko čuje, i prevodi mu to u znakove koje pokazuje rukama. Jednom sam prigodom promatrao na jednoj konferenciji takve razgovore. Pored ruku, tu se koristi i mimika. Ono što mi je bilo zanimljivo, bila je jedna gospođa koja je dobro čula, i prevodila je ovim gluhonjemim ljudima. Pitao sam se kako li je izgledalo kada je ova žena počela prevoditi gluhonjemima, nakon završene škole za to. Očito u početku je trebala imati veliku koncentraciju, i trebala je jako misliti kako bi učinila ispravne znakove i kako bi objasnila što je bilo rečeno. Vremenom to postane takovom navikom, da je očito da ta gospođa uopće više nije mislila, već joj je to išlo automatski. To joj je vremenom postalo prirođeno, jednako kao što je prirođeno govoriti ustima. Za mene je to bila ilustracija što znači moliti bez prestanka. To je prirodni rezultat zajednice s Bogom, nešto što našoj molitvi daje ljepotu i život. To je postalo svetom navikom, a tada to iz nas izlazi automatski, spontano, prirođeno, da u opće na to ne moramo misliti. To je molitva, molitva bez prestanka.Ali nemojmo nikada zaboraviti, molitva je u prvom redu iščekivanje.

 

Zvonko Presečan

PODIJELI