Na kršćanskom Istoku se na savršenstvo duhovnoga života gleda kao na odsjaj slike Božje u čovjeku. Prema grčkim crkvenim ocima, slika je Božja u čovjeku slika Krista, Logosa, vječno rođena u Očevom promislu. U suglasju s tim izvanrednim primjerom, ljudska je osoba rođena duhovno u molitvi. Progresivni rast u molitvi se pokazuje kao stjecanje mudrosti i spoznaje. Kršćanska spoznaja nije suhoparno, sterilno znanje o Bogu, već je to svjesno razumijevanje stvarateljske i spasiteljske Božje riječi, riječi koja zahtjeva od ljuske osobe odgovor. Molitva, kao dijalog s Bogom, je stoga tipično kršćanska mudrost, istinska filozofija. Molitva je božansko-ljudski razgovor. Izvanredno široku i tipično istočno-kršćansku definiciju molitve izrekao je poznati mistik sveti Ivan Klimak (“Ljestvičar“ – pisac “Duhovne ljestvice“) koji kaže: “Molitva je zbog svoje naravi razgovor i sjedinjenje čovjeka s Bogom, i zbog svoje djelatnosti ona je djelatna te uzdržava svijet i donosi pomirenje s Bogom; ona je majka i kćerka suza, umilostivljavanje radi grijeha, most preko napasti, zid protiv nevolja, razbijanje sukoba, djelo anđela, hrana svih duhovnih bića, buduća sreća, nevidljivo napredovanje, hrana duše, prosvjetljenje uma, sjekira za očaj, iskaz nade, riznica samotnjaka, umanjenje bijesa, ogledalo napretka, ostvarenje budućnosti, znak slave. Za onoga tko istinski moli, molitva je sudište, sudnica i sud Gospodnji prije nego što sud dođe“. Sva se istočno-kršćanska duhovnost i molitva, prema ruskom teologu Vladimiru Losskyu, sastoji od slavljenja cilja našega spasenja: prevladavanje bezdana između Boga i čovjeka. Molitveni život istočnih kršćana snažno je stoga vezan i za Bogorodicu Mariju i za anđele i svece. Oni stoje negdje na pola puta između Boga i čovjeka. “Završna proslava Majke Božje, kaže Lossky, jest eshaton ostvaren u stvorenoj osobi prije svršetka svijeta. Tradicija nam pokazuje Bogorodicu posred učenika na dan Pedesetnice. Majka Božja primila je s Crkvom posljednju i jedinu stvar koja joj je nedostajala, tako da uzraste u zrelo čovještvo, do mjere uzrasta punine Kristove.“ Istočni obredi vrlo često zazivaju Krista “zajedno s prečistom i preblagoslovljenom Bogorodicom Marijom, Majkom Božjom, s anđelima i svima svetima…“ (formula kojom najčešće završavaju molitve u većini istočnih obreda). Jedinstvo u Kristu zapečaćuje se solidarnošću među članovima Crkve, na nebu i na zemlji. Molitvom ulazimo u zajednicu vidljive i nevidljive Crkve. Nebesko je blaženstvo zajedničarske, crkvene naravi. Istočni kršćani jedva da mogu zamisliti Boga ili Krista osim posred svetih: promatranje Krista je otajstvo sveukupnoga Krista, u svim njegovim članovima. Molitva pojedinca je uvijek uključena u zagovor svetaca koji su na neki način “vezivni materijal živoga kamenja“ Crkve (podđakon Livio Marijan).
