Moliti za velike stvari – 2. dio

93

Molitve djeluju i u Americi. Sammy Tippit u knjizi The Prayer Factor (Moody Press, 1988.) kaže kako je otkrio snagu molitve. Gospod ga je povezao sa svećenikom L. L. Morrisom – čovjekom molitve koji je vodio malu mjesnu protestantsku zajednicu u Monroeu, država Louisiana. U kasnim 60-im godinama dvadesetog stoljeća zamolio je Tippita da propovijeda na evanđeoskim sastancima u njegovoj crkvi.

Nekoliko tjedana prije početka susreta Tippit se nekako obeshrabrio. Dosegnuti i privući ljude izgledalo je poput nemoguće misije. Crkva i društvo slabo su se zanimali za duhovne stvari. Bjesnio je Vijetnamski rat. Mladi su odbacivali tradicijske vrijednosti svojih predaka, a pozornost su im zaokupljali narkotici i istočnjačka mistika. Po školama su se širile međurasne napetosti. U Crkve su se uvukla svjetovna mjerila. Sammy Tippit osjećao se poraženim i bespomoćnim.

Bio je pozvan služiti na molitvenom sastanku mladih. Došlo ih je tek nekoliko pa je svećeniku Morrisu rekao: „Mislim da trebamo otkazati evanđeoske sastanke jer nema interesa. Potrošit ćemo uzalud moje vrijeme, tvoje vrijeme, kao i crkveno vrijeme.” Morris mu je začas odgovorio: „Molio sam se. Bog mi je zajamčio da će učiniti nešto posebno tijekom ovih sastanaka.” Tippit je kimnuo glavom i rekao: „Dobro, ali ići ću samo zbog tvoje vjere.”

Prve večeri dok je Tippit propovijedao, odaziva uopće nije bilo. Pogledao je Morrisa i kao da je htio reći: „Pa, rekao sam ti da će biti tako.”

Svećenik se osmjehnuo i kazao: „Molio sam, bit će dobro.”

U četvrtak navečer Tippit je propovijedao pred pedesetak ljudi. Činilo se da njegove riječi nisu imale učinka na slušatelje. Ipak, kad je upućen poziv da netko nešto kaže, jedan je od crkvenih vođa izišao naprijed i molio se s svećenikom Morrisom. Potom je suznih očiju otišao do propovjedaonice i zamolio Crkvu da mu oprosti priznajući da je svojim primjerom ostavio loš dojam na mlade. Rekao je da ga Bog sada oslobađa od problema s alkoholom i zamolio je Crkvu da se moli za njega.

Tog se trenutka dogodilo nešto čudesno. Duh pokajničke molitve obuzeo je cijeli skup pa su mnogi došli naprijed priznati svoje grijehe i zatražili su Isusovu pravednost. U petak navečer crkva je bila skoro puna.

Kći jednog od članova Crkve bila je dvaput uhićena zbog prodaje i uporabe marihuane i drugih narkotika. Suočila se s mogućom 30-godišnjom zatvorskom kaznom. Nije ozdravila unatoč tome što je boravila u centrima za rehabilitaciju. Uz to, duboko je ogrezla u okultizam.

Tippitova supruga Tex posjetila ju je i predstavila joj istinu Radosne vijesti. Djevojka je počela pohađati bogoslužja i zainteresirala se za Bibliju i njezine istine. Jedne je večeri nakon susreta molila Isusa da uđe u njezin život i oslobodi ju ovisnosti o drogama. Promjena u njezinom životu toliko se dojmila i utjecala na vlasti da su je poslije oslobodili uz skrbništvo Tippitovih.

U nedjelju navečer u dvorani nije bilo dovoljno mjesta. Svećenik Morris je rekao: „Molio sam se i vjerujem da i idućeg tjedna trebamo nastaviti ove susrete.” Tippit je naučio da ne treba prigovarati. Ubrzo su se iz crkve preselili u sveučilišni kampus, a prva zgrada koju su rezervirali također se pokazala premalenom. Nakon što su se preselili u veću zgradu, ni ona nije imala dovoljno prostora.

Što da rade? Morrisu je na um došla zamisao: „Molio sam se”, rekao je. „Mislim da trebamo popričati s bivšim guvernerom Louisiane. On je vlasnik mjesne tv-postaje pa ga trebamo zamoliti da nam putem televizije omogući da kažemo što Bog čini u našem gradu.” „Ne vjerujem da će nam on pomoći”, rekao je skeptično Tippit.

No, Morris je rekao: „Molio sam se i Bog će pripraviti njegovo srce.”

Bivši je guverner dao ljudima termine za dva tv-spota od po 15 minuta da kažu što je Bog učinio u Monroeu. Zatim je rekao: „Imate teškoća s nedostatkom prostora. Hoće li vam gradski centar biti dovoljno velik?”

„Da, gospodine.” Tippit je bio zaprepašten. Tako je bivši guverner telefonski nazvao radonačelnika: „U mom su uredu mladi ljudi koji za naše društvo čine nešto pozitivno. Zbog toga trebaju veći prostor. Volio bih da im darujete gradski prostor na besplatnu uporabu.”

Gradonačelnik je pristao.

Tippit u knjizi piše: „Toga sam dana izišao iz njegovog ureda ponizan pred Božjom veličinom. Pogledao sam Morrisa; nije ništa rekao, no na licu mu se vidio osmijeh. U tom sam trenutku shvatio jednu veliku istinu u kršćanskom životu: pobjeda ne dolazi od naših veličanstvenih planova, vješte popularnosti ili novčanih pričuva; pobjeda dolazi od Gospodina. Svećenik Morris je godinama ranije naučio tu lekciju i ona ga je učinila vjernim i poniznim čovjekom molitve.”

Za vrijeme evanđeoskih sastanaka bila je odvojena posebna soba za molitvu. Moglo se susresti mlade ljude kako u toj prostoriji mole u svako doba dana i noći. Molitveno ozračje bilo je tako snažno da ljudi katkad nisu mogli jesti.

Susret koji su počeli sa 40 do 50 ljudi, završili su s oko 3000. Studenti crnci i bijelci koji su prije sudjelovali u međurasnim napetostima sad su bili obraćeni u Isusu Kristu pa su međusobno molili za oprost i pomirbu. Tippit je nekoliko puta dao intervju za večernje vijesti i u novinama su se pojavili članci o tome kako se Duh Božji spustio na mlade u gradu Monroeu, država Louisiana.

Tako se Tippit našao gurnut u službu evanđelja. Čudesno je što Bog može učiniti s osobom koja moli i koja se ne boji tražiti od Gospodina velike stvari.

PODIJELI