MOJA KORONA I JA

402


Srpanj je pri kraju i dok sunce neumorno pali ispucalu zemlju, vjetar s vremena na vrijeme raznosi
suhu prašinu. Već dosta godina zaredom godišnji odmor koristimo pred Gospojinu. Naša znojem
okupana lica odaju vidljive tragove umora. Duga je godina, a ovih nekoliko dana do godišnjeg odmora
dugi su kao cijela vječnost. Ostalo je još nešto obveza koje trebamo završiti u firmi i nakon toga smo
slobodni. Svejedno, umor se nagomilao tijekom vremena. Niti imamo više snage raditi niti možemo
prekinuti prije nego što završimo započete obveze. Zadnjim atomima snage dočekali smo kraj prvoga
tjedna u kolovozu. Umjesto da nekoliko dana odmorim u Zagrebu, što bi bilo poželjno pa i razumno,
prevagnula je silna želja za odlaskom. Početkom vikenda krenuli smo u Hercegovinu, točnije,
Ljubuški. Taj mali hercegovački gradić u kojemu sam se rodio i proveo djetinjstvo. Konačno sam
stigao u dom koji je oblikovao moju dušu i dao mi južnjačko srce. To srce nisu mogli ohladiti ni
hladni vjetrovi sjevera Njemačke kao ni ostala mjesta na koja su me odvele životne staze. Još se u
mojim mislima osjećao miris kukuruznoga kruha ispod peke, mada ga već jako dugo nije bilo na stolu.
Susret s bližnjima, ostatkom obitelji i prijateljima poništio bi svaki umor ma koliki on bio. Svi su
znali da dolazimo i svi su nas željno iščekivali. Čudan je taj patrijarhalni odnos na tvrdome kamenu.
Za stranca, to bi bila gruba pravila, a za nas je to bio način preživljavanja. Svi su bliski jedni s drugima,
svi bi pomagali jedni drugima i svi su ovisni jedni o drugima. Na prvi pogled to je kaotična situacija,
a u stvarnosti to je zapravo predivan osjećaj za razliku od Zagreba, metropole hrvatskoga naroda gdje
je koncentracija ljudi tako velika, a usamljenost se osjeća kao usred pustinje. Gotovo smo se cijeli
vikend gostili jedni kod drugih i veselili se. Za razliku od Republike Hrvatske ovdje se o koroni nije
previše pričalo. Umjesto maski za zaštitu od virusa koristila se janjetina i teletina i uz koju čašu vina
sve bi prošlo bez vidljivih posljedica.
Svaka napisana riječ samo je uvod u kušnju, križni put koji sam prošao s cijelom svojom obitelji.
Neću se koristiti teorijama urote jer su se mnoge već ostvarile, ali spomenut ću samo američkoga
političara koji je svojevremeno znao reći da u politici ništa nije slučajno, a ako i je slučajno onda je
sigurno otprije isplanirano. U ponedjeljak kao prvi dan nakon vikenda, ulice su prepune kao da je na
jednom mjestu prisutan cijeli jug Hrvatske. Čovjek je na čovjeku tako da ni igla nema gdje pasti.
Onda iznenada kao grom iz vedra neba stigao je rotavirus. Mislim da neću pretjerati ako kažem da je
svaka druga ili treća osoba dobila rotavirus. Dotad nisam ni znao da postoji. Povraćanje, proljev
mučnina i još sto sitnih nelagoda pratilo je tu nazovimo je bezazlenu bolest. Za nekoliko dana sve se
smiri, ali za nekoliko dana nestane i nekoliko kilograma. Nažalost, rotavirus nije preskočio ni mene
ni moju suprugu. Umjesto na pravome odmoru, odmarao sam se na relaciji toaleta i spavaće sobe. Na
kraju krajeva, ništa strašno, ali pošto jako dugo nisam bio kod liječnika, a u Ljubuškom postoji jedna
privatna ambulanta dr. Sadikovića koji je treća ili četvrta generacija doktora u obitelji Sadiković, iz
čiste radoznalosti, odlučio sam otići na rutinski pregled. Unutar ambulante dr. Sadikovića primijetio
sam da imaju i laboratorij za analizu krvi. Računao sam na to da bi bilo dobro, kada sam već u
ambulanti, napraviti analizu krvi kako bih provjerio masnoću i šećer jer se svaki dan jelo i pilo preko
svake mjere. Ako sudbina postoji, onda mogu reći da se prst sudbine umiješao, a ako nije sudbina,
onda me sam Gospodin poslao. Nalazi su bili tako neobični da me magistrica iz laboratorija pozvala
na razgovor.

  • Gospon Krajinović, Vi ste došli s nakanom da Vam provjerimo masnoću i šećer u krvi, ali Vi imate
    ozbiljan problem s Vašom krvi. Vaša je krv toliko gusta da se ne da promućkati u epruveti. Imate
    hemoglobin preko svake granice, a eritrocita gotovo duplo više od dozvoljenog. Vi se morate hitno
    javiti Vašemu liječniku u Zagrebu jer pripadate rizičnoj skupini za moždani i srčani udar.
    Promišljao sam i pitao se o čemu magistrica zapravo govori. Mene ništa ne boli, a jak sam toliko da
    mogu magarcu iščupati rep. Lagao bih i vas i sebe da mi je bilo sasvim svejedno, ali ipak sam na
    godišnjem odmoru pa liječnik može malo pričekati. Ako nisam dobio srčani udar zadnjih petnaest
    godina, neću ga dobiti ni sada kada sam na godišnjem. Bilo kako bilo, prošao je i taj godišnji odmor.
    Samo što smo prešli granicu s Republikom Hrvatskom s negativnim testom koji svjedoči o tome da
    nemamo koronu, svaka druga vijest u medijima bila je o koroni ili cijepljenju. Ugasio sam radio kako
    mi ne bi proradio čir na želucu. Sada mi je zgodno povjeriti vam važnu informaciju. Televizor ne
    gledam pet do šest godina, a novine ne čitam preko dvadeset godina. Konačno sam našao svoj mir.
    Ili pišem ili čitam knjige, tu i tamo pregledam koji internetski portal i uživam u životu. Dok sam bio
    ovisnik o televizoru, prvo bih ulaskom u stan upalio televizor pa tek onda svjetlo u dnevnoj sobi. Zato
    se s pravom upitajte tko je gospodar vaše sudbine i krivac za sve loše što vam se dogodi. Imajte
    hrabrosti i ne krivite druge za vlastite probleme jer se svi problemi kriju u nama. Tjedan dana nakon
    dolaska u Zagreb, u moj drugi dom, kada je sve u firmi krenulo svojim tijekom, odlučio sam posjetiti
    svoju liječnicu obiteljske medicine. Ponio sam sa sobom nalaze iz Hercegovine na uvid kako bih
    zatražio i njezino mišljenje. Pošto se pored firme nalazi privatni laboratorij, odlučio sam na brzinu
    napraviti analizu krvi jer je kod njih sve gotovo za sat vremena, a cijena usluge iznosi svega 45 kuna.
    Nisam imao vremena čekati nalaze, već sam se zbog obveza vratio odmah u firmu, a nalaze će mi
    poslati putem elektronske pošte. Nepuni sat nakon pretrage zazvonio mi je telefon i prikazao se
    nepoznati broj. Javio sam se kao i uvijek, ali i ovoga me puta magistrica iz privatnoga laboratorija,
    koja se uljudno predstavila, zamolila za razgovor iz etičkih i medicinskih razloga. Pristao sam, a zašto
    i ne bih?
  • Gospon Krajinović, Vi morate hitno u bolnicu jer imate tako gustu krv da je pravo čudo da ste živi.
    Morate se odmah javiti Vašemu liječniku da Vas uputi hematologu.
    Još smo neko vrijeme razgovarali. Branio sam soju teoriju da se osjećam odlično, a ona se čudila
    tome kako sam ja uopće živ. I evo me napokon kod svoje liječnice obiteljske medicine. Ni njoj nije
    svejedno. Računao sam na to da je ovaj svijet poludio. Predložila mi da još jednom izvadim krv, ali
    ovoga puta u državnoj ustanovi, točnije u domu zdravlja u Sigetu. Na kraju su sva tri nalaza bila
    gotovo identična pa sam morao na pregled kod hematologa. Izabrao sam Klinički bolnički centar
    Sveti Duh. Ta mi je klinika prirasla srcu jer tamo rade neki moji prijatelji, a i samo je osoblje ugodnije
    i pristupačnije prema pacijentima. Spletom okolnosti kao pacijenta preuzela me profesorica doktorica,
    specijalistica hematologije. Osoba s velikim iskustvom. Pošto nisam bio pacijent koji će ostati u
    klinici, poslali su me na novi odjel dnevne bolnice. Još su mi jednom izvadili krv kako bi i oni
    provjerili o čemu se radi jer više nitko nikome ne vjeruje. Hemoglobin je bio 220 s 8,5 milijuna
    eritrocita. Nakon nekoga vremena kada sam došao na red, profesorica me primila u svoj ured. Gledala
    je ona mene, a gledao sam i ja nju. Čekao sam hoće li mi nešto reći dok se ona čudila tome kako sam
    ja uopće još živ. Šutnja nije mogla trajati u nedogled pa sam se usudio postaviti pitanje:
  • Oprostite doktorice, hoće li meni konačno netko reći što mene boli jer mene ništa ne boli?
    Ona se na to malo histerično nasmijala i rekla:
  • Zar Vi ne znate da imate gušću krv od mačke?
  • Super, znači li to onda da imam i devet života?
  • Samo se Vi šalite. Pravo je čudo da dosad niste imali srčani li moždani udar. Nije mi jasno kako
    Vam srce uopće može pumpati tako gustu krv.
    Pošto mi moj optimizam nije dao mira, nastavio sam.
  • Znate doktorice, ja nisam mijenjao srce, to je srce u originalu došlo s tom vrstom krvi.
  • Pričaj ti što hoćeš, ali ti meni sada odmah ideš na venepukciju.
    Pitao sam je zatim što je to venepunkcija.
  • Samo ti odi gore i sestra će ti sve objasniti, a ja ću doći malo kasnije.
    Što se mora, mora se. Uputio sam se dva kata naviše i malo sjevernije te se iznova vratio na odjel
    hematologije. Javio sam se sestri i naravno, objasnio da me profesorica uputila na venepunkciju. Ona
    samo malo odmahnu glavom, zamoli me da pričekam dok prestane gužva pa će mi napraviti
    venepunkciju. U meni je zavladao nemir, a pošto u klinici nema signala, otišao sam vani provjeriti na
    internetu što je to venepunkcija. Zapravo mi preko vene trebaju izvaditi ili istočiti 500 ml krvi. Ma,
    to je odlično, mogli su staviti i 1 l krvi da je lakše zapamtiti. Bilo kako bilo, nisam imao izbora pa
    sam nakon sat vremena čekanja u čekaonici stigao na red. Sestra je unatoč gužvi koju je imala bila
    jako ljubazna. Imam samo riječi pohvale za njezin rad i zalaganje. U sobi se nalaze svega četiri mjesta
    za pacijente, dva kreveta i dvije fotelje. Mene su smjestili u fotelju. Nije mi bilo svejedno jer sam u
    istoj sobi s ostalim bolesnicima, svima daju krv, samo meni vade krv. Prilazi sestra i pita:
  • Gospon Krajinović, jeste li dosad donirali krv? Znate li što je venepunkcija? Ja Vam sada
    moram izvaditi 500 ml krvi da Vam bude bolje.
  • Pa dobro, izvadite ako mislite da će mi biti bolje.
  • Tako je rekla profesorica, a ja vjerujem da ona zna što je za Vas najbolje. Prvo ću potražiti
    neku širu iglu jer je kod vas tako gusta krv da me strah da neće teći kroz standardnu iglu koju
    koristimo.
    Konačno je počela i ta venepunkcija. Krv teče, ali kap po kap i tako jako dugo da mi se učinilo kao
    čitava vječnost. Pred sam kraj počeo sam osjećati nelagodu. Pred očima su mi svako malo sijevale
    male iskrice. Vidio sam da gubim svijest pa sam pozvao sestru.
  • Sestro ja ću pasti u nesvijest.
  • Jeste li sigurni? Evo, već smo skoro gotovi. Možda Vam je samo malo muka jer prvi put
    radite venepunkciju?
  • Siguran sam sto posto. Poznajem taj osjećaj i znam da neće proći još dugo, a da ne izgubim
    svijest.
    Odmah je izvadila iglu i spustila naslon fotelje kako bih mogao položiti glavu. To je zadnje čega se
    sjećam. Već sam utonuo u san i počeo snivati. Kada sam došao k svijesti i otvorio oči, zatekla me
    gužva oko moga ležaja. Oko mene su se nalazila dva liječnika i dvije sestre.
  • Dobro je, evo ga, vratio se.
    Začulo se olakšanje u njihovu glasu. Nije im svejedno kada pacijent izgubi svijest. Zna se sve
    zakomplicirati, tlak pada, otkucaji srca padaju, sporije dišeš i nitko ne zna dokad će takvo stanje
    potrajati. S druge strane naviknuo sam izgubiti svijest što svojom krivnjom što krivnjom drugih, ali
    bilo kako bilo, ne bi me hvatao strah. Drago im je bilo da je sve završilo dobro. Za sljedeći put zbog
    sigurnosti da se ne dogodi isto, predložili su da u jednu ruku malo prije venepunkcije dobivam infuziju
    od 500 ml i zatim da mi iz druge ruke vade 500 ml krvi kako bi se na taj način u tijelu stvorila
    ravnoteža. Doista, nakon tri dana sve je prošlo glatko, a da budem iskren nakon druge venepunkcije
    i osjećao sam se malo bolje. Osjećao sam da sam postao lakši. Nakon sljedeća tri dana iznova su mi
    po treći put izvadili 500 ml krvi. Sada već koristimo provjerenu metodu i sve prolazi u redu, ali meni
    se malo po malo vrti zemlja oko mene mada u sve to sumnjam. Nakon stanke od tjedan dana četvrti
    put dolazim na venepunkciju. Sve je prošlo bez problema, ali ja više nisam imao snage. Ruke su mi
    usahle, a tijelo mi je hladno. Kada sam stao na noge, postao sam nesiguran kao magarac u lađi.
    Pomislio sam da to nisam više onaj stari ja, osjećao sam kao da pola mene nedostaje. Sestra je
    primijetila na meni da sam nesiguran pa je predložila da odležim još neko vrijeme dok ne budem
    siguran da mogu hodati.
  • Mogu ja sestro, nije mi ništa.
    Pokušavam je uvjeriti, ali ne da se ona.
  • Daj, molim te, legni! Ako mi ponovo izgubiš svijest, što ću ja sama s tobom? Nema mi doktorice tu
    prisutne, nema ni sestre. Dok ja zovnem u pomoć… Neću uopće razmišljati o tome.
    A dobro, možda je u pravu. Da sam dobro – nisam, vidim i sam pa se vratim u onu fotelju koja je
    poprimila oblik kreveta. Prošao je otprilike cijeli sat dok nisam iznova odlučio ustati. Bio sam bolje,
    ali ne i dobro. Nisam više bio tako blijed u licu kao prije sat vremena.
  • Sigurni ste da sada možete, gospon Krajinović? – upitala je sestra.
  • Dobro sam, sve je u redu. Nisam dobar za trčanje, ali hodati mogu.
    Izašao sam na hodnik. Svi su vani na čudan način buljili u mene ili se to meni samo pričinjavalo.
    Nisam imao ogledalo u blizini kako bih vidio što to oni tako čudno vide na meni. Hodao sam blizu
    bolničkih zidova ako mi zatreba da se nekako oslonim na njih. Malo po malo stigao sam do auta
    parkiranog na drugom nivou podzemne bolničke garaže. Izašao sam iz garaže, vozio se po cesti, a
    svako malo bi mi netko potrubio. Nakon nekoga vremena shvatio sam da jako sporo vozim po cesti,
    kao da sam usporen. Malo sam se požurio, koliko sam mogao i tako sam stigao do firme. Kada sam
    pokušao izići iz auta, iznova me obuzeo onaj osjećaj da gubim svijest. Sjedio sam tako još desetak
    minuta dok moji iz firme nisu shvatili da nešto sa mnom nije u redu čim tako dugo ne izlazim iz auta.
    Nakon nekoga vremena shvatio sam da se moje stanje mijenja u intervalima, čas mi je loše, a samo
    tren nakon toga malo mi je bolje. S mukom sam se popeo na gornji kat gdje mi se nalazi ured, ali
    samo popeo jer sam tada usred bijela dana počeo brojiti zvijezde oko glave. Nisam stigao do ureda.
    Najprije sam sjeo na hladni pod od keramike, a zatim sam legnuo i čekao kada ću izgubiti svijest. Ta
    me zadnja venepunkcija toliko potrošila da sam bio poput ranjenika bez vidljivih rana. Simptomi su
    gotovo svi isti, samo što nema rana pa se nemaš kome žaliti. Nakon pola sata zasjeo sam na stolac u
    uredu. Nije mi se dotad činio tako klimavim i nesigurnim. Iznova počinjem gubiti svijest. Glavu sam
    naslonio na radni stol i tako sam se nekoliko trenutaka borio da ne padnem i ostanem bez svijesti.
    Srce mi je udaralo izrazito jako. Do jučer je to srce pumpalo jako gustu krv, a danas ne može malo
    krvi i malo vode, nešto poput limunade i to ne promiješane. Zato i gubim svijest na intervale. Vidim
    da sam pogriješio što sam uopće krenuo prema firmi pa sam još jedanput praveći gužvu u prometu
    došao do stana. Tu sam se večer dobro oporavio ili sam barem ja tako mislio. Sutra sam iznova došao
    na posao. To sutra stajalo me zdravlja. S obzirom na stanje u kakvom sam bio, odmah sam postao
    meta za koronu koja se ponaša poput lešinara. Hoda bezglava uokolo dok ne pronađe nekoga slabog
    i nemoćnog poput mene. Dva, tri dana osjećao sam nelagodu, umor, mučninu i laganu temperaturu.
    Računao sam na to da su to sve posljedice četiri venepunkcije. Ipak mi je dvije litre krvi nedostajalo
    u organizmu, a izvađene su u tako kratkom vremenu. Nisam ni slutio da sam u takvome stanju postao
    žrtva korone. A kako bih i shvatio kada sam joj cijelo vrijeme prkosio i nije mi mogla baš ništa. Nema
    mjesta koje nisam obilazio zbog nje, ali bio sam jači od nje pa je bježala od mene. U nedjelju je
    temperatura tek malo porasla, ali me nije uhvatila panika. U ponedjeljak ujutro situacija je bila sasvim
    drugačija. Izgubio sam glas i iz mene je izlazio tek tu i tamo neki samoglasnik bez ikakva reda. Ruke
    su radile bez moga nadzora poput brisača na autu i nisam ih mogao kontrolirati. Pokušavao sam
    dodirnuti rukom glavu i uboo sam samoga sebe prstom u oko. Bilo je strašno, gotovo nevjerojatno.
    Supruga i djeca su se prepali. Za pomoć su pozvali mojega mlađeg brata koji stanuje kat iznad nas.
    Pokušavam im objasniti što se događa, ali ne mogu. Glas me izdao, a ruke rade što hoće. Ne mogu
    pisati sve i da hoću. Čujem da zovu hitnu pomoć. Čujem i žučnu raspravu jer hitna ne želi doći. Traže
    milijun razloga samo da ne dođu. Brat im objašnjava da najvjerojatnije imam moždani udar, ali je
    njima svejedno. Jednostavno ne žele doći. Na kraju su susjed i brat odlučili odvesti me na hitnu
    Kliničkog bolničkog centra Zagreb. Gotovo da su me nosili sve do auta, jedan s jedne, a drugi s druge
    strane. Parkirali su auto pred ulazom u hitnu gdje su im dali kolica u koja sam sjeo, a oni su me
    odgurali do čekaonice. Nekako sam im objasnio da nemam snage sjediti i da trebam nosiljku, ali
    svejedno me nitko nije slušao. Dok je brat na hitnom prijemu predavao papire, počeo sam polako
    gubiti svijest. Ipak još svjestan situacije koja nadolazi polako sam kliznuo s kolica i legnuo na pod
    čekaonice. Bio je to zadnji trenutak u kolicima prije gubitka svijesti. Ovako ležeći na podu nije me
    uhvatila panika zbog toga što mi se gase svjetla pred očima. U potpunom mraku čujem da je nastala
    panika. Svi su se strčali oko mene, ali se toga dijela ne sjećam. Kada sam došao k sebi, ležao sam u
    prvoj pomoći na nosilima s kotačima. Nešto slično bolničkome krevetu, ali kraće, uže i tvrđe. Kratko
    nakon toga stigao sam na nosilima u prostoriju hitne pomoći. Sjećam se prisustva jedne liječnice i
    dviju, triju sestara. Bile su ljute i prija moga dolaska iz meni potpuno nepoznatih razloga. Glas mi se
    pomalo vratio i mogao sam razdvojeno izgovarati riječi, ali ne i cijele rečenice. Uspio sam liječnici
    objasniti da sumnjam na moždani udar jer sam hematološki bolesnik, točnije da imam skoro pa duplo
    gušću krv od prosjeka i da je vjerojatnost ugruška velika. Pregled je konačno započeo. U jednome
    trenutku liječnica me upitala jesam li cijepljen, a ja sam odgovorio da nisam. Od toga se trenutka i
    zrak u bolnici zgusnuo. Mržnja je sijevala u njezinim očima, ali ne samo u njezinim. Dvije sestre koje
    su se nalazile oko doktorice vjerojatno bi me rastrgale da su to mogle učiniti. Samo sam zaklopio oči
    da me manje boli jer što manje vidim, manje će mi duša patiti. Ništa im nisam skrivio, a tako me
    mrze.
  • Odmah mu izvadite bris.
    Naredila je kroz zube liječnica za koju mislim da se zvala Lucijana. Nije imala nimalo ženstvenosti
    u glasu, a hodala je poput muškarca. Iz neke ladice sestra je izvadila dva štapića za vađenje brisa.
  • Ovo će vas malo boljeti.
    Cinično se nasmijala i gurnula štapić tako grubo i duboko u nos da i sada nakon dva mjeseca
    osjećam tu bol. Na vrhu štapića ostali su tragovi krvi jer je namjerno zabila štapić da mi se
    na neki način osveti. Kriv sam za sve jer sam se trebao cijepiti. Pa zar nitko od njih ne zna da
    bih preminuo za manje od 24 sata jer mi hemoglobin iznosi 220.
    Izvadili su mi tada krv i na nosilima otpremili u prostoriju nalik skladištu kako im ne bih smetao.
    Nisam znao što mi je činiti. Svako malo netko bi prošao, ali na mene nitko nije obraćao pažnju. Ne
    znam koliko je vremena prošlo kada je na vrata ponovo došla liječnica s još jednom sestrom. Objasnili
    su mi da mi moraju iz donjeg dijela kralješnice izvaditi krvi kako bi saznali jesam li imao moždani
    udar. Rekli su mi da će to jako boljeti pa je dobro da to znam unaprijed. Sam sam sa sobom pričao i
    razmišljao o tome što i kako oni to sada planiraju izvesti ako su mi onako grubo i na silu radili bris.
    Liječnica mi je objasnila da moram sjesti na krevet i u potpunosti se savinuti prema naprijed. Ma
    koliko me boljelo ne smijem se pomicati jer bi mogao ostati nepokretan.
    Nisam imao izbora. Učinio sam najbolje što mogu prema njezinim uputama. Nekoliko je minuta
    pretraživala prstima od jednog članka do drugoga kao da nešto traži. Usput je pričala sa sestrom da
    se i s njom posavjetuje.
  • Sada ide igla, ali sporo. Malo će boljeti, ali koliko god boljelo, zapamtite da se ne smijete
    pomaknuti da Vam ne oštetim kralješnicu.
    I doista osjećam taj hladni čelik kako polako razara tkivo na koje nailazi. To je neka čudna vrsta boli,
    nesvakidašnja. Osjećaš bol unaprijed kako se igla pomiče. Minuta traje kao vječnost i nikako da stane,
    a igla i dalje prodire sve dublje.
  • Gospon, oprostite, promašila sam pa moramo sve ispočetka.
  • Nema problema, samo Vi ponovo pokušajte.
    Stisnuo sam zube i što drugo da joj kažem? Sve je bilo odlično.
    Još jednom igla započinje svoj krvavi ples. Sva sreća pa je iz drugoga puta uspjela izvaditi to što je
    trebala. Vratio sam se u ležeći položaj na leđima, a oni su me upozorili da minimalno sljedeća dva
    sata ne smijem napraviti nikakav pokret s kralješnicom kako ne bih ostao nepokretan. Nakon toga
    izišli su van. Vrata od sobe ili skladišta ponovo su se zatvorila. Ostavili su me samoga sa svojim
    mislima, boli i mukama te da se sam sa sobom raspravljam. Onako prikovan za krevet od hitne pomoći
    pokušavao sam maksimalno ostati miran. Nisam liječnik, ali se u anatomiju tijela ipak razumijem.
    Ako je prvi put promašila, upitno je gdje je onda pogodila jer osjećam bol u donjem dijelu leđa. Misli
    mi se kovitlaju dok vrijeme sporo protječe.
  • Što ako je moždani udar? Hoću li moći pisati? Hoću li moći misliti i razmišljati? Što ako ostanem
    nepokretan?
    Hladan mi znoj prekriva lice, temperatura se snizila i više nemam groznicu od koje sam se tresao. Ali
    dio mene još uvijek gori i misli me progone. Pitao sam se o tome koliko je uopće sati i je li pao mrak.
    Nisam imao predodžbu o vremenu. Svako malo čuo sam korake na hodniku. Sav sam pun iščekivanja
    misleći da će netko svratiti, ali uzalud sam se nadao. Izgledalo je kao da su na mene zaboravili jer je
    ovo neka vrsta skladišta koje su napravili od sobe. Možda nitko i ne zna da sam u ovoj sobi. Ako
    liječnici završi smjena, nitko neće znati ni da postojim. Ipak sam dočekao da me netko posjeti. Vrata
    sobe širom su se otvorila. U prostoriju je ušla mlada liječnica s vizirom oko glave. Po slušalicama
    oko vrata pretpostavio sam da je liječnica. Bila je to druga smjena u bolnici pa je stigla i druga
    liječnica. U potpunosti se razlikovala od prethodne liječnice s hitnog prijema. Ova je bila toliko
    ljubazna da sam pomislio da sanjam.
  • Gospon Krajinović, odakle da počnem? Nalazi pretrage s kralješnicom su stigli. Nemate
    moždani udar, ali nažalost imate koronu.
  • Jeste li sigurni da nemam moždani udar?
  • Naravno da smo sigurni, ali imate koronu.
  • Koronu, kažete? Baš me briga za koronu, samo da nije moždani udar jer bi me to dotuklo.
  • Bolnice su pretrpane da Vas ostavimo u bolnici. Dat ćemo vam otpusno pismo pa možete ići
    na kućnu njegu. Skidajte temperaturu, a ako Vam bude loše, zovite hitnu.
    Razgovor je trajao još kratko. Liječnica je napustila sobu u kojoj sam se nalazio i ostavila širom
    otvorena vrata. Konačno sam bio slobodan, a i vrata su otvorena. Tijelo mi je slabo. Osjećam bol u
    kralješnici, ali duša mi je upola lakša.
  • Bogu hvala, nemam moždani udar. – pomislio sam u sebi.
    Toliko sam se moždanih udara nagledao i dobro znam da na kraju niti jedan nije slavno završio. Plaše
    me već dva tjedna da sam kandidat za moždani i srčani udar. Opet razmišljam o tome da ako nisam
    dobio moždani udar dok sam imao gustu krv, kojom ću ga logikom dobiti sada kada me pola nema.
    Toliko mi je krvi izvađeno da se nema više što zgrušati. Tješio sam samoga sebe. Nakon izvjesnoga
    vremena izgurali su me na ležaju izvan bolnice gdje su me brat i susjed preuzeli. Svi smo sada na
    neki način bilo sretni. Pričali smo usput o tome kako sam dobro prošao. Samo korona, nekoliko dana
    temperatura i opet ću biti onaj stari. Pa i nije bilo sve tako kako smo planirali. I supruzi je laknulo
    kad je saznala da nije moždani udar. Napokon sam onaj tvrdi bolnički ležaj zamijenio svojim
    krevetom. Teret toga dana iznijeli smo do kraja. Temperatura je iznosila 37.5 stupnjeva što nije bilo
    ništa strašno. No, svaki dan ima svoj križ pa mi je tako drugi dan donio i druge nevolje. Temperatura
    bi rasla do 38.5 stupnjeva i nakon uzimanja lijekova ne bi se vidjela neka velika razlika. Apetit sam
    izgubio do te mjere da sam pio samo svježi voćni sok. Nisam bio u karanteni kao većina zaraženih.
    Supruga je gotovo cijelo vrijeme bila uz mene i pazila na mene. Djeca su također sjedila na krevetu
    do mene i pomagali mami ako nešto zatreba. Svi su mi bili na usluzi. Brat je svako malo navraćao
    provjeriti u kakvom sam stanju. Mogli smo biti ovakvi ili onakvi, ali ne i sebični jer smo bili jako
    navezani jedni na druge. Ta naša borba s temperaturom nastavila se tijekom dva do tri dana. Kada bi
    temperatura prelazila 39 stupnjeva, supruga bi mi hladnim oblogama masirala cijelo tijelo samo da
    se temperatura malo spusti. Znao sam se iz očaja tuširati u hladnijoj vodi kako bih barem malo
    pomogao supruzi. Već treći dan ne spava i prati svaki moj pokret. Htjela bi mi pomoći, ali ne može.
    Susjed nam je donio oksimetar. I sam je imao koronu pa je stekao iskustvo s tom bolesti.
  • Temperatura će nekako proći, ali pazite na saturaciju. Ako se spusti ispod 90, to bi onda mogla biti
    upala pluća. Barem je meni bilo tako.
    Tri sam dana pio Sumamed u nadi da će sve proći, ali niša ne prolazi ni četvrtoga dana, a temperatura
    je sve veća. Ovaj put imamo oksimetar i doista oksimetar pokazuje da kisik u krvi pada ispod 90.
    Pokušavam disati što dublje i brže, ali sve je to uzalud. Još malo pa sam kao riba na suhom. Pomalo
    nas hvata panika, a umor je dostigao samu granicu iznemoglosti. Vadeći hemoglobin izvadili su mi
    leukocite i limfocite, a tijelo je ostalo bez obrane i nema se snage boriti. Sve do jučer prkosio sam
    svim virusima i bakterijama, a sada sam kao suhi list na vjetru. Virusi se igraju sa mnom. Svanulo je
    peto jutro, iza nas su neprospavane noći, a situacija je sve gora i gora. Nemoćni smo spustiti
    temperaturu i uzaludno smo mijenjali različite lijekove. Najviše nas je mučio postotak kisika u krvi
    koji je postajao sve manji. Na kraju smo snaga, nemamo izbora i moramo zvati hitnu pomoć. Kao da
    se ponavlja povijest od prošloga tjedna. Ponovo ne žele doći jer je za njih sve to neozbiljno. Nakon
    dugoga nagovaranja i pomoći sa strane ipak su došli. Taj njihov dolazak trajao je više od sat vremena.
    Suprotno prizorima iz filmova. Brat i susjed spustili su me niz stube napola noseći. Kada sam stigao
    do vozila hitne pomoći, htio sam ući u njih. Nažalost, oni nisu došli izravno po mene, već su se došli
    svađati.
  • Niste Vi tako loše za hitnu. Zašto ste nas uopće zvali? Imamo mi pametnijeg posla.
    Razgovor je trajao u nedogled. Posebno je bila ljuta mlada, sitna liječnica koja je bila u pratnji. Malo
    je nedostajalo da me ostave na cesti. Brat se upustio u žestoku raspravu s njom.
  • Doktorice, imate li Vi brata ili sestru? Imate li ikoga svoga? Imate li dušu? Kako se možete tako
    ponašati? Zamislite da je netko Vaš bolestan.
    Rasprava je trajala preko 20 minuta dok nisu odlučili da me na kraju ipak odvezu. Legao sam s
    povijenim nogama na ležaj koji se nalazi u zadnjem dijelu kombija jer nije bilo dovoljno mjesta. Ipak
    su mi stavili masku s kisikom. Nije bilo rasprave dok smo se vozili. Samo se mogla čuti škripa
    kombija kao da se raspada. Jedva su čekali da me istovare. Uvidio sam da im smetam. Iako sam
    nemoćan, duh mi nije dao mira. Zapitao sam se o tome koliko sam se samo puta sklonio s ceste da
    prođu vozila hitne pomoći jer sam cijenio te ljude. Vjerojatno zato što sam viziju o hitnoj pomoći
    preuzeo iz američkih filmova. Sada kada sam prvi put u vozilu hitne pomoći, kada sam ih osobno
    upoznao, pitam se bih li se sada sklonio s ceste da prođu. Konačno smo stigli pred hitni prijem
    Kliničkog bolničkog centra Zagreb. Mladić do vozača malo se sažalio. Rekao je da ostanem ležati
    dok mi ne pronađe kolica u koja ću sjesti. Vratio se za desetak minuta i stvarno je pronašao kolica u
    kojima sam dopremljen u bolnicu. Nakon nekoga vremena smješten sam na COVID odjel Kliničkog
    bolničkog centra Zagreb. Ne mogu se sjetiti kada sam zadnji put bio u bolnici. Vjerojatno je to bilo
    dok sam još bio dijete. Soba je bila prostrana s tri kreveta i jednim toaletom. Veliki prozori u sobi
    nudili su nam dio neba i predivan park u krugu bolnice. Nekako sam uvijek volio biti dio prirode, a
    to što sam dobio krevet do prozora, činilo me pomalo sretnim. Tijelom sam bio u prostoriji, a duhom
    vani u prirodi. Osjeća sam se poput lastavice. Tek što sam se smjestio u sobu, medicinska sestra
    prikopčala me na kisik i stavila mi masku na lice. Izvadila mi je krv za analizu i kroz istu braunilu
    davala mi je lijekove i infuziju. Bilo kako bilo, sada sam se osjećao malo bolje. Doći do bolnice bilo
    je mukotrpno i teško, ali osoblje u bolnici me ugodno iznenadilo. Pokazali su mi gdje je toalet, a ako
    što trebam, mogu pritisnuti komande koje su se nalazile na završetku gumenog kabla i odmah će
    netko doći. Doista su mi te sestrine riječi ulijevale nadu. Djelovala je tako iskreno da nisam imamo
    trunke sumnje u ono što kaže. Konačno sam osjećao da sam na sigurnome, lakše dišem, a i
    temperatura kao da se preplašila čim sam došao do bolnice. Vjerujem da su mi već nešto dali od tih
    lijekova kroz venu, čim više nisam osjećao visoku temperaturu. Osjećao sam se puno bolje pa me taj
    osjećaj i prevario. Imao sam potrebu otići na toalet. Naglo sam se ustao s kreveta zaboravljajući da
    do malo prije nisam mogao niti sjediti. Sada kada sam stao na noge, morao sam se pridržavati uz zid
    do kreveta kako ne bih pao na pod. Gubio sam ravnotežu, a noge mi bijahu tako teške da sam ih jedva
    pomicao. Više sam puzao nego hodao kako bih se domogao toaleta. Starijoj gospođi koja se nalazila
    dijagonalno preko puta moga kreveta to moje mučenje i ponašanje nije moglo promaknuti.
  • Gospon mladi, je li Vam dobro? Trebate li pomoć? Pazite da ne izgubite svijest. Ja na Vašem mjestu
    ne bih zaključavala vrata. Nekako mi slabo izgledate.
  • Hvala Vam gospođo, ali mogu sam. Malo sam loše, ali polako ću stići do toaleta.
    Tek sada sam shvatio da sam u zadnjih tjedan dana jako puno izgubio na snazi. I kod kuće me supruga
    vodila do toaleta. Sada mi ne pomaže ona narodna poslovica koja kaže da srce hoće, ali ako nemaš
    snage ne vrijedi ti što srce hoće i može. Nisam se dugo zadržao u toaletu, a već sam osjećao da me
    snaga izdaje. Pred očima mi je zabljesnula pokoja zvjezdica. Ako ih bude više i češće, mogao bi mi
    pasti i mrak na oči. Požurio sam što sam brže mogao natrag do kreveta. Vratio sam masku na lice
    kako bih došao do svježeg zraka.
  • Vama stvarno nije dobro, mladi gospon. Morate paziti kada idete na WC. Lako se čovjek zavara, ali
    ako padnete mogli biste tek tada imati puno veće posljedice od ovih sada. Znate, ja sam tu već neko
    duže vrijeme i znam da se treba čuvati. Ako ne možete sami, radije pozovite neku od sestara da Vam
    pomogne. Nije sramota ne moći. Svi to kad-tad osjete. Ako vam ja mogu što donijeti, samo Vi recite.
    Kratko sam se zahvalio na brizi. Tek sada sam se pobliže upoznao sa stanarima naše sobe. Jedna me
    misao stalno progonila. Ta je starija gospođa vjerojatno bila slabija od mene, a možda i bolesnija.
    Otkud joj snaga da meni želi pomoći, a i sama je nemoćna. Po godinama mi lako može biti majka.
    Jednom mama uvijek mama, to je ono što joj daje snagu i kada je nema. Mada me ne poznaje,
    dovoljno je da sam godina kao i njezina djeca pa da ima potrebu da i meni pomogne. Tu smo se večer
    bolje upoznali. Zadivila me njezina borba i hrabrost. Nju je doista boljelo za razliku od mene koji
    sam se samo loše osjećao zbog onemoćalosti. Tako se hrabro nosila sa svojom boli da me bilo sram
    koliko je duhovno jača od mene. Ja bih plakao da je meni kao što je njoj sada. Tada još nisam znao
    da je ovo tek početak moga križnoga puta. Nisam se počeo ni uspinjati uz brdo na Golgotu. Stigla je
    i večera, a ja sam skoro zaboravio da u bolnici imamo i hranu. Ne mogu se sjetiti koliko sam pojeo,
    ali znam da sam jeo. Svako malo bi jedna od medicinskih sestara navraćala provjeriti kako smo, a
    posebno mene koji sam tek došao. To me na kraju ohrabrilo i opustilo. Ta spoznaja da netko bdije nad
    tobom i da te čuva i pazi, odvela me u snove. Od umora sam zaspao. Sve što se događalo od tada do
    zore nisam u stanju prepričati. Noć je tako brzo prošla, a ja bih još spavao da u sobi nije bilo bučno.
    Otvorim oči i vidim da je soba prepuna medicinskih sestara. Imaju pune ruke posla. Neke presvlače,
    drugima vade krv, a trećima daju lijekove. Nije još ni svanulo pa sam se zapitao zašto se tako rano
    ustaje u bolnici. Prišli su već sada i mome krevetu. Vide da mi se još spava, ali moraju obaviti svoj
    posao. Pitaju me kako se jutros osjećam i jesam li bolje. I one uviđaju da sam stranac u bolnici i da
    mi je sve nepoznato. Ubrzo je stigao i doručak. Sve se to radi ubrzano zbog dolaska liječnika.
    Bolesnici moraju biti presvučeni, okupani i nahranjeni. Svatko treba popiti svoju terapiju lijekova
    dok u posjetu ne dođu liječnici. Nekako me sve to podsjeća na mravinjak. Kako su naglo došle tako
    su odjednom i iščeznule iz naše sobe. Sada bih mogao ponovo nastaviti sa snom. Bilo bi dobro da se
    samo mogu vratiti tamo gdje su me prekinuli rano jutros. Umjesto spavanja upustio sam se u razgovor
    s ostala dva stanara. Objasnili su mi da će uskoro doći liječnici u vizitu pa ako imam neka pitanja da
    njih mogu sve pitati. Dok su mi još objašnjavali, vrata sobe širom su se otvorila. Ušla su dva liječnika
    i dvije liječnice. Mogu ih razaznati samo po slušalicama oko vrata. Prvo su razgovarali s dva starija
    bolesnika pa su teko onda došli pred moj krevet. Pročitali su što piše na kartonu obješenu na prednju
    stranicu moga kreveta pa mi se onda osobno obratili.
  • Evo, imamo jutros i jednoga novoga pacijenta. Gospon Krajinović, kako ste Vi nama jutros? Boli li
    Vas nešto osim ovoga što mi znamo?
  • Dobro sam doktore, mislim da sam dobro. Nemam više temperaturu i odmah mi je lakše.
  • Niste baš navikli na bolnicu, ako mogu primijetiti.
  • Da budem iskren i nisam. Ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put ležao u bolnici.
    Zatim se liječnik koji je bio hematolog posebno predstavio. Shvatio sam tada da su povezani s
    Kliničkim bolničkim centrom Sveti Duh, a posebno s profesoricom koja je vodila mene kao pacijenta
    u toj klinici. Pričao mi je neko vrijeme o mojoj primarnoj bolesti na koju će on nakon što se riješim
    korone više obratiti pažnju. Pregledali su nove nalaze krvi i sestrama rekli što im je kasnije raditi.
    Zahvaljujući ručku pa večeri, priči i odlasku do toaleta, prošao je i drugi dan u bolnici. Ne mogu reći
    da sam bolje ili lošije. Maska mi već malo smeta, sputava me i ne mogu se zbog nje okretati. Zapitao
    sam se i mora li igla biti cijelo vrijeme zabodena u mojoj ruci. Ne mogu ni ruku savinuti onako kako
    želim. Manje sam bio umoran nego prošlu večer pa mi je san teže padao na oči. Ipak sam zaspao.
    Nisam počeo ni sanjati kada je opet nastala gužva. U sebi sam dozivao zoru, ali su se prije zore svi
    okupili oko moga kreveta. Tek su tri sata ujutro i nije mi jasno što se događa. Otkopčavaju instalacije
    s moga kreveta, sele moje stvari na drugi krevet pa je očito da sele i mene. Ne samo da me sele, već
    se i jako žure.
  • Gospon Krajinović, moramo Vas preseliti na drugi odjel. Idete na intenzivnu, saturacija vam je jako
    loša i mi Vam ovdje više ne možemo pomoći.
    Samo sam slegnuo ramenima i nisam znao što reći na sve što se događa. Tek što su mi prekinuli san
    u gluho doba noći, žure se s mojim krevetom na intenzivnu. Sada tek vidim koliko sam bio naivan jer
    tada nisam ni znao što je to intenzivna. Neznanje je doista nekada blagoslov. Dok su svi oni bili u
    panici, ja sam samo planirao kako ću nastaviti spavati tamo na toj, kako je oni zovu, intenzivnoj.
    Izgurali su moj krevet iz sobe i krenuli iz hodnika u hodnik dok nisu stigli do širokih vrata. Dalje nisu
    mogli jer su me preuzele druge sestre i medicinska braća. Već su znali da dolazim, a i mjesto su mi
    pripremili. Smjestili su me na dnu hodnika u najveću sobu s desne strane. Soba je bila u obliku
    pravokutnika, dosta velika i duguljasta. Mene su smjestili na desnu stranu do zida dok su ostala tri
    kreveta s bolesnicima stajala s lijeve strane. Ako sam ono što sam na običnome odjelu ujutro nazvao
    gužvom, ovo u intenzivnoj sobi nadilazi taj pojam jer je ovo sada čovjek na čovjeku. Ništa nisam
    razumio i računao sam na to da će kada prikopčaju moj krevet na zidne instalacije, otići i pustiti me
    da spavam. Evo, još samo malo i gotovo je. Sve su prikopčali, a moje su stvari spremili u ormarić do
    kreveta i sada mogu ići van. Ali ne idu. Nekako me čudno gledaju kao da su tek počeli i doista i jesu.
    Skidaju plahtu s mene i govore mi da moraju skinuti i svu odjeću jer u intenzivnoj nitko ne nosi
    pidžamu, svi su goli. Prilazi mi s desne strane medicinski brat s namjerom da mi sve objasni. Vidi i
    on da je uopće ne znam gdje se nalazim.
  • Gospon, da Vam objasnim. Ovo je intenzivna i ovdje su pravila drugačija. Ove sobe nemaju toaleta
    jer ih nitko ne treba. Svi su pacijenti goli, imaju samo pelene i kateter što ćemo i Vama sada prikopčati.
    Ovo jest kraj hodnika, iz ove sobe možete samo nazad ili… Sve je pod kamerama. Ne morate se plašiti,
    ne morate niti zvati pomoć jer mi pratimo sve uređaje. A sada ćemo Vas prikopčati na uređaje jer na
    običnim odjelima kisika u zidnim instalacijama ima samo od 15 litara, a Vama treba puno više.
    Nije mi više do sna. Kako vrijeme odmiče, sve sam više svjestan situacije u kojoj se nalazim. Prvo
    su me skinuli i stavili kateter, a zatim obukli pelene. Morao sam ispružiti obje ruke. Još jučer sam bio
    ljut na jednu iglu u ruci, a već sada mi stavljaju još tri nove. U svaku ruku po dvije da budu u paru.
    Oko četvrte su malo oklijevali. Čekali su da dođe liječnik ili liječnica. Sada se više i ne sjećam.
  • Gospon Krajinović, moramo Vam još jednu iglu zabosti u ruku, ali ovaj put ne u venu već u arteriju.
    Moram Vas upozoriti da će to malo boljeti, a Vi se ne biste smjeli pomicati. Znate, venu nije problem
    pronaći jer je vidljiva i gotovo da ne boli, ali arterije su duboko i treba ih tražiti. Jeste li spremni?
  • Zar imam izbora? Ako nemam izbora, onda radite što morate raditi.
    Otvorili su mi šaku desne ruke maksimalno prema dolje i počeli tražiti po otkucajima srca žilu
    kucavicu ili arteriju. Dok su oni tražili, ja sam sve to šutke promatrao. Napokon su odlučili gdje bi
    mogli ubosti.
  • Jeste li spremni? Sada ide igla, malo će vas boljeti.
    I boljelo je, ne toliko da bih plakao, ali je zaista neugodan taj osjećaj da igla ide sporo i to jako sporo.
    Usput razara okolno tkivo i nikako da stane. Nakon nekoga vremena potekla je krv i odmah se vidjelo
    olakšanje na njihovim licima. Još jedanput sam bio naivan ne znajući razloge njihova zadovoljstva.
    Prvi put u životu vadim krv iz arterije ne znajući koje su sve komplikacije i posljedice moguće.
    Konačno su me raskopčali i prikopčali. Na rukama su utisnute četiri igle, na grudima priključci za
    struju, na jednom prstu oksimetar, a na licu veća maska od one stare jer nova daje više kisika. Tek su
    mi sada kada sam stigao na novi odjel, objasnili da se moje stanje naglo pogoršalo te da su sestre na
    običnom odjelu bile nemoćne da mi pomognu pa su njih s intenzivne zvali u pomoć. Morali su me
    hitno prebaciti jer mi je saturacija naglo padala tako da nisu imali izbora čekati dok zora ne svane.
    Ponovo su me prekrili plahtom. Jedno su vrijeme svi stajali oko mene i promatrali, malo mene malo
    uređaje oko mene. Nakon nekoga vremena su otišli, činilo se da su zadovoljni čim su me ostavili
    samoga. Prevario sam se kada sam rekao samoga. Sada kada su sestre i liječnici otišli, mogao sam u
    miru razmišljati o tome gdje se to uopće nalazim. Nema više onih velikih prozora gdje se nebo moglo
    promatrati i gdje možeš pratiti kako oblaci plove. Soba je s dvije strane imala gusto postavljene
    prozore, poprilično male, gore visoko pod samim stropom. Moglo se naslutiti da smo u nekoj vrsti
    suterena ili podruma. Nema ulaznih vrata u sobu, drugim riječima ima vrata, ali nema krila. S lijeve
    je strane mali umivaonik i ogledalo. U sobi je polutama kao da svijetli samo požarno svijetlo. Dok
    promatram detalje u prostoriji, pažnju mi krade prodoran krik, za njim drugi pa treći. Dolazili su iz
    hodnika, a čuju se jer su sve sobe otvorene. Kao u rano jutro kada se začuje pjev prvih pijetlova, tako
    i sada. Prvi je od bolesnika pustio prodoran krik da umanji svoju bol i drugi su nastavili za njim sve
    dok nije došlo i do moje sobe na kraju hodnika. Tek tada sam shvatio da i ja imam tri cimera u teškim
    bolovima. Samo su jecali, kao da se u sobi nalaze i tenor i bas. Sve se to spajalo u neku vrstu glazbe
    od koje bi se naježila koža. Tek sam tada shvatio da nema ništa od spavanja. Mjesto na kojem se
    nalazim nije odmaralište, već zadnja stanica prije same provalije. Ovdje svi stražare, svi se bore za
    život s ono malo snage što im je preostalo. Nisu svi pri svijesti kao na primjer moj prvi susjed. Starac
    je što mogu naslutiti po licu mada se ne mogu okretati i imam osjećaj kao da sam prikovan za krevet.
    Čim napravim mali pokret s tijelom, uvijek neko crijevo ili kabel zapinje. Dosad je bio prisutan samo
    vokal, ali kada su počeli pištati uređaji, dobili smo cijeli orkestar. Nema violine da me uspava, već su
    prisutni samo prodorni zvukovi koji mi idu na živce. Buka je slična onoj u kokošinjcu. Ne postoje ni
    note ni stihovi, već svatko tuče u što stigne kako bi te izludio. Svega nekoliko minuta nakon što su se
    oglasili zvukovi s uređaja na koje smo bili priključeni, čuli su se prvi glasovi i koraci. Po hodniku je
    nastala strka i panika, svako malo se promijeni glazba kao da smo pred sam kraj koncerta. Sve je
    manje zvukova, još jednom sam naivan i ne znam što se uopće oko mene događa. Svaki onaj prodorni
    zvuk upozoravao je da je netko u kritičnome stanju. Što je zvuk bio prodorniji, to je i situacija
    pacijenta bila kritičnija. Medicinske sestre i braća trčali bi od jednoga do drugoga kako se zvuk
    pojavljivao. Rješavali su sami što bi mogli, a kada ne bi više mogli, zvali bi u pomoć liječnike koji
    su uvijek bili tu negdje u blizini. Svaki zvuk manje značio bi i jedan problem manje. Razgovarao sam
    sam sa sobom i s Bogom pitajući ga gdje se zapravo nalazim. Svi ti zvukovi lagano su pred zoru
    utihnuli,a ja sam se ponadao da ću barem na tren zaspati. Danima se nisam naspavao. Zdravu je
    čovjeku dovoljno nekoliko sati sna da se može naspavati, ali kada si bolestan samo se okrećeš po
    krevetu premještajući bol s jednoga mjesta na drugo mjesto. Još se nebeska zavjesa nije maknula,
    zora samo što nije svanula, umjesto malo mira i odmora, počeše se odreda paliti svijetla. Hodnik je
    prepun raznih zvukova, a tisuće koraka iz svih smjerova dopirali su do moje sobe. Nakon otprilike
    pola sata dolaze i posjetitelji u našu sobu koja je zadnja u hodniku. Ulazi osmero medicinskih sestara
    i medicinske braće. Kasnije sam shvatio da se radilo o dvije grupe po četiri djelatnika. Rano ujutro
    rade primopredaju. Idu do svakoga kreveta i voditelj smjene prepričava pred svima što se to bitno
    dogodilo za vrijeme njegove smjene. Govori o stanju bolesnika, promjenama koje su nastupile, što
    su uspjeli napraviti, a što ostavljaju drugoj smjeni. Došli su i do moga kreveta.
  • Danas imamo novoga pacijenta. Sinoć su nam ga dopremili s običnoga odjela jer je naglo počeo
    gubiti kisik te se počeo gušiti. Prikopčali smo ga na sve potrebne uređaje. Jednom smo mu već vadili
    krv i zasad izgleda stabilno.
    Svi su me odjednom pogledali, mahnuli mi rukom u znak pozdrava i nastavili ići prema sobi preko
    puta. Njih se četvero vratilo nakon nekoliko minuta i okupilo se oko moga kreveta. Obučeni u bijela
    odijela od glave do pete s maskama i vizirima na glavi svi su izgledali isto. Tek sam ih mogao
    razaznati po glasu i očima. Na svakomu je odijelu flomasterom bilo napisano ime. Prišli su bliže
    mome krevetu da se bolje upoznamo. Pitali su boli li me, kako se općenito osjećam, treba li me
    presvući i ostala uobičajena pitanja. Tek sam tada shvatio da su svi odreda jako mladi i da im po
    godinama svima mogu biti otac. Možda je i to razlog zašto su tako jako ljubazni. Objasnili su mi što
    je to intenzivna i kada bolesnici dolaze na intenzivnu. Bez obzira što je to bolesnikova zadnja stanica
    ipak je tu skrb za bolesnike najveća. Sve je povezano kamerama, danonoćno su nam pri ruci i cijelu
    noć ne spavaju. Svakih pet sati vade nam krv i odmah rade laboratorijski nalaz. Nakon toga mijenja
    se ili ostaje ista terapija lijekovima. Na svaki zvuk uređaja dolaze provjeriti stanje pacijenta. Osim
    toga većinu vremena su u blizini, ili u sobama ili u hodniku. Uglavnom, uvijek nešto rade kao u
    malome mravinjaku. Jedno su se vrijeme zadržali kod moga kreveta dok se nije oglasio taj ružni zvuk
    s nekoga uređaja. Dvoje je njih ostalo dok je ostalo dvoje potražilo odakle zvuk dolazi. U mojoj je
    sobi još bilo relativno mirno, ali ne zadugo. Oko devet sati došli su liječnik i liječnica. Najprije su
    zajedno sa sestrama prokomentirali stanje tri stara pacijenta pa su tek onda došli pred moj krevet.
    Sestra je kratko objasnila moju povijest u bolnici od zadnjih nekoliko sati, što je za njih bilo bitno.
    Pogledali su moju kliničku sliku koja je bila obješena o prednju stranicu moga kreveta. Nakon toga
    su se uljudno predstavili i upustili u kraću raspravu sa mnom.
  • Gospon Krajinović, kako se Vi nama danas osjećate?
  • Doktore, da budem iskren pomalo sam zbunjen. Sve se to oko mene tako brzo događa da još ni sam
    ne znam kako se osjećam. Temperaturu nemam, ali doista teško dišem kao da je sami zrak rijedak.
    Taj osjeća da se gušim, više mi stvara paniku negoli samu bol. Trenutno me više boli to što sam
    nepokretan, prikovan za ovaj krevet pa se ne mogu okretati. Već me leđa bole od ovoga položaja.
  • Tek ste došli. Nažalost, morat ćete se na to naviknuti. Tu Vam doista ne možemo pomoći. Nas više
    zabrinjava to što je vaša klinička slika svakoga trena sve lošija. Saturacija vam stalno pada, a CRP
    još uvijek raste. Moramo dobro paziti na Vas da nam Vaše stanje ne bi izmaklo kontroli. Ne morate
    se plašiti, ali dobro je da znate. Svakih pet sati mi Vam radimo novu kliničku sliku, a ako se pogorša
    situacija, napravit ćemo je i ranije. Tako da smo uvijek ispred virusa i da možemo na vrijeme djelovati.
    I liječnik i liječnica su također bili jako mladi, tek malo stariji od medicinskih sestara. O toga trena
    postao sam nijemi promatrač zbivanja oko sebe. Dok je tijelo propadalo, duh je lutao od poda do
    stropa. Više sam spoznaja dobivao sklopljenih očiju nego otvorenih. Osjećao sam prostor oko sebe
    kao da sam se stopio s tim prostorom. Upijao sam sve zvukove, svaki pokret i od toga pravio slike
    događaja. Upijen u taj prostor počeo sam osjećati i tuđu bol te se vezati za tuđe sudbine. Jednom sam
    prilikom pitao sestru o tome kako se netko može odlučiti za taj poziv s obzirom da se na poslu susreće
    samo s boli i sivilom tako da čak i sunce zaobilazi ovu sobu. Malo se nasmiješila i dodala:
  • Nije sve tako crno kako Vam sada izgleda. Bude u našemu poslu i sretnih trenutaka. Ne tako puno,
    ali mi svi živimo od toga da doživimo i ono dobro i pozitivno u našemu poslu.
    Strah i predviđanje doktora počelo se polagano i ostvarivati. Svaki sam dan bio sve lošije i sve su se
    češće zadržavali oko moga kreveta. Već se nekoliko smjena liječnika promijenilo. Svaki sljedeći put
    kada bi došli, bili bi sve tiši i tiši, kao da se sakrivaju od mene. I vrijeme se skrilo od mene pa sam
    svakoga pitao koji je dan jer su svi bili isti. Noću je svjetlo gorjelo, a danju su se rijetke zrake sunca
    probijale kroz male prozore naše velike sobe. Zrak je negdje iščeznuo i već su mi tri puta mijenjali
    masku. Svaki bi put stavljali veću s više kisika, ali svejedno sam se gušio. Došao je i taj dan spoznaje,
    a oni mi ne mogu više ništa skrivati. Tužna lica njih dvoje, troje liječnika okupilo se oko moga kreveta.
    Ako mogu pogađati, mislim da je bilo malo prije podne. Ne znaju tko će od njh započeti razgovor.
  • Gospon Krajinović, znate, nemamo baš dobre vijesti za Vas. CRP raste i već je skoro 200, ali na to
    smo spremni.
    Ponovo tišina, misle se na koji će mi način objasniti što se događa, a da me ne povrijede.
  • Kao što smo Vam rekli, imate visok CRP. To su vam upale u organizmu, ali sada smo saznali da
    imate i emboliju pluća.
    Nakon toga ponovo je nastupila tišina. Ne znam što su očekivali od mene pa ja sam strojar, nisam
    liječnik. Kako je samo neznanje nekada blagoslov. Više od značenja te riječi embolija, meni je značio
    njihov pogled i strah u očima. Doista su se bojali za mene i to s razlogom koji ja nisam mogao
    razumjeti. U zadnje vrijeme prostor i vrijeme više doživljavam duhom nego tijelom i umom. Kao da
    sam dio nečega, ali opet izvan toga. Osjećam se kao slijepi promatrač samoga sebe.
  • Pokušat ćemo Vam krv očistiti od upalnih procesa preko jednog uređaja za dijalizu krvi jer se sami
    nećete moći izboriti. Sada već imamo dovoljno problema s embolijom da nećete moći sami spustiti
    CRP.
    Okrenuli su se od mene i dalje stojeći pored moga kreveta. Šaptali su jedno drugome da ne čujem sve
    njihove kobne planove. A i da nisu šaptali, latinski jezik ionako ne razumijem. Meni ta embolija baš
    lijepo zvuči. Prošlo je i pola sata telefoniranja i planiranja dok se nisu na vratima pojavile tri nove
    medicinske osobe. Prišle su ovoj skupini liječnika i s njima razmijenili mišljenje. Zatim su mome
    krevetu prišli sa strane. Imali su drugačiju odoru i izgledali su kao mali svemirci. Najstarija djelatnica
    od njih prilazi mi tako blizu da mi može staviti ruku na rame.
  • Gospon Krajinović, ne bojte se. Ja sam zadala sebi za zadaću da ću Vas spasiti. Mi smo fizioterapeuti
    pulmolozi. Sa mnom su i dva moja pomoćnika.
    Na kraju je predstavila i sebe i njih. Tek sada mi je u detalje počela objašnjavati što je to embolija.
    Sva sreća da to nisam znao prije. Sada sam saznao da su se u jednome dijelu pluća pojavili ugrušci,
    a drugi se dio skupio i pun je šlajma. Obećala je da će svaki dan dolaziti da mi pokuša isprazniti pluća
    kako bih mogao disati. U suprotnome upala će se samo širiti sve više i više.
  • Možete li sjediti da vam izmasiramo pluća?
    Pokušao sam podignuti glavu, ali bila je tako teška da sam je podignuo od jastuka jedva 10
    centimetara. Sada kada su uvidjeli da sam ne mogu, odlučili su mi pripomoći. Jedan po jedan
    priključak prebacivali su s jedne na drugu stranu kako bi me mogli staviti u sjedeći položaj. Neke su
    priključke skroz odstranili na pola sata. Umjesto maske stavili su mi samo kisik na nosnu šupljinu.
    Dok me dvoje pomagača držalo, njihova je šefica svojim dlanovima prelazila preko mojih grudi i leđa
    kao da osluškuje kako pluća rade. I doista je dlanovima osluškivala rad pluća. Najedanput bi brzim
    uzastopnim udarcima otvorenih šaka tjerala šlajm iz jednoga dijela pluća prema sredinu i tako dalje
    prema izlazu iz pluća. Rezultat toga bi bio da bi me uhvatio jak kašalj sve dok ne bi izbacio i ispljuvao
    sav sekret koji se tamo nalazio. Zatim bi tražila drugo mjesto i tako bi sve redom pregledala dok ne
    bi bila sigurna da nemam ništa više u plućima. Sve me to jako umaralo. Od sjedećeg položaja pomalo
    sam gubio svijest. Bez maske bih se gušio i to bi dodatno povećavalo paniku. Disao sam ubrzano
    samo da se domognem zraka. Što sam brže disao, više sam se gušio.
  • Gospon Krajinović, polagano. Nemojte žuriti. Ako paničarite, sve se više gušite. Pogledajte mene,
    na nos udahnem i na usta izdahnem kao da gasim svijeću. Ajde, pokušajte sada Vi.
    Lako je to reći, ali ja nemam zraka i ugušit ću se. Probao sam pa šta bude. Udahnem na nos i izdišem
    na usta lagano što duže mogu. Najteže je bilo prvih pola minute, a nakon toga se srce samo od sebe
    umirilo. Doista je bilo tako lakše doći do kisika. Čim prije izdahnem, kisik ode van umjesto da ga
    zadržim u krvi. Kao da uzalud dišem i kao da nalijevam praznu kantu. Kad sam uspio postići kontrolu
    nad disanjem, polagano su me vratili u ležeći položaj i vratili sve priključke.
  • Dišete li sada malo lakše?
    Samo sam kimnuo glavom. Osjetio sam da u plućima imam više mjesta pa sada mogu sporije disati.
    Tihim i jedva prepoznatljivim glasom sam im se zahvalio. Zahvala je bila jedino što sam onoga trena
    imao i s čim sam im mogao platiti. Samo su se nasmijali i obećali mi da će sutra ponovo doći. Prošao
    je i ručak, ali malo tko na intenzivnoj može jesti. Za ručak sam dobio tekućinu odnosno energetsko
    piće. Ne znam jesam li ja više mrzio taj okus ili moj želudac, ali kako god bilo manje je vremena
    trebalo da završi u pelenama, nego što je meni trebalo da ga popijem do kraja. Vrijeme neumorno
    pokreće kazaljke sata, a oko moga kreveta gužva ne jenjava. Na vratima sobe kao u magli pojavila se
    medicinska sestra bez vizira na glavi jedno vrijeme gledajući u mome smjeru i onda je nestala. Čuo
    sam da se kroz hodnik kotrljaju kolica, a po zvuku bi se moglo reći da se primiču mojoj sobi. Na
    vratima su se pojavili gospodin i gospođa s malo drugačijom odorom na tijelu. Gurali su uređaj visine
    do dva metra i dogurali ga do moga kreveta. Pozdravili su me pokretom ruke i nastavili spajati
    priključke na tom stroju. Jedno od njih dvoje prišlo je maloj skupini liječnika kako bi kratko
    razgovarali. Samo je kimnulo glavom i vratilo se prema uređaju. Sve sam slabiji, ali sve više osjećam
    što se događa oko mene. Sva ta gužva u sobi je zbog mene. Znali bi liječnici biti i sat vremena u sobi,
    ali danas cijeli dan uopće ne odlaze. Samo šapuću i razgovaraju. Nakon nekoga vremena kada su
    završile konzultacije obratila mi se liječnica:
  • Ne možemo Vam davati hranu kao dosad na slamčicu jer od toga nema velike koristi. Odlučili smo
    Vam staviti sondu izravno u želudac pa da Vas hranimo preko sonde. Znate li što je sonda i kako se
    to radi?
    U nekim sam trenutcima naivan, ali anatomiju tijela jako dobro poznajem, a posebno svoje tijelo. Već
    nekoliko dana ne jedem. Jednjak mi se skupio i ne može se više proširiti. Inače, prije obroka popijem
    čašu vode da mi se što više otvori jednjak za hranu. Progutati sondu u ovakvome stanju bilo je
    nemoguće. Nemam snage za duge razgovore pa joj pokušavam objasniti na najkraći način.
  • Doktorice, ja mislim da to neće ići.
    Nisam imao snage objašnjavati joj sve činjenice. I zbog tih nekoliko riječi, već se malo naljutila na
    mene.
  • Ali mi nemamo izbora. Moramo Vas nekako hraniti pa nećete nam valjda umrijeti od gladi.
    Nemoćan bilo što učiniti, pristao sam na sve bez prigovora. Donijeli su sondu. Došle su još dvije
    sestre kao pomoć. Skinuli su mi masku nakratko i počeli gurati sondu kroz jednjak. Gutao sam do
    polovice puta nakon čega sam počeo povraćati i gušiti se. Kada su vidjeli da sonda dalje ne ide, na
    brzinu su je izvadili i vratili mi ponovo masku na lice. Oblio me hladan znoj. Znao sam da neću moći,
    samo sam se uzalud namučio. Ponovo je započela rasprava između njih i trudili su se da ja ništa ne
    čujem. Stroj za dijalizu je spreman, ali ga odgađaju na neko vrijeme. Još jedanput mi prilazi liječnica.
    Iz njezinog sam nastupa shvatio da ja šefica smjene.
  • Gospon Krajinović, Vaše je stanje kritično. Kao što ste vidjeli, sondu Vam nismo uspjeli ugraditi.
    Uređaj za dijalizu krvi zahtjeva manji kirurški zahvat i to je sada s obzirom na Vaše stanje odgođeno.
    Kisik koji ste dosad dobivali preko maski nedovoljan je pa smo odlučili da Vas stavimo na NIV uređaj.
    Odlično je to što barem jednom ne razumijem što mi rade. Za NIV uređaj nikada nisam čuo. Da su
    spomenuli respirator, ne bi mi bilo svejedno. Tolike ljude znam koji su umrli na respiratoru, a sada
    bih i ja trebao biti spojen na respirator. To mi zaista ne bi palo na pamet. Nije mi ništa drugo preostalo
    nego slušati i raditi ono što mi kažu. S moje dese strane dokotrljali su manji uređaj s velikim
    monitorom. Medicinski je brat prevrtao po paketu kako bi pronašao nova crijeva i novu masku za
    NIV uređaj. Čitali su uputstvo o tome kako spojiti masku i crijeva na uređaj. Kada su sve spojili, i
    struju i kisik, probali su ga upaliti. Prvo što sam čuo od zvukova bio je to onaj poznati zvižduk autoturbine. Kisik je doslovno zviždao kroz crijeva koja su vodila do maske.
    Kada je sve bilo spremno, skinuli su staru masku i stavili mi na lice novu masku s NIV uređaja. Na
    samome početku zrak bi mi bježao sa strane dok masku nisu prilagodili mome licu podjednako sa
    svih strana. Ovoga puta mi je maska prekrivala cijelo lice. Poput svemirca promatrao sam ih kroz
    masku, a promatrali su i oni mene. Imao sam čudan osjećaj i nisam razumio zašto toliko zure u mene,
    a zatim ponovo u ekrane po drugim uređajima oko mene. Prve dvije, tri minute nije djelovalo tako
    loše. Doista imam više kisika, ali sam čudno disao. Nikako se ne mogu prilagoditi na taj njihov NIV
    uređaj. Ne znam kada ću udahnuti, a kada izdahnuti. Sve se pomiješalo. Kako vrijeme odmiče,
    počinjem se znojiti i ruke mi drhte. Kao da se gušim, a kisika ima u izobilju. Sve u meni titra. Bol
    nadolazi sa svih strana tako da ne mogu definirati što me točno boli, ali bol je svakog trena sve veća
    i veća. Napokon sam shvatio da me boli srce. Bila je to čudna i nepoznata bol kakvu nisam do tada
    poznavao, ali takvoga intenziteta da gotovo gubim svijest od boli. Osjećam da će mi srce eksplodirati.
    Vrpoljim se na krevetu kako bih im dao znak da sam loše. Već su primijetili moje vrpoljenje i svi su
    se okupili oko mene. Tlak i otkucaji srca prelaze svaku granicu.
  • Sestro, brzo dajte 15 mg morfija u venu.
    Bol raste takvom brzinom da mi je već maglovito pred očima, a srce da može, iskočilo bi iz grudi.
    Nešto ga stišće tako jako da će gotovo eksplodirati. Za manje od jedne minute polako gubim svijest.
    Ono što se poslije toga događalo, mogu samo naslutiti. Prva slika pred mojim očima koja mi se
    ukazala dok sam dolazio k sebi, bila je ta da su svi bili iznad mene i u jedan glas vikali:
  • Diši, diši umireš. Moraš disati da ne umreš, diši, diši.
    Jedni su me oživljavali, a drugi vikali. Scena je izgledala kao iz filmova. Scena koja me gotovo mjesec
    dana nakon toga mrtvačkim hladnim znojem budila iz sna. Koliko sam točno bio u komi, ne znam.
    Znam samo da sam gubitkom svijesti prestajao disati. Adrenalinom bi me budili, a morfijem
    uspavljivali nekoliko puta zaredom. Čim bih došao k sebi, bol bi se u grudima povećavala. Izmučen
    i bez ijednog atoma snage ponestalo mi je snage za životnu borbu. Sve su moje lađe potonule, a
    svjestan da neću izdržati, spremao sam se za preuranjenu smrt. Zavapio sam:
  • Gospodine, znam da nije sve išlo po mome planu. Ipak sam planirao živjeti malo duže. Znam i da
    umirem jer me tijelo izdaje.
    Uvijek sam u životu bio pripravan za smrt. Živio sa po Božjim zakonima i u skladu s Bogom. Sada
    sam prihvatio smrt kao jedino rješenje. Odustao sam od borbe i čeko dolazak Gospodina jer smo se
    tako dogovorili. Živjeti ću po Njegovu zakonu, a On će na kraju moga života doći po mene. Umirem,
    ali ostavljen, napušten i izmučen. Gospodina nema. Samo je praznina prisutna oko mene. Duša mi je
    tjeskobna, a bol mi prožima cijelo tijelo. Umirem sam i ostavljen. Ostale su mi suhe suze.
  • Zar si me ostavio, Gospodine? Zar nikoga nećeš poslati po mene?
    Ta bol kada srce boli nije ni blizu onoj boli kako boli duša kada osjeti Božju odsutnost. Već pola sata
    umirem sam i ostavljen, nasmrt tužan i potišten. Onda je naglo sijevnula slika pred mojim očima,
    čista kao 4K rezolucija. Na prepunom groblju šetam oko svoga kovčega. Pred licem mi je slika vlastite
    sahrane. Gledam djecu kako plaču, gledam lice supruge, svu obitelj, sestre i braću. Ne samo da
    gledam već i osjećam njihovu bol, tako veliku da spoznajem da je puno veća od moje boli mada
    umirem. Dirnut njihovom boli, vapim i uzdišem:
  • Bože moj, Bože moj, zar nije bolje da mene samoga boli negoli da svi pate zbog mene? Borit ću se,
    Gospodine! Vapim iz dubine duše i uzdišem. Borit ću se, Gospodine! Borit ću se ako mi jedno obećaš,
    Gospodine. Bez obzira na svu bol, Gospodine, ako se sa svojim križem uspnem na vrh Golgote, Ti
    ćeš mi ponovo vratiti život, molim te.
    Ipak me je čuo kako dozivam. Nije to bio čas moje smrti, već samo vrijeme kušnje da bih osjetio
    njegovu bol kroz svoju patnju i da bi se sve više i više približio Gospodinu. Puno me puta i dosad
    stavljao na kušnju. Dok bih ja pod križem padao, on bi me podizao. Ali nikada kao dosad nisam osjeti
    bol na samome križu, naročito tu vrstu boli kada si ostavljen od Oca Svemogućega, izvora svakoga
    dobra i ljubavi. Dok ja vapim i molim, rosa milosti spušta se na mene. Vjera ponovo tinja u meni dok
    najedanput ne plane. Nisam više sam, to znam i osjećam cijelim svojim bićem. Dok se ja vraćam u
    život, čujem kako netko s vrata sobe pita tko je tu Krajinović. Ne znajući tko me traži samo sam
    podigao malo desnu ruku da mu dam znak da sam to ja. Prilazi mi čovjek s maskom na licu bez neke
    posebne zaštite. U lijevoj ruci drži malu, jako malu posudicu. Palcem desne ruke vrti po toj posudi i
    dolazi do moga uzglavlja. Pravi mi znak križa na glavi sa strane jer ne može na čelu i drugi znak križa
    na desnome ramenu. Samo me kratko pogleda, potapša po remene i reče:
  • Ne boj se.
    Nije se dugo zadržavao jer mu ne bi ni dozvolili. Ipak je ovo odjel intenzivne za oboljele od korone.
    Mnogi doktori ne smiju na ovaj odjel bez dozvole. Bio je to svećenik staroga kova, pastir dobri, sluga
    ponizni. Nije se plašio korone. On se držao one filozofije koja govori o tome da je samo čovjek u
    grijehu i bolestan čovjek, a sve je drugo samo kušnja. Iznenada je došao i naglo otišao. Vjera mi se
    vratila, ali me sada proganja sumnja. Dobio sam bolesničko pomazanje.
  • Zar i sam nisam dovodio svećenike starijim osobama na samrti da im daju bolesničko pomazanje?
    Možda je ipak kraj, možda se uzalud mučim?
    Prebirem po Svetom pismu tražeći riječi utjehe. I konačno se sjetim da tamo piše malo drugačije nego
    što to naši teolozi po selu tumače. Prvi su apostoli polagali ruke na bolesnike da ih ozdrave, a ne da
    umru. Sada mi je malo lakše. Ne samo da me nije ostavio već je i poslao svoga pastira da mi pomogne.
    Ponovo lagano gubim svijest, ali ipak ne tako duboko da ne čujem i ne osjećam prostor oko sebe. Još
    dok sam u polusvijesti, čujem kako me potiho planiraju staviti u kliničku smrt. Sada kada sam otvorio
    oči, prilazi mi doktorica i kaže:
  • Gospon Krajinović, Vi ste u teškim bolovima. Ja bih Vama predložila da mi Vama damo nešto što
    će vam ublažiti bol. Nećete ovako izdržati.
    Vrtim glavom i jedva progovaram:
  • Ne, ne, borit ću se! Doktorice, ne trebam ništa. To je moja bol, Vas ne boli.
    Dok se ona vraćala ostalim liječnicima u maloj grupi, njih nekoliko ostalo je oko moga kreveta.
    Pokušavao sam proniknuti u dubinu svoje boli. Otkud dolazi i zašto me toliko boli da gubim svijest
    od tako jake boli. Osluškujem cijelo tijelo. Na kraju shvaćam da ne mogu disati. Kako je to uopće
    moguće da pored tolike količine kisika, ja ne mogu disati. Respirator me guši. Dok on utiskuje kisik,
    ja izdišem i obrnuto. Pokušavam ga pratiti. Pričekam dok počne s tlačenjem i onda ga uspijem uhvatiti,
    ali on još uvijek utiskuje pa ne znam što se zapravo događa i mislim da će me uređaj ugušiti. Sada mi
    je sve jasnije, on tri puta vremenski duže tlači, nego što ja mogu udahnuti. To njegovo tlačenje
    proizvodi tako veliki tlak da mi najprije utiskuje zrak u trbuh, zatim u grudni koš i kada nema više
    gdje utisnuti zrak, pluća stiskaju srce. Srce, kada mu ponestane prostora za rad, samo titra dok ne
    eksplodira. Kao da u mislima vidim srčane zaliske. Takvom brzinom titraju da se ne stignu do kraja
    otvoriti i zatvoriti. Pokušavam naći način da ga prevarim pa da ostanem živ. Odlučio sam da nikako
    ne otvaram usta jer mu na nosnu šupljinu treba više vremena da mi utisne zrak, a isto je i sa
    usisavanjem. Na kraju sam uspio pratiti taj pakleni stroj koji me ubija, a da liječnici i ne vide što se
    sve događa. Njima je bitna saturacija kisikom. Srce sporije kuca, sve je u redu i sada mogu biti
    slobodni. Nitko i ne sluti, a kamoli da zna za moju borbu koja se odvija između Davida i Golijata.
    Tehničari koji rade dijalizu krvi parkiraju svoj stroj na drugu stranu zida u našoj sobi. Ako preživim,
    imat će i oni posla oko mene. Svakoga trenutka gužva se u mojoj sobi smanjuje, ali još uvijek s
    vremena na vrijeme bace oko na ekrane uređaja koji prate moje životne funkcije. Očito su zadovoljni
    kada već odlaze. Vjerojatno misle da sam imao napadaj panike, ali sada je sve u redu jer sam se
    naviknuo na respirator. Drago mi je da napokon odlaze. Cijeli su dan od rane zore uz mene. Trebao
    sam malo mira i tišine kako bih se usredotočio na borbu s tim paklenim strojem koji me želi uništiti,
    baš sada kada sam opet poželio živjeti. Noć tek što je počela, a ja sam još u podnožju brda. Nemam
    snage ni za disanje, a kamoli za borbu. Sada kada sam prihvatio borbu, ne mogu odustati. Osluškujem
    svaki šum s respiratora tako da znam kad će me napasti i kako ću se obraniti. Sreća u nesreći je to što
    mi je brada veća jer je stara dva tjedna. Maska teško pirjanja uz lice. Kada ne može u mene utisnuti
    zraka koliko hoće, propuhuje masku. Jedan dio kisika prolazi mi između brade i maske tako da mi to
    privremeno ide u prilog. Kada sestre shvate da zrak izlazi izvan maske, muče se kako bi mi popravile
    položaj maske. Za to vrijeme molim Boga da što više puše vani, a manje u mene. Duga je, duga ova
    noć kao da traje cijelu vječnost. Danima se nisam naspavao, a ako zaspim prevarit će me respirator i
    tu je kraj. Cijelu noć varam ja njega, a san pokušava prevariti mene. Tiha je, tiha ova noć, a ja se
    pitam zašto večeras svi spavaju kad mi nedostaje društvo. S vremena na vrijeme dođu sestre da mi
    izvade krv, provjere je li sve u redu i odu. Moram kontrolirati misli da me san ne prevari. Moram s
    ovoga mjesta tuge pobjeći na slobodu da mi duša počine. Trebam cilj za koji ću živjeti. Sada kada
    visim nad provalijom, moram se za nešto uhvatiti, a ako gledam dolje, ponor će me progutati. Moram
    nešto poželjeti, nešto što će me ispuniti. Prebirem po pamćenju svoga mozga i smišljam kako ću
    pronaći nešto što će me motivirati. Žedan išće vode, gladan kruha, a ja se gušim. Kamo će me onda
    moje misli odvesti ako ne u drvenu vikendicu duboko skrivenu u šumi. Skrivena od očiju javnosti,
    skrila se duboko u borovoj šumi. Sjedim sam pred tronom i mirišem borovinu. Tako mi nedostaje taj
    čisti zrak s mirisom borovine. Daleko sam od prvoga stabla. Ustajem jer ne mogu više. Grlim ga i
    molim da za mene diše. Tek što sam ga zagrlio, počeše i prve pahulje. Zove me moje djetinjstvo čim
    misli priželjkuju pahulje. Zove me taj bijeli snijeg što spaja nebo i zemlju u iste boje. Dok se tijelo
    muči, moj duh smišlja planove. Osjećam miris kukuruznog kruha ispod peke. Odlazim provjeriti
    odakle dolazi. Kad tamo, supruga iza vikendice na malome ognjištu priprema kruh samo za mene.
    Nema tu bogatstva i slave, samo malo čistog zraka i kruh ispod peke. O Bože, zar je to sve što mi
    danas nedostaje, a imao sam i previše. Pobjegao sam od svijeta i gradske gužve u planine. Pobjegao
    sam da dotaknem trenutak mira i spokoja koji mi godinama nedostaje. Noć se spušta na obronke
    planine, hladno je. Palim vatru na starom kaminu jer znam da djeca dolaze. Sve je od drveta, i pod i
    zidovi. Nemamo gdje spavati doli na podovima male vikendice. Sve je tako malo, ali puno ljubavi.
    Umjesto struje samo svijeća treperi. Prijepodne sam brao češere s borova. Sve sam ih nanizao na
    konac i objesio o strop male vikendice. Svaka daska miriše kao da se rosa spušta niz zidove. Pucketaju
    iskre u starome kaminu. Taj nas zvuk opušta i najradije bismo svi zaspali. Vani je snijeg, viju vjetrovi,
    a mi smo se stisnuli unutar vikendice i ništa nam ne nedostaje. Kada bi me san prevario, bol bi me
    probudila i tako sam izdržao do same zore. Preživio sam Golgotu, ali što mi to vrijedi kada više ne
    mogu. Pred zoru sam tako izmoren da mi volja slabi. Pokušavam se na tisuće načina usredotočiti.
    Prošla je i primopredaja smjene. Jutros su stigli neki drugi liječnici i sestre. Jedan jako mladi liječnik
    kojega otprije poznajem prilazi mojemu krevetu s desne strane i malo promatra respirator. Molim ga
    da mi nakratko skine masku da umrem kao čovjek. Kada mi je skinuo masku, s ono malo snage sam
    prozborio:
  • Doktore, molim te, ovaj respirator će me ubiti. Cijelu noć se borim s njim. Ja ne mogu kopirati stroj.
    Zar ne bi bilo normalno da taj stroj kopira mene. Ja sam strojar i radim na CNC strojevima, a ova
    vaša igračka ima samo četiri postavke. Molim te, ako je možeš podesiti, a ja ću ti govoriti kako ćeš
    to učiniti.
    Sreća moja što se nije naljutio na mene. Tražio je uputstvo za rukovanje i pronašao upute u foliji
    obješene sa strane. Da ne bi nešto poremetio na ovome respiratoru, dogurao je drugi respirator da se
    na njemu učimo. Uspio je ući u postavke respiratora. Sada kada je spreman, pokušavam mu sve
    objasniti.
  • Doktore, ja cijelu noć razmišljam u čemu je moj problem. Udišem otprilike dvije sekunde dok
    respirator gotovo tri puta duže utiskuje kisik u mene. Kada izdišem, onda izdišem tri do četiri sekunde,
    a respirator to čini ponovo duže od mene. Da ne pričam o tlaku… Kao da pumpa gumu na autu. Daj,
    molim te, namjesti ga za početak na dvije plus tri sekunde dok ne vidim kako će biti kada stavim
    masku.
    Tako smo se mučili gotovo sat vremena. Ja bih poslije svakoga namještanja isprobavao koliko smo
    se uskladili, čovjek i stroj. Srećom da je liječnik bio jako dobrih živaca jer sam mu već toliko puta
    rekao da smanji tlak, da pomakne vremenske intervale ili napomenuo neku drugu pritužbu. Na kraju
    smo uspjeli. Nisam više osjećao respirator kao neprijatelja. Sada je disao u skladu sa mnom. Nismo
    se više borili jedan protiv drugoga već jedan za drugoga. Bilo je to takvo veliko olakšanje da sam
    gotovo odmah zaspao. Dok sam ja spavao, liječnik je još dugo radio na tome respiratoru. Sada mu je
    sve najedanput bilo tako zanimljivo da je pozvao i druge te im sve objašnjavao. Pitao sam se zar je
    moguće da je netko namjerno gurnuo tu djecu u vatru. Zar ih nitko nije upozorio da respiratori nisu
    namješteni? A tako su se samo srčano borili za svakoga čovjeka. Umor se vidio na tim dječjim očima.
    Htjeli su sve spasiti. I onoga djeda od 90 godina, ali nisu znali da respirator ubija ako ga ne podese.
    Vjerujem da su mislili da je to savršen stroj koji se sam podešava. Pa ekran je kao mali televizor.
    Svaki uređaj košta 20 do 30 tisuća eura, ali se istina sakrila daleko od te priče. Mene se kao
    poduzetnika ta mala kutija s nekoliko stvarčica nije bila ništa posebno dojmila. Sadrži mali
    kompresorčić, dva tri ventila, isto toliko senzora i dva tajmera. Nedostaje još kućište veličine kutije
    od cipela i eto respiratora. Zaboravio sam na masku i nekoliko plastičnih crijeva. Ova me situacija
    podsjeća na ’91. kada sam ja bio njihovih godina. I nama su dali puške u ruke da se igramo s njima
    dok su se drugi bogatili na puškama. Zar nas povijest nije ničemu naučila?
    Kao što je rekao pokojni Toma Zdravković i ja sam dotaknuo dno života, pakao i ponore, ali eto sad
    se ponovo rađam iz prašine. CRP po prvi put pada. Svima je drago da se moje stanje popravlja. Sada
    i svi oni imaju veći motiv da se bore za mene. Odlučili su me što prije staviti na uređaj za dijalizu
    krvi kako bi mi uređaj pripomogao oko CRP-a. Tehničari su spremni s uređajem i treba mi još samo
    netko od liječnika napraviti mali kirurški zahvat na vratu, a kasnije i na preponama kako bi u najširu
    venu ugradili plastična crijeva od 15 do 20 centimetara koja na suprotnome kraju imaju dva ventila i
    dva krilca koja se zašiju za kožu. U neko doba poslijepodne taj dio posla dočekao je liječnicu u toj
    smjeni. Pokrili su mi glavu posebnim najlonom koji je u sebi imao izrezan krug. Po tome su najlonu
    ili foliji zalijepili drugi, manji pa jedan još manji koji je imao samo rupu na mjestu gdje se radi zahvat.
    Cijeli taj zahvat bez anestezije trajao je otprilike između 20 i 30 minuta. Za pravo čudo nije me previše
    boljelo. Možda se samo radi o činjenici da sam prihvatio svoju bol pa me stvarna bol počela manje
    boljeti. U životu sam zahvaljujući životnim tegobama naviknuo kontrolirati bol u gotovo svim
    dijelovima tijela osim u srcu. Srce me nikada u životu nije boljelo. Taj me prvi susret s respiratorom
    gotovo koštao života. Konačno su me spojili na uređaj za dijalizu krvi. Tehničar je pola sata namještao
    taj uređaj i vidim mu po izrazu lica da nije zadovoljan. Uređaj svako malo pišti i jedva ga drži pod
    kontrolom. Nakon dva sata je odustao. Filter se začepio zbog gustoće krvi i prestao je raditi. Pokušava
    mi vratiti krv iz uređaj, ali mu ne uspijeva. Sve to pratim potpuno nemoćan da nešto poduzmem. Bilo
    je u planu da taj jedan filter traje 72 sata, a potrošio ga je za svega dva sata. Nezadovoljan ishodom
    tehničar je protestirao kod liječnika. Postavio je pitanje o tome zašto mu nisu rekli da je moja krv
    tako gusta. Htio je spakirati uređaj i otići. Hvala Bogu da mu nisu dali. Nakon nekoga vremena
    odobrili su mu drugi filter. Slična se situacija dogodila i s drugim filterom. Uređaj je radio malo duže,
    možda četiri sata i ponovo mi ukrao krv koja se zatekla u sustavu uređaja. Isto se dogodilo i treći put.
    Nakon toga uslijedila je pauza koja je trajala možda i cijeli dan. U međuvremenu su se vodile rasprave.
    Jedni su kukali da su potrošili tri filtera uzaludno dok je liječnik hematolog bio nezadovoljan time što
    sam izgubio toliko krvi. Zatražio je da se dostavi drugi uređaj koji ima mogućnost vratiti krv natrag
    u tijelo ako dođe do zastoja. Nakon toga sam još tri puta bio na stroju za dijalizu krvi novije generacije
    koji je znatno duže radio i vraćao krv kada bi došlo do zastoja u filteru. Očito su i ti filteri bili čudne
    kvalitete kada su stvarali zastoj i kod razine hemoglobina koja je iznosila 120 g/l. Ako zanemarim
    sve tehničke probleme, taj uređaj za dijalizu krvi znatno je smanjio razinu CRP-a u krvi. Četvrti dan
    ujutro situacija je bila znatno bolja pa su me odlučili skinuti s respiratora i staviti na HFNO (60L/95%).
    Bez maske na licu mogao sam puno više komunicirati s osobljem u intenzivnoj. Nisam više bio samo
    nijemi promatrač zbivanja oko sebe. Tim fizioterapeuta svaki je dan dolazio kod mene da mi očisti i
    isprazni nakupljeni šlajm u plućima. Tek sad kada se moja situacija popravila, mogao sam bistrije
    vidjeti probleme ostalih pacijenata u sobi i preko puta moje sobe. Dva pacijenta bila su u komi i
    gotovo da nisu davala nikakve znakove života. Takvi bi pacijenti često i brzo umirali. Jedan stariji
    pacijent pao je u komu predvečer, a već oko pola noći bio je zapakiran u crne vreće. Uzalud su se tri
    puna sata mučili na sve načine da ga ožive. Mjesto do moga kreveta zjapilo je prazno svega dva sata.
    Tek što sam stigao dotaknuti puste snove, buka s hodnika vratila me u stvarnost. Dolazi još jedan
    starac u komi. Krv mu izlazi na usta do visine od deset centimetara. Krevet pun crijeva i priključaka
    već je na njemu. Usisali su mu krv iz pluća i spojili ga na respirator. Tri, četiri liječnika i još toliko
    medicinski sestara do zore su se borili za njegov život. Nema što sve nisu isprobali da ga ožive i da
    mu životne parametre dovedu u normalu. Dvaput su ga i elektrošokovima vraćali u život, ali
    bezuspješno. Bilo je trenutaka kada sam po njihovim licima shvatio da će se izvući iz kome, a onda
    bi opet nastupilo razočaranje. Umro je pred zoru i nije dočekao zrake novoga sunca. Još jednoga su
    zapakirali u crne vreće i poslali van. Shrvani i umorni od dvije izgubljene bitke u jednoj noći nisu
    bili raspoloženi za razgovor. Ipak sam upitao jednoga mladoga liječnika koji se nalazio odmah do
    moga kreveta.
  • Doktore, je li bilo šanse?
  • Nije.
  • Niti jedan posto? – pitam ga ponovo.
  • Niti jedan posto! – odgovara mi.
  • Zašto ste se onda toliko mučili oko njega?
  • Morali smo sve pokušati. Već je skoro bio mrtav na kirurgiji. Doveli su ga nama napola mrtvog. Ne
    znam što me više plašilo da će umrijeti ili da će se probuditi. Da se probudi bio bi u takvim bolovima
    da bi cijela bolnica odjekivala. Pola mu je organa otkazalo. Četiri je puta samo imao operaciju srca. I
    još nešto gospon Krajinović. dajte, molim Vas, drugi put okrenite glavu na drugu stranu kad mi
    nekoga oživljavamo. Imat ćete traume od svega toga. To Vama nije potreba ako nama jest.
    Po drugi se put u jednoj noći ispraznio susjedni krevet do moga. Nikako mi ne dolazi san na oči, a
    sviće zora. Još je jedna smjena gotova i još jedan dan kojemu ne znam ime. Mogla bi biti i nedjelja.
    Po čemu ću razlikovati dane kada su svi isti. Hvala Bogu, moji su nalazi odlični. CRP naglo opada,
    saturacija je također dobra pa mi mogu smanjiti razinu dotoka kisika. Sada kada me tijelo manje boli,
    javila se bol u želucu. Osjećam glad, glad na koju sam sedam, osam dana potpuno zaboravio. Zašto
    baš danas kada ja mogu jesti, kasni ručak. Svi su se na odjelu uzvrpoljili. I osoblje i bolesnici. Prošlo
    je i dva sata poslijepodne, a ručka još nema. Još uvijek nisam mogao sam jesti. Pojeo bih samo juhu
    ili nešto mekano što mogu progutati. Trebalo me hraniti kao da sam malo dijete. Malo nakon dva sata
    poslijepodne ulazi sestra Ana i nosi ručak.
  • Gospon Krajinović, evo uspjela sam Vam donijeti ručak.
    Podignula je moj krevet u sjedeći položaj i pripremila stol da mi može davati hranu.
  • Ana sine, jeste li vi jeli?
  • Nismo, prvo moramo nahraniti pacijente.
  • Ana, molim te, daj prvo ti jedi pa onda možeš davati meni jesti. Past ćete s nogu. Gledam kako svi
    vi pužete po sobi i nitko od vas više nema snage ni nogu podignuti. Za mene je lako jer ja ne mogu
    pasti niže nego što sam pao. A što ako i vi obolite? Tko će nas liječiti?
  • Hvala, gospon Krajinović, ali svejedno ja moram prvo Vas nahraniti.
    Gledam da joj ruke ne drhte dok me hrani juhom. Svi su na izdisaju i svi se oni nadaju smjeni koja
    nikako da dođe. Nadljudski su to napori i velik teret na tijelu i duši za te mlade ljude. Nitko od njih
    nema iskustva s intenzivnom, a kamoli sa svakodnevnim umiranjem. Ja sam jedan od rijetkih koji je
    preživio pa me sada čuvaju kao oči u glavi. Danonoćno su uz mene u slučaju da nešto trebam. Moja
    je pobjeda i njihova pobjeda. To su oni rijetki trenutci u njihovome poslu koji ih vesele. Veseli ih
    spasiti čovjeka od smrti, a smrt je stalni stanovnik na intenzivnoj. Još jednom mi se pričinilo da sam
    na vratima ugledao poznato lice jedne medicinske sestre. Iste one sestre koja je drugačije obučena od
    ovih na COVID odjelu intenzivne. Možda mi se samo pričinja. Kažu da poslije COVID-a ostanu
    posljedice pa se nije čuditi ničemu što te snađe. Konačno mogu nešto jesti tek kao mala ptica i tek
    toliko da ne umrem od gladi. Ali svaka sreća ima dva lica, tako i ova moja. 50 godina ponosa i prkosa
    jednoga čovjeka palo je u vodu. Taj čovjek nema više slobodne ruke i noge. Njegove ruke i noge su
    medicinske sestre i braća. Poslije ručka treba mijenjati pelene, a kada dođe to vrijeme zažališ što si
    uopće jeo. Čekaš dok netko naiđe pa se predomišljaš dok ne ode. Onda opet čekaš da netko naiđe i
    skupiš hrabrosti kako bi pregazio ponos.
  • Sestro.
    Progovaram kao da mucam.
  • Recite, gospon Krajinović.
    Odgovara sestra, ali bih htio da me u ovom trenutku ne zove gospodinom jer trebam mijenjati pelene.
  • Sestro.
    Ponovo pokušavam nešto reći, ali mi ne ide od ruke.
  • Recite, gospon Krajinović, čujem Vas.
  • Ukakao sam se.
    Slegnem ramenima kao malo dijete i osjećam se kao da sam nešto skrivio.
  • Nema problema, ništa zato. Pozvat ću još nekoga upomoć pa ćemo Vas presvući.
    Nakon kraćega vremena dolazi još jedan medicinski brat i jedna ili dvije sestre. Moraju me otkopčati
    s nekih uređaja. Jedni me moraju držati, a drugi prati i presvlačiti. Cijelo to vrijeme držim stisnute
    oči da ne vidim tko me presvlači. Sram me situacije u kojoj se nalazim. Respirator me manje bolio.
    Sa strojem sam se borio, a sada nemoćan i potišten samo molim. Oni su naviknuti na presvlačenje jer
    danonoćno presvlače bolesnike na intenzivnoj. Njima je to rutina, a meni mučnina da je ne mogu ni
    opisati. Na kraju im zahvaljujem jer nemam čime platiti. Jedina valuta koju imam je hvala izrečeno
    iz dubine duše. Njima je čudno to zašto im se toliko zahvaljujem kad je to ionako njihov posao.
    Konačno mogu pomaknuti noge, a kralješnica me već danima boli od istog položaja tijela. Najgore
    je sada prošlo. Tako sam sretan što imam nove pelene. Veselim se kao malo dijete. Konačno mogu
    odahnuti. Još samo nedostaje da se mogu izolirati od svih tih krikova koji svakodnevno dolaze. Sada
    kada sam puno bolje, vidim sve probleme koji dolaze i prolaze na odjelu intenzivne. Netko je naredio
    da se svi respiratori podese i da se na svakome podešenome nalijepi da je testiran. Toliko lijekova i
    opreme dobivaju svaki dan da ne stignu sve posložiti na police i u ormare. Jedva mogu disati ispod
    tih maski s 3D oznakom. Kladio bih se da im je saturacija lošija nego meni. Mene guše pluća, a njih
    te posebne maske. Često otvaraju prozore da se sobe provjetre. Još uvijek sam pozitivan na SARSCOV-2, ali mi se miris vratio. Kamo sreće da nije jer su mi se svi mirisi pomiješali s onima od lijekova
    i od svega toga mi je mučno. Kada bi svi sve pozavršavali, znali bi doći do moga kreveta da me malo
    utješe. Mnogi bi bolesnici nakon bolesti uzrokovane koronavirusom pali u depresiju. Problem bi
    nastao kada jednu bitku dobiješ, druga, ona za život počinje. Sreća u nesreći je da je moj duh bio
    iznad ove situacije. I u najtežim trenutcima znao me voditi u kutke lagane i na pašnjake zelene među
    same oblake. Gdje sve nisam bio ovih desetak dana. Obišao sam pola svijeta dok je moje tijelo
    nemoćno ležalo na bolničkoj postelji. Još je jedan dan prošao i sada me zanimalo kako mu je ime da
    se mogu po nečemu ravnati. Kada će nedjelja da sve mogu ispočetka brojiti. Još je jedna smjena u
    tijeku i dok jedni dolaze, drugi odlaze. Pozdravljaju me i jedni i drugi, a kako i ne bi kad sam jedan
    od rijetkih preživjelih barem u svojoj sobi. Ja sam u neku ruku postao domaćin te sobe. Svi se
    mijenjaju samo ja ostajem. Stigla je i nova smjena liječnika, a večeras je u smjeni liječnica. Čim je
    primijetila da sam na pet litara kisika, pozdravila me šaleći se.
  • Gospon Krajinović, pa Vi ste nam sve bolje i bolje. Što Vi radite ovdje s bolesnicima ako trebate
    samo pet litara kisika?
    Kao da je slutila da se brzo rastajemo.
    Doista im je bilo drago da sam se izvukao. Vidjelo se to po svakoj njihovoj gesti. Dosta je i njima
    umiranja. Imam osjećaj da su se oko mene malo više trudili ili sam ja to tako doživio. Možda nije
    pošteno ako na to tako gledam, ali ipak sam im dužan za svaku riječ utjehe i za svaku čašu vode. Sve
    dosad oni su bili moje ruke i noge. Zavoljeli su me na neki čudan način, mada me do jučer nisu
    poznavali. Nekada patnja zbliži ljude. Smrt nas otrijezni od bahatosti i grabeži. Otvori nam oči da
    vidimo kako smo i sami slabi i krhki. Nekada je dobro doći u bolnicu, prijeći na drugu stranu ulice i
    vidjeti dvije istine. Težak je to kruh i nije za svakoga. Biti medicinska sestra ili brat jedno je od rijetkih
    zanimanja koje nosi s pravom to ime. Sestra vam je poslije mame i tate najbliža osoba na svijetu.
    Medicinska sestra doista je sestra s punim smislom te riječi. One su stup bolničkoga sustava. Puno je
    lakše biti liječnik i negdje s visoka gledati tuđu bol. Moja je soba kao što rekoh bila najveća i često
    obitavalište sestara i liječnika. Kad ne bi bilo hitnih intervencija, dosta su vremena provodili u mojoj
    sobi jer je bila jako prostrana. Opustili bi se na tren i prepričavali svatko svoja iskustva i dogodovštine.
    Noć se polako premještala u kasne sate. Umor me shrvao, a svi ti svakojaki krikovi, noćas kao da su
    prestali. Konačno jedna mirna noć koja me uvukla duboko u san. Kada sam zaspao, teško bih mogao
    točno reći, ali znam da su me iz sna probudili panični koraci ljudi po hodniku. Opet neka hitna
    intervencija. Gledam kako u mojoj sobi nema više slobodnoga kreveta pa će zasigurno nekoga
    smjestiti u drugu sobu. Razmišljam o tome zašto svi dolaze u moju sobu. Zaista su uveli krevet s
    bolesnikom ravno kroz vrata moje sobe. Bio je to još jedan bolesnik u komi. Prilazi mi liječnica i
    kaže:
  • Gospon Krajinović, imamo hitan slučaj, a nijedan krevet nije slobodan. Ja bih da mi Vas premjestimo
    na normalan odjel jer ste poprilično zdravi. Osim toga, dovoljno ste se nagledali mrtvih i živih. Ovdje
    se nećete nikada naspavati.
    I meni je laknulo. Već sam se naviknuo i na njih i na sobu, ali sam tako bio željan mira i odmora. Ova
    je soba kao autobusna stanica bez točnog voznog reda. U tri sata poslije ponoći probudili su me i
    doveli na intenzivnu, a sada me u isto doba bude i vraćaju s intenzivne. Žure se da mi otkopčaju sve
    priključke, a vade i dvije igle tako da nitko nije sretniji od mene. Tako su mi išle na živce te igle u
    podlaktici jer su mi smetale kad god sam se htio okrenuti. Konačno se mogu okretati, ali tek sam sada
    shvatio da nemam snage. Tijelo je usahlo od dugoga ležanja. Nestalo je i ishlapilo od borbe za životom
    i jedva je sačuvalo 64 kilograma. Od toga pola otpada na kosti i kožu, ali nije bitno jer sam živ i mogu
    disati. Još jedanput stavljaju moje stvari na krevet i ponovo se selim. Opet mi se pričinja da je na
    vratima sobe ona sestara drugačije odjevena, ali ovoga puta mi se smije. Moj su krevet izgurali van
    zajedno sa mnom, a na moje su mjesto ugurali novoga bolesnika. Sada sam već siguran da mi se ne
    pričinja. Sestra koju sam danima viđao na vratima svoje sobe, došla je po mene na intenzivnu. Ona
    me poznaje, a ja nju ne poznajem i magla mi je pred očima. Tek što me je zaprimila natrag kao
    pacijenta, prilazi bliže mome krevetu i kaže:
  • Gospon Krajinović, hvala Bogu da ste nam se vratili. Ja sam Vas onu večer kad ste bili kritično
    dovela ovdje na intenzivnu u isto doba noći. Počeli ste se gušiti pa smo vas hitno dopremili ovdje.
    Sada kada ste bolje, vraćamo Vas ponovo na naš normalni odjel. Vidjet ćete da će Vam tamo biti bolje
    jer nema buke i moći ćete na miru spavati, a mi ćemo se brinuti o Vama. Bit će Vam super kod nas.
    Taj me njezin pristup ganuo, a da sam imao suza još bih i zaplakao. Od onoga dana kada me je dovela
    na intenzivnu, svaki put je, kad bi mogla, dolazila vidjeti kako sam. Nije smjela ulaziti u sobu već bi
    samo s vrata pitala i promatrala. Na novome odjelu, točnije mome starome, promijenili su mi odmah
    posteljinu i zašuškali me kao malo dijete kako bih mogao spavati u toplome. Zoru sam dočekao s
    velikim prozorima, velikim oblacima i žutim lišćem na krošnjama. Medicinsko osoblje znalo je sve
    o mojoj situaciji na intenzivnoj. Bez obzira što su me u najkritičnijem trenutku odveli na intenzivnu
    još uvijek sam bio njihov pacijent i cijelo su se vrijeme nadali da ću preživjeti i ponovo se vratiti. U
    devet sati u sobu je došao i liječnik hematolog kojega sam samo jednom vidio dok nisam otišao na
    intenzivnu. Veselio se mom povratku i preko pola sata je razgovarao sa mnom. Cijelo je vrijeme bio
    zadužen za moju krvnu sliku iako nije mogao pristupiti intenzivnoj. Sav me taj doček oduševio, ali
    da ne bude sve tako bajno uvijek postoji ono ali. Dok sam bio priključen na veliku količinu kisiku,
    usna šupljina mi je izgorjela i sva se pretvorila u rane. Jezik mi je prepun rana. Pokušavam jesti, ali
    je bol toliko velika da osim juhe ne mogu progutati ništa drugo. Moji su mi od kuće slali svaki dan
    topli čaj od kamilice u dvije termo boce. Dobio sam lijek za usnu šupljinu, ali lijek nije čarobni štapić
    od kojega bi odmah sve rane zacijelile. Znam i svjestan sam toga da je bez hrane oporavak nemoguć.
    Poslije svakoga zalogaja zastanem i popijem gutljaj tople kamilice. Čim kamilica dodirne rane, bol
    prestane, malo se odmorim i opet sve ponovim. Trajalo je to nekoliko dana dok rane nisu malo
    zacijelile. Treći dan ulazi liječnik sav veseo i drži palac prema gore.
  • Gospon Krajinović, pobijedili smo. Konačno ste negativni na SARS-COV-2. Sada ste slobodni.
    Možemo Vas poslati u Kliniku za plućne bolesti Jordanovac na rehabilitaciju. Ako se slažete, ja ću
    zatražiti premještaj čim se ukaže slobodan krevet kod njih.
  • Doktore, ipak se isplatilo boriti. Već sam se udomaćio na Rebru, ali ako Vi kažete da će gore biti još
    bolje pa zašto onda ne bih otišao? Idemo na Jordanovac.
    Dan, dva trebalo je da se sve organizira kako bi me premjestili na Jordanovac. Još je jednom moj
    krevet postao transporter. Samo je ovoga puta bilo toliko hrane i mojih stvari na krevetu da sam više
    nalikovao na pokretno skladište. Brat mi je cijelo vrijeme donosio sve što mi je trebalo. Cijelo je
    vrijeme bio moj kontakt s vanjskim svijetom. Telefon gotovo da nisam ni koristio. Sve dok sam bio
    na kisiku takvo što i nije bilo moguće. Cijelo je vrijeme komunicirao s liječnicima i sve informacije
    prosljeđivao mojima. Dok sam ja ležao, mnogi su za mene molili i postili. Molili su svi od vjernika
    do nevjernika, svi koji su me poznavali. Tek sam sada dolaskom na Jordanovac to i saznao. Mislio
    sam da je Gospodin uslišao samo moje molitve, a tek sada kada sam saznao istinu u sebi sam zavapio:
  • O Bože moj, život si mi vratio i pretvorio me u najvećega dužnika. Kako ću sada svima vratiti dug?
    Svima što su se za mene molili, patili i postili.
    Na Jordanovcu sam opet imao sreće. Zapala me velika soba s tri kreveta. Mene su smjestili s lijeve
    strane, odmah do prozora. Cijela zapadna strana sobe bila je prekrivena velikom prozorima. Sve su
    krošnje išarane. Promatram kako lišće napušta granje. Jesen je pred vratima, a došao sam u bolnicu
    dok je sunce pržilo zemlju. Kao da sam jedan dio života preskočio i izgubio u nepovrat. Na
    Jordanovcu su se sporo kotrljale kazaljke sata. Samo sam maštao o tome kada ću stići kući. Po prvi
    put sam se u bolnici nakon nešto više od dvadeset dana prepoznao u ogledalu. Točnije, prepao. Oči
    su nestale duboko u očnim dupljama, a obrazi usahli i povukli se prema zubima. Kada sam uz pomoć
    osoblja bolnice stao na vagu, pokazala je 67 kilograma. Tri sam kilograma vratio, ali sam ukupno
    izgubio 27 kilograma. Htio sam kući, a nisam sam mogao sjediti na krevetu. Većina mišića na mome
    tijelu kao da je isparila dok su žile netragom nestale. Tek što sam jednu bitku dobio, druga bitka već
    započinje. Mnogi su mi predviđali dug oporavak što se nije uklapalo u moje planove. Srećom da je
    tijelo bilo na mojoj strani. Apetit je bio tako velik da sam mogao jesti i suhi kruh. I jeo sam preko
    svake mjere. Svoj ručak i ručak svojih cimera jer oni nisu mogli uvijek jesti. Moj je ormar bio prepun
    hrane koju je brat svaki dan donosio od kuće. Sve mi je to trebalo za ručak poslije ručka i za večeru
    poslije večere. Svaki sam dan bio teži za jedan kilogram. Dva dana nakon dolaska na Jordanovac
    skinuli su mi kateter i pelene. Dokotrljali su stolac za nuždu i donijeli patku za mokrenje. Sunce je
    već zašlo i noć polagano spušta svoje zavjese. Stigla je večera, sve se svelo na jelo, vježbu i spavanje.
    Starija medicinska sestra koja mi je donijela večeru prolazi s moje desne strane kreveta i malo me
    promatra. Ljutito uzme moju patku i kaže:
  • E nećeš pišati u gusku.
    Ja pomalo ljutito odgovaram da je to patka.
  • Bila patka ili guska ja je nosim sa sobom.
    I ode van iz sobe.
  • Što ću sada? Jedva mogu hodati, a svaka dva metra moram se na nešto osloniti. Šta ako izgubim
    svijest?
    Prkos i ponos nadvladali su ljutnju. Vježbao sam do pola noći samo kako bih ojačao. Na početku su
    to bili mali pomaci dok se cijelo tijelo nije prokrvilo. Tek nakon prvoga znojenja krv je jače krenula
    u mišiće i počela ih ponovo formirati. Nanovo u pedesetoj godini života po drugi put učio sam hodati
    i disati. Svaki dan kod mene bi dolazili fizioterapeuti dok nisam smogao snage i sam odlazio u
    dvoranu za vježbanje. Dugo sam ležao i ne želim više ležati, tako da sam većinu dana sjedio za stolom
    ili šetao. Disciplinirao sam se i zadao si planove od kojih nisam htio odustati. Svaki dan dobivao sam
    kilogram više i određivao si dužu stazu za šetanje. Dani sada već brže prolaze. Ponovo je navratila
    ona starija medicinska sestra. Počistila je što treba po sobi, podijelila svima lijekove i nakon toga je
    stala malo ispred moga kreveta. Rukom mi je prodrmala prste na nozi i sa smiješkom me upitala:
  • Jeste li još ljuti na mene zbog toga što sam Vam odnijela vašu patku?
  • Jesam. Nemam šta kriti. Mogla si je ostaviti bar još jedan dan.
  • Mogla sam, ali Vi biste u tome slučaju još ležali u krevetu. Dugo sam ja već u ovome poslu i znam
    jako dobro tko je spreman mučiti se da ozdravi, a tko će se predati. Iako ste bili tjelesno jako slabi, u
    očima Vam se vidjela žarka želja za životom. Nije Vama 80 godina pa da ovdje ležite do Božića.
    Samo se Vi borite, a ako Vam treba još hrane kada se vratim s kolicima, mogu ponovo navratiti do
    Vas. Jedna trećina bolesnika odbija hranu pa sve bacamo.
    Sada sam i sam bio malo posramljen. Doista je bila u pravu. Istina je da me naljutila, ali ta me ljutnja
    podigla na noge. Prkos je čudna stvar ako se usmjeri u dobrom pravcu. Svaki put bi po povratku s
    velikim transportnim kolicima navratila i pitala me trebam li još hrane. Skupljao sam poput hrčka svu
    hranu, i onu što su moji donosili kao i onu koju sam dobivao u bolnici. U kasno doba noći svi bi u
    sobi ponovo ogladnjeli. Ja bih tada otvarao ladice svoga ormara i izvadio sve što bi se toga trena
    zateklo u njemu.
    Konačno su mi skinuli igle s ruku, a ni masku više ne koristim. Hvala Bogu pa se mogu okretati po
    krevetu. Bio je to veliki luksuz za mene. Jedino mi je krevet malo kratak i sve bi bilo u redu kada bih
    mogao skinuti prednju stranicu. Znam da mi neće dozvoliti pa sam odustao od te sulude ideje. Na
    satu naše sobe otkucava pola noći, a noćas smo dosta pričali pa čak i pjevali. Umor me svladao i više
    ne mogu. Tek što sam se opustio, legao na leđa i obje ruke spustio niz tijelo, uhvatio me san. Brzo
    sam zaspao i još se brže probudio. Sanjao sam da sam ponovo na intenzivnoj. Nekoliko liječnika stoji
    iznad mene i viču:
  • Diši, diši umireš. Diši jer ako ne dišeš, umrijet ćeš.
    Ponovo se gušim i ne mogu doći do zraka. Panika me hvata jer umirem. Trznem se iz sna sav
    preznojen. Taj položaj tijela me progoni. Zbog postojeće traume ne mogu spavati na leđima. Čim
    legnem na leđa i ispružim ruke, čujem kako netko viče:
  • Diši, diši!
    Ne znam otkud više dolaze ti zvukovi. Spavam na boku jer me strah da se san ne ponovi.
    Duga je ova priča, a bila bi još i dulja kada bih baš sve prepričavao i opisivao. Bitno je da je svanulo
    novo jutro. Oko 10 sati dolazi profesorica i voditeljica odjela s drugim liječnicima u vizitu. Kada su
    završili s moja dva cimera, svi su zajedno prišli mome krevetu. Profesorica me gleda malo s
    podsmijehom pa mi se obrati riječima:
  • Gospon Krajinović, sve mi se čini da se rastajemo. Ovo nije ljetovalište pa da se samo gojite. Čujem
    da se svaki dan udebljate za kilogram. A kisik već tri zadnja dana ne trebate. Imamo mi i teško
    bolesnih što čekaju na red.
    Malo se šalila sa mnom, a vidjelo se to po intonaciji glasa. U biti joj je bilo drago što napokon odlazim.
  • Samo se šalim s Vama. Ne bih Vas pustila da ste loše. Još jutros sam ponovo pogledala Vaše nalaze,
    doista nema potrebe da samo trošite taj krevet kad će Vam kod kuće u krugu obitelji sigurno biti bolje.
    Sutra ću vam do 11 sati napraviti otpusni list, a Vi se dotad spremite. Vidimo se sutra.
    Konačno sam dočekao to sutra, i osjećam se kao da bježim iz zatvora. Danima nisam vidio nikoga od
    svoje obitelji. S Jordanovca smo se čuli samo preko telefona. Više su oni patili vani zbog mene nego
    ja sam unutar bolnice. Jedan dan bi me otpisali, a drugoga dana ponovo me upisali u žive i tako su
    živjeli u neizvjesnosti onih nekoliko kritičnih dana na intenzivnoj. Nisam samo ja smršavio, već i svi
    oni bdijući u neizvjesnosti. Još jednom sam ozdravio pa ih mogu sve odreda zagrliti. Brat je došao po
    mene u bolnicu, obukao sam civilno odijelo i kročio na ulicu. Vrijeme je vani već tako hladno da me
    iznenadilo. Još jednom sam se okrenuo kako bih pozdravio bolnicu. Za sobom sam ostavio jednu
    tužnu, drugu gorku i treću dragu uspomenu. Svaka od njih ima svoju težinu. Ja i moja korona, rukom
    pod ruku napustili smo bolnicu. Ovoga sam puta pobijedio, ali je još uvijek vučem kao prikolicu. Sa
    74 kilograma napustio sam bolnicu. 90 kilograma imao sam kada sam nogom kročio u nju. Još sam
    uvijek u minusu, ali ako sam svaki dan dobio po jedan kilogram u bolnici zar da kod kuće, u svom
    domu izgubim na prosjeku. Suho lišće išaralo je Jordanovac i okolicu. Spuštam se s bratom u našem
    Volvu niz ulicu. Još samo malo pa mogu zagrliti suprugu i djecu. Hvala ti Gospodine da sam preživio!

Jozo Krajinović

PODIJELI