Pitanje:
Molim vas objasnite mi što je to dar mističnih zaruka i braka. Hvala!
Odgovor:
Poštovani,
dostigavši relativnu duhovnu zrelost kršćanin ne može samodostatno zastati u stečenoj vjerskoj ravnoteži. Odgoj za teologalni i mistični život donio je vjernicima vrijedne rezultate na razini svijesti i volje. Ali nije došlo do preobrazbe na razini bitka-ontologije. Samo Bog, svojom providonosnom rukom, može dovršiti pobožanstvenjenje čovjeka i njegov duhovni hod. Božje djelovanje intenzivnije ulazi u čovjekov život po slobodi i postaje dominantno. Božje djelovanje potpuno ogoljuje osobu mnoštva psiholoških i religioznih naslaga koje prekrivaju autentični teologalni život i mističan život. Živi se jedino iz vjere-nade i ljubavi. Dominantno i intenzivnije Božje djelovanje postavlja dotadašnje čovjekovo djelovanje i sposobnosti u stanje pasivnosti, što u subjektu izaziva krizu. Uporaba izraza i kategorije krize danas je opće prihvaćeno i poznato, kako u religioznom, tako i u profanom govoru. Kao osnova za naše razmišljanje, pod tim pojmom u pozitivnom smislu mislimo: kritičku, riskantnu i zahtjevnu situaciju, koja nagoviješta značajne promjene, na bolje ili na gore, već prema reakciji i založenosti čovjekove slobode. Radi se, dakle, o spasenjskom i naročito važnom razdoblju. Plodovi koji odatle proizlaze su mnogi: provjera dosegnute, učvršćenje i pročišćenje struktura i funkcija, proširenje područja zajedništva i djelovanja.
U psihološkom rastu, razdoblje zrele dobi povezano je s dubokim i uznemirujućim krizama. Zrela dob obilježena je tzv. krizom podnevnog demona: čovjek postaje svjestan slabljenja snaga, posljednje vremenske mogućnosti, iluzija koje je gajio, djelomičnih promašaja. On na tu krizu može trojako odgovoriti: prepustiti se monotoniji, ili napustiti preuzete obveze i upustiti se u avanture, ili se definitivno odlučiti za Boga i integrirati negativna iskustva u jednu višu cjelovitiju sintezu. Slične krize doživljava i zreli kršćanin: kriza Božje šutnje pred napredovanjem zla u svijetu (usp. Ps 42, 10-11; 73, 2-14), kriza nade pred tjeskobnim stvarnostima patnje i smrti, kriza osmišljenosti života kada zbog svojih kršćanskih opredjeljenja doživljava otpore i progone. Važnost i ulogu krize u duhovnom razvoju najviše je istakao sv. Ivan od Križa, što on simbolički naziva tamna noć. On govori o tri različite krize. Kao što u psihološkom rastu, svakoj novoj dobi prethodi određena kriza, identično i kod svake ozbiljne promjene na bolje prethodi kriza: nužnost napuštanja staroga da bi se moglo usvojiti novo. Španjolski mistik dao je tako krizi karakter odlučujućeg faktora duhovnog razvoja. Sukladno uzlaznoj liniji duhovnog rasta, očekivao se jedan viši stupanj integracije i sklada, kao logična posljedica prethodnog dozrijevanja. Nadolazi, naprotiv, uznemirujuća osobna situacija koja ruši dosadašnja pravila programa i obvezuje osobu da započne iznova. Doima se više kao prekid, skretanje sa staze ili nazadovanje. Ovoj novoj formi teologalnog iskustva, u kojem dolazi do izražaja izravnije i učinkovitije Božje djelovanje, pridijevali su se različiti izričaji:
tama (ukoliko je Božje svjetlo jače i izravnije te je duša tim svjetlom upravo zaslijepljena i uviđa svaku svoju i najmanju mrlju), suhoća (ukoliko duša na razini osjeta više ništa ne doživljava), napuštenost (ne doživljava unutarnju utjehu duha), posvemašnja nesposobnost (osoba pomoću svojih moći više ne polučuje nikakvo dobro kao prije; na primjer, prije je razumskim razmišljanjem uzdizala svoju dušu Bogu, sada više ne može). S obzirom na specifičan kut promatranja susreta, ovdje izgleda kao da božansko isključuje ljudsku aktivnost, kao da Bog želi djelovati sam u najvećem i bolnom poništenju čovjeka. Poništenje, koje ne pogađa samo djelatnu suradnju, nego i samu svjesnu dimenziju. Načinom na koji je prije komunicirao s Bogom i uzdizao dušu k Bogu, sada ne polučuje ništa, a ne razumije niti ono što Bog čini u njemu.
Ovaj tragični ciklus, od Božje naklonosti do suhoće, ima za cilj pripremiti osobu za stupanj permanentnog sjedinjenja s Bogom, nazvan duhovni brak ili mistične zaruke, najviša etapa do koje je moguće doći u ovozemaljskom životu. Ono što Bog daje u tom dubokom sjedinjenju posve je neizrecivo ljudskim instrumentarijem. Ništa se od toga ne može opisati, kao što se o Bogu ne može izreći nijedna stvar koja bi bila onakva kakav je On, jer se sam Bog podaje duši s divnom slavom kojom se ona preobražava u njega. U takvom su stanju Bog i duša jedno. Uz ove intimne i neopisive preobrazbe, moguće nam je uočiti neke dimenzije Svijest da, u prisutnosti idealne Snage, živi puno dublji i širi život, daleko od sitnih zemaljskih interesa. Kršćanin u kojem se pojavljuje dominantno mistička dimenzija, koja je u snazi krsta vlastita kršćanstvu, ima sljedeće iskustvo: dotadašnja uobičajena naravna komunikacija stavljena je na stranu, stoji u pasivno primalačkom stavu, a nastaju nove misli i emocije kojima nije on uzrok, nego mu dolaze iz najdubljeg središta gdje je on jedno s Bogom. Razdvajanje na inferiornoj razini doživljava se kao nastajanje nove osobnosti, intenzivnijeg života, novog načina sjedinjenja s Bogom. Dijalog s Bogom mijenja se u poklonstvenu šutnju ispunjeno ljubavlju: ispražnjava se od ograničenih konceptualnih pojmova i diskurzivnog procesa, a Boga percipira na intuitivan način kao Posve Drugog, što je tama i noć za razum, ali istodobno Ljubav i izvor života za ljudski duh, najunutarnjiju jezgru čovjekova bića. Svijest kontinuiteta između Boga – kao prijateljske snage – i vlastita života, te potpunog predanja njemu.
Iskustvo nerastavljivog sjedinjenja s Bogom-zaruke u Kristu Pavao je izrazio sljedećim poznatim izričajima: tko prione uz Gospodina, jedan je duh (1Kor 6, 17); ”Ne živim više ja, nego Krist živi u meni” (Gal 2, 20). Božanstveno zaručeni mistik nije samo sjedinjen s Bogom, nego on ima i svijest tog sjedinjenja, iskustvo trajne Božje prisutnosti u njegovu životu. Samotranscendencija kod kršćanina ne završava u ništavilu, nego u Bogu, jedino biće koje ga može izvući iz promašaja i dati definitivno značenje njegovoj neutaživoj težnji za životom. Božje djelovanje u povijesti, koje ima svoj vrhunac u Kristovu uskrsnuću, pobjeđuje ljudsko očajanje otvarajući je nadi u Boga živoga, koji će uskrisiti ljude i dati im u Kristu život vječni.
Težnja ove stvarateljske i spasenjske nade, specifičan učinak i bolesničkog pomazanja dok u stavu potpunog predanja usmjeruje prema Bogu budućnost čovjeka, istodobno podržava napor oko ostvarivanja konkretne utopije kraljevstva Božjeg: vjera u uskrsnuće mrtvih iskupljuje ljudski angažman od apsurdnosti. Ljubav je ekstatična, potiče čovjeka da iziđe iz sebe prema zajedništvu s Bogom putem posvemašnjeg pouzdanja u njega: premješta središte života prema Bogu čime postaje i sudionik njegovih savršenosti. Sveti Pavao potpomognut Božjom snagom postaje dionik njegove jakosti: ”Sve mogu u Onome koji me jača” (Fil 4, 13), što uključuje čak i radost u patnjama: ”Pun sam utjehe, obilujem radošću uza svu nevolju našu” (2Kor 7, 4). Bog je izvor slobode (2Kor 3, 17); približiti se njemu znači biti slobodan od svakog oblika ropstva, vanjskih propisa i konvencionalizma (1Tim 1, 9; Gal 5, 1. 13): svetac je slobodan čovjek, jer se ne vodi slijepim impulsom ili vanjskom prisilom, nego djeluje iz nutrine, iz svoje Duhom obnovljene najdublje jezgre. Ta ekstatičnost uključuje i savršenu ljubav, aktivnost iz čiste ljubavi, bez prisutnosti sebičnih interesa; sposobnost da u svemu gleda i traži opće dobro.
Intimno sjedinjujući čovjeka k sebi, Bog dovršava svoje spasenjsko djelo i pomiruje ga s čitavim stvorenjem. Kozmičko pomirenje obećano za mesijanska vremena (Iz 11, 6-9) mistici na određeni način anticipiraju u svom procesu posvemašnje unifikacije. Preobrazba odnosa prema svijetu prirode, danas toliko hitan zbog ekološke zagađenosti što je plod ljudske manipulacije, duboko je živio sv. Franjo Asiški koji je stvorenja promatrao u optici bratstva. K tome cilju, više nego li ikojem izvanrednom fenomenu, teži kršćanin uvjeren da mistici ne kreiraju zasebne staze niti vlastite načine, nego kroz svih bura slijede put ljubavi, one ljubavi koja se ovjekovječuje u pristajanju uz obalu Božjeg vječnog života.
Ovaj indikativni nacrt kršćaninova puta mora biti personaliziran od pojedinih kršćana, u pažljivom osluškivanju Duha koji neprestano ruši obzore unutar kojih bi čovjekov um rado našao vlastitu sigurnost. U ovom govoru je bitan dinamički smisao kršćanskog iskustva: ono je nužno nezaustavljivi pokret jer je njezin konačni cilj smješten u beskonačno ne može se opisati, taj put ne može biti zacrtan jednom zauvijek, nego ga svakodnevno moramo uvijek iznova započinjati, zaboravljajući ono što je iza nas, svim snagama pregnuti prema naprijed, sve do ispunjenja našeg vječnog poziva, koji je oduvijek prisutan u Božjem srcu.
Mistične zaruke nisu za svakoga – one su slatko trpljenje u ljubavi, bolno preobraženje našeg paloga bića i suobličenje Kristova tijela. Taj put je pun patnje i bola, duhovne suhoće i vjerske neshvaćenosti, koje jako malo duša može podnijeti i krenuti na taj put. Takve se duše u kolokvijalnom govoru nazivaju duše patnice ili duše zadovoljštine.
Primjeri iz povijest mistične duhovnosti i teologije su Sv. Veronica Giuliani, Sv. Faustina, Sv. Terezija Avilska, Sv.Ivan od Križa, Sv. Franjo Asiški itd. Dragi čitatelju, mistika je ogroman prostor za proučavanje, zapravo 2000 godina kršćanstvo progovara mističnim i karizmatskim jezikom. Počevši od pracrkve-12 apostola-Pavla koji su bili prvaci mistike i karizmatici bez premca, koji su utkali mistiku i karizmatičnost u Katoličku crkvu svojim životnim primjerom, tokom crkvene povijesti mnogi sveci su prihvatili taj vrhunski duhovni izazov i krenuli u mistične zaruke kao jedan vrhunac svetačkog životnog hoda.
Svi veliki mistici koji su krenuli na put mističnih zaruka govore o molitvi kao preduvjetu, za bilo kakav oblik mistične duhovnosti i sjedinjenja. Molitva je za njih izljev ljubavi prema Bogu, te pobožan razgovor s njime, to je odmor s nebesa i prosvjetljenje duše, to je prošnja zemaljskih dobara, ali molitva je prvenstveno zahvaljivanje za sve što primamo od Boga, time priznajemo da sve dolazi i postoji od Boga. Posebno naglašavaju da bez predanje u Božju volju potpuno i slobodno čovjek ostaje zakinut transcedentne dimenzije i zajedništva s Bogom, takve duše nikada ne okuse slast mistike i transcedencije.
Lijepi pozdrav
Kristijan Duvel,mag.theol.
