MISAO IZ EVANĐELJA DANA

Trebalo je da Krist sve to pretrpi i treći dan uskrsne od mrtvih.

III. vazmeni tjedan

Nedjelja, 15. 4. 2018.

 

TREĆA VAZMENA NEDJELJA

ČITANJA: Dj 3,13-15.17-19; Ps 4,2.4.7.9; 1Iv 2,1-5a; Lk 24,35-48

 

Prvo čitanje: Dj 3, 13-15.17-19

 Začetnika života ubiste. Ali Bog ga uskrisi od mrtvih.

Čitanje Djela apostolskih

 

U one dane: Reče Petar narodu:

»Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, Bog otaca naših, proslavi slugu svoga, Isusa kojega vi predadoste i kojega se odrekoste pred Pilatom kad već bijaše odlučio pustiti ga. Vi se odrekoste Sveca i Pravednika, a izmoliste da vam se daruje ubojica. Začetnika života ubiste. Ali Bog ga uskrisi od mrtvih, čemu smo mi svjedoci.

I sada, braćo, znam da ste ono uradili iz neznanja kao i glavari vaši. Ali Bog tako ispuni što unaprijed navijesti po ustima svih proroka: da će njegov Pomazanik trpjeti. Pokajte se dakle i obratite da se izbrišu grijesi vaši.«

Riječ Gospodnja.

 

Otpjevni psalam: Ps 4, 2.4.7.9

Pripjev:

Obasjaj nas, Gospodine, svjetlom svoga lica!

 

Kad zazovem, usliši me, Bože, pravdo moja,
ti što me u tjeskobi izbavi:
smiluj mi se, usliši moju molitvu!

Znajte: Gospodin čudesno uzvisuje prijatelja svoga;
Gospodin će me uslišiti kad ga zazovem.
Mnogi govore: »Tko će nam pokazati sreću?«
Obasjaj nas, Gospodine, svjetlom svoga lica!
Čim legnem, odmah u miru i usnem,
jer mi samo ti, Gospodine,
daješ miran počinak.

 

Drugo čitanje: 1. Iv 2, 1-5a

 On je pomirnica za grijehe naše i svega svijeta.

 Čitanje Prve poslanice svetoga Ivana apostola

 

Dječice moja, ovo vam pišem da ne griješite. Ako tko i sagriješi, zagovornika imamo kod Oca – Isusa Krista, Pravednika. On je pomirnica za grijehe naše, i ne samo naše nego i svega svijeta.

I po ovom znamo da ga poznajemo: ako zapovijedi njegove čuvamo. Tko veli: »Poznajem ga«, a zapovijedi njegovih ne čuva, lažac je, u njemu nema istine. A tko čuva riječ njegovu, u njemu je zaista savršena ljubav Božja.

Riječ Gospodnja.

 

Evanđelje: Lk 24,35-48

 Trebalo je da Krist sve to pretrpi i treći dan uskrsne od mrtvih.

 Čitanje svetog Evanđelja po Luki

 

U ono vrijeme: Učenici su Isusovi pripovijedali što se dogodilo na putu i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha. Dok su oni o tom razgovarali, stane Isus posred njih i reče im: »Mir vama!« Oni, zbunjeni i prestrašeni, pomisliše da vide duha. Reče im Isus: »Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam.«

Rekavši to, pokaza im ruke i noge. I dok oni od radosti još nisu vjerovali, nego se čudom čudili, on im reče: »Imate li ovdje što za jelo?« Oni mu pruže komad pečene ribe. On uzme i pred njima pojede.

Nato im reče: »To je ono što sam vam govorio dok sam još bio s vama: treba da se ispuni sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima o meni napisano.« Tada im otvori pamet da razumiju Pisma te im reče: »Ovako je pisano: ’Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’ Vi ste tomu svjedoci.«

Riječ Gospodnja.

 

Uvod

 

Pitam se ponekad,  zašto Bog dozvoljava da u svojoj vjeri doživimo krizu. Zašto se često razočaramo u životu, pa čak i u Boga? Da bi na to pitanje mogli odgovoriti, trebamo prije definirati što je to razočaranost i kada se ona pojavljuje. Razočaranost je u načelu ne ispunjavanje naših očekivanja. Ili drukčije rečeno, netko u koga smo se razočarali nije ispunio naša očekivanja.

To je iskustvo koje su doživjeli Isusovi učenici. S Isusom su hodali tri i pol godine. Isus ih je oduševljavao svojim govorom, svojim djelima i svime što je činio. Bili su osvjedočeni da je Isus obećani Mesija, koji po njihovom očekivanju ih treba osloboditi od omraženih Rimljana i uspostaviti vječno Izraelsko kraljevstvo.

Nekoliko dana prije ovog događaja, učenici su bili u euforiji, jer je Isus u Jeruzalem ušao kao kralj i bili su oduševljeni kako je bio pozdravljan masama. Konačno došlo je vrijeme, kako su oni mislili, da im se ispune sve njihove predstave o tome kako će Isus preuzeti kraljevstvo. To nije bila samo predstava učenika, već mnogih Izraelaca. U to vrijeme u Izraelu je bilo snažno mesijansko razdoblje. Ljudi su tada očekivali Mesiju koji će ih osloboditi od Rimskog jarma. Tada se dogodilo nešto na što nisu računali. Taj koga su vidjeli već na tronu, visi na križu, odbačenim od većine Izraelaca. Bio je sahranjen. Čudo se nije dogodilo. Taj, zbog koga se Matej odrekao unosnog posla, zbog koga su Petar i Ivan napustili ribarenje, Taj s kojim su tri i pol godine dijelili zajedništvo, bio je pribijen na križ.

 

Homilija

 

Jeste ste li nekada proživjeli razočarenje kao rezultat ne ispunjenih očekivanja. Imali ste viziju, u nešto ste čvrsto vjerovali,  nečemu ste se nadali, a rezultat? Vaša vjera doživljava razočarenje, a ukoliko je to dugoročno, kažemo kako proživljavamo krizu vjere. Sve je to drukčije. Imali nekog kome se tako nešto slično u životu nije dogodilo.

Opis takvog razočarenja najljepše opisuje evanđelist Luka kada opisuje dvojicu učenika na putu za Emaus. U ovom događaju je nekoliko znakova takve krize. Oni se snuždeni zaustave (Luka 24,17.)  Sve se srušilo. Sve je to drukčije. Oni nisu sposobni o ničem drugom razmišljati, jer ih to strašno muči. Puni su razočarenja. Nakon što im se Isus približi i pita ih zbog čega su zabrinuti …  jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: “Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?” (Luka 24,17. 18.) Vjerujem da im je taj događaj u istinu bio snažan i jak, ali, dali je Isus, koji se pravio da ne zna o čemu se radi, bio jedini koji ne zna što se dogodilo. U to vrijeme u Jeruzalemu su bile tisuće ljudi koje su doputovale iz svih krajeva tada poznatog svijeta, i sigurno je bilo puno njih koji o tom događaju nisu ništa znali, niti ih je on zanimao. Međutim to je tipično ponašanje onih koji tako nešto proživljavaju. Ispada da je to tako veliko da se to dotiče cijelog svijeta. Moj problem se mora dotaknuti jednostavno svih, jer on ugrožava moj život, a ja sam žrtva svega toga što se dogodilo. Moj je problem jedinstven. Ako je to problem učenika, onda to mora biti problem cijele okoline.

Odgovore mu: “Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom:  kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.”

Koliko je samo ovdje bilo uveličavanja. „Silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom.“ „Svim narodom, svi su za njim išli, svi su ga slušali, razumiješ svi. Najednom Pilat ga je dao razapeti, i to mu je kraj.“ A jesu li baš svi išli?

„A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela.“ Tu je taj temelj problema. „Mi smo vjerovali, mi smo očekivali, da će to tako biti, a sada je to drukčije. Da bude gora stvar, neke žene su još nešto pričale što je povećalo zbunjenost, i sada smo u istinu zbunjeni.“

Psiholozi opisuju posljedice krize ili traume kod čovjeka. U početku,  tvrde oni, kako čovjek proživljava obavijest o tome da mu je netko umro, ali se to koristi i za druge slučajeve. Kada čovjek sazna vijest koja je za njega, teška, neprihvatljiva, u prvom redu to kod njega postaje nerazumljivo. Prvo to odbija, zatim pokušava nekakvim načinom se iz toga izvući, traži nekakve krivce u tom događaju, sve dok ne dođe na neku poziciju dna iz kojeg više ništa ne vidi. Ne vidi ni naprijed ni nazad. Više ne vidi nikakvu perspektivu. Zovemo to depresivna provalija.

To vidimo i iz događaja o učenicima. Nisu spremni to razumjeti, odbijaju to, nisu spremni to prihvatiti,  traže krivca, traže rješenje, i ne vide izlaz.

Postoje razne predstava, čak i razne predstave o Bogu, nešto slično kao kod Učenika na putu za Emaus. Ustvari naša predstava mnogo puta može biti razlogom zašto proživljavamo krizu.

Uzmimo npr. kakva je naša predstava o molitvi. „Ako se za to budeš molio to će se onda tako i dogoditi.“ Onda to baš ne funkcionira. Imate li ponekad osjećaj da kada se molite, imate osjećaj da vaše molitve završavaju najdalje do stropa prostorije u kojoj se molite. Zovemo, a ono nam se vraća, ništa se ne događa. Kao da bi Bog šutio.

Možda druga predstava. Predstava o crkvi. Kako definiramo crkvu. Crkva je zajednica Božjeg naroda, i kada netko dođe u crkvu, gotovo odahne „da to je pravo mjesto. Ovdje se svi vole. Ovdje svi paze jedni na druge.“ Predstavljaju si da će u crkvi uvijek naći razumijevanje. A rezultati? Kada očekujemo razumijevanje, doživimo odbacivanje. Očekujemo da uvijek netko bude pored nas da nas drži za ruku i vodi nas, a umjesto toga osjećamo se potpuno napuštenima. Kakvi su tada rezultati?  Potištenost, napuštenost, osamljenost, i onda zaključak, „To je ista zajednica kao i sve ostale.“

Nakon svega, kakav zaključak iz toga možeš izvući. Bog ne postoji, moliti se je suvišno, crkvena zajednica je za ništa, nema smisla se u životu za nešto boriti, Isus se neće vratiti, već više ničemu ne vjerujemo, i možda je to sve samo jedna velika zabluda ili obmana. Gdje je ustvari problem?

Nije li problem u tome da ponekad vjerujemo više našim predstavama nego istinama koje pišu u Bibliji. Kada kažemo da će Bog uvijek intervenirati, odakle potkrepljujemo tu tvrdnju, iz Biblije, ili svoje želje. U Bibliji tako nešto nigdje ne piše. Međutim ja si želim da tog određenog trenutka budem tim glavnim oko kojeg će se okretati cijeli svijet.

Što je s Crkvom? Crkva u prošlosti, a tako će biti i u budućnosti, neće biti skladištem svetaca. Cijeli stari zavjet govori o Izraelu, Božjoj crkvi, koja nikada nije bila skupina svetaca. Djela apostolska čim ih pogledate, govore o problemima koje su imali kao zajednica. Poslanice sv, Pavla su prepune savjeta kako riješiti probleme crkve. One jednostavno govore kako crkva nikada nije bila savršena i bez problema. Nije li to možda baš tako dobro? Upravo zbog nesavršenosti crkve i njenih vjernika je prostor za jednog nesavršenog … (stavi svoje ime). Izgleda da je to upravo dobro da ta zajednica nije savršena, jer upravo u toj nesavršenoj zajednici je mjesto i za tebe, za svakog pojedinog koji ovdje navrati. Nitko od nas nije savršen. Kada bi savršenost bila uvjet za Božje kraljevstvo, tada bi odustao istog trena. Nije li vam to zadivljujuće da mene koji sam nesavršen, slab, nikakav, Bog ljubi bez obzira na moju nesavršenost. Bog me želi dovesti u svoje kraljevstvo.

U osnovi se može reći da su neke krize vrlo korisne, a znate li zašto? U prvom redu mislim na krizu koja je nastala temeljem naših predstava. Takva nam kriza pomaže riješiti se svojih iluzija. Ustvari, ona nas čisti od nečega što nema neki temelj. Moramo priznati da se nekim svojim predstavama i iluzijama jako vjeruje. To je tako lijepo kada si predstavimo kako će sve biti krasno u životu vjere, kako će biti krasno i u našim odnosima.

Primjer učenika na putu u Emaus, neće završiti tragično. Pročitajmo ponovno I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima.  Luke  24, 15. Prijatelji moji, ovo je prekrasan izvještaj. Isus nas nikada u tom problemu neće ostaviti. On ide s njima, iako to oni ne vide. Oni su tako bili zauzeti svojim razgovorom da nisu ni primijetili da im je netko prišao. 16 stih kaže: Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima.  Kao da je nešto zabranjivalo njihovim očima da ga prepoznaju. Jednostavno, toliko su bili okupirani sa svojim problemima da jednostavno nisu više vidjeli što je prava istina.

Mi smo ponekad toliko okupirani s našim problemima, da nismo jednostavno u stanju za te naša probleme vidjeti neku osnovu ili uzrok tog problema i pronaći za to adekvatno rješenje.

Dalje nastavlja: On ih upita: “Što to putem pretresate među sobom?” (17) On se upušta s njima u razgovor. „O čemu to razgovarate?“ On ih pita. Važan je taj način na koji Isus komunicira. Isus učenike u krizi ne ukorava, već ih jednostavno pita, „recite mi što proživljavate, što je to što vas muči? Zašto ste tako tužni? O čemu razgovarate?“  

„On to ne zna?“ Očito se moglo pročitati na licima učenika.  On to dobro zna. Mogao ih je bez problema početi učiti, mogao ih je na kraju i osuditi zbog nevjere. Međutim Isus u tom prvom trenutku niti osuđuje, niti ih poučava. To je vrlo važno.

To je važno i za nas kada se srećemo s ljudima koji proživljavaju određenu duhovnu krizu. Uvijek je bolje više slušati nego savjetovati. Čim više savjetujemo, više govorimo da ne razumijemo. Čim se više razbacujemo s mudrošću i mudrim informacijama, time samo kažemo da ne želimo slušati druge. Mi želimo sebe slušati. Najljepši nam je naš glas. To sigurno nije rješenje.  Isus ih pušta da govore. Kada se napričaju, kada kažu problem tog svog slučaja, kada se čude da je on valjda jedini koji o tome ništa ne zna, i tada mu ponovno ispričaju taj svoj slučaj, tek kada su ispričali sve svoje probleme, izvještaj evanđelja kaže: A on će im: “O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?” Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu.( 27)

Tek kada su se učenici ispričali, kada su ispraznili svoje srce, Isus je počeo govoriti. Primjećujete li kako je ovdje izuzetno važan taj redoslijed rješavanja tog problema. Najprije ih pustiš da govore. Najprije ih slušaš, iako zna odgovor na njihova pitanja. Ukoliko oni ne bi rekli što je u njima, do tada ne bi bili spremni slušati. Čovjeku u krizi prvenstveno treba dozvoliti da govori, a tek poslije toga je spreman nešto primati. Isus je učenicima počeo tumačiti Pisma, i to iz početka. Jesu li oni znali za te riječi koje im je Isus citirao. Znali su sigurno. Iako su te tekstove dobro znali, zašto te tekstove nisu prije toga razumjeli. Očito je da su imali maglu pred očima. Očito je da su živjeli u svom nekom scenariju, u svojim iluzijama. Oni su mislili da će to biti tako kako su si oni predstavljali, ali to je bilo drukčije. Najednom im Isus drukčije to objašnjava u kontekstu Pisma.

Dalje nastavlja: Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše.(30)  U čemu je taj trenutak toliko značajan. Isus je vratio učenike ispred trenutka razočarenja. On ih je vratio u onaj trenutak koji je za njih bio religiozni, duhovni i ljudski veoma jak. To je bio trenutak dok su još vjerovali da će te stvari biti takve kakvim su ih sebi predstavljali, ali on ih je sa svim tim postavio do drugog svjetla, i opet iz početka s njima lomi kruh. Kako bi shvatili, Isus ih vraća na početak. I oni su shvatili. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. (31) Nastavlja izvješće evanđelja. Njima to nije smetalo. Tu je opisan jedan mali trenutak. Prije nego što su stigli u Emaus, molili su ga da s njima ostane, jer je kasno. Budući da je iščeznuo, bez obzira što je bila noć oni su trčali natrag u Jeruzalem. „To moramo hitno reći ostalima. Moramo im reći da smo prozreli iluziju.“ Odjednom smo prosvijećeni.  

Kako je to krasan trenutak kada prozrete iluziju. Kako li je krasan trenutak kada vam se otvori novo i jasnije svjetlo. Ispočetka to boli, ali nakon toga, kojeg li olakšanja.

U tom događaju je u istinu mnogo pouka za nas. Krize s kojima se borimo koje su rezultat naših iluzija i istine su u potpunosti legitimne. Nikoga ne osuđujmo što proživljava krizu. Može nam se činiti da nam sva sigurnost izmiče, da se trese, to je jako dobro. Kada se trese rešeto, onda ispada ono što je bezvrijedno. Ostaje samo ono što je vrijedno. Dozvolite da vam se nekada rešeto vaše vjere potrese. Dozvolite da vam se ponekad zatrese i rešeto vaših predstava. To je dobro da se odvoji ono što nije dobro, a vrijeme je to nakupilo. Da se odvoji ono što je vrijeme blagoslovilo i posvetilo a ne Bog. Da se odvoji ono što su posvetile i blagoslovile naše želje i iluzije.

Istina je da kao rezultat takve krize se dolazi do dna. Čovjek ne vidi izlaz, ali izlaz uvijek postoji. Imamo dvije mogućnosti, ili se vratiti ili ići dalje. Siguran sam da učenici nisu išli dalje, sigurno ne bi bilo pedesetnice. Da učenici nisu išli dalje, (to je već hipotetski),  dali bi mi bili ovdje? Jednostavno, rješenje nije došlo samo od sebe. Došli su do dna, došlo je do razočarenja, ali otvorila se mogućnost ponovno, a opet ponovno slušati stvari u novom svjetlu u novoj slici, sve dok ih nije dovelo do razumijevanja i ozdravljenja.

Kriza nije vrijeme za razočarenje, već za novi početak, nove mogućnosti. Što ćeš s krizom napraviti. Možeš plakati sam nad sobom tvrdeći da je to sve drukčije ili se možeš osloboditi od svojih predstava. Oslobođenje od predstava može boljeti, ali ustvari tako se živi u realnom životu. Realni život je također lijep.

Istu tu večer, ova dva učenika bez obzira što je bila noć, vratili su se u Jeruzalem. Nisu pazili na umor. Očito su trčali cijelim putem svih desetak kilometara koliko je selo bilo udaljeno od Jeruzalema. Našavši učenike u Gornjoj sobi pričali su im radosnu vijest. Isus im se objavio. Isus je ustao iz mrtvih. To je bila glavna vijest koja je donosila radost i nadu. U toj svojoj radosti i euforiji najednom pred njima je stao Isus i pozdravio ih svojim uobičajenim pozdravom „Mir vama.“ Dokazao im je da je On uskrsli Krist. Uputio ih je na sva mjesta iz Pisma koja su o Njemu govorila. Nestalo je njihove iluzije i razumjeli su Pisma. Sada su znali da je njihov Isus uistinu Krist – obećani Mesija.

Krist i nas želi ohrabriti. Želi nas izvući iz te duhovne krize. Ukoliko mu dozvolimo da djeluje u našem životu, upotrijebit će nas kao i svoje učenika da s nama promijeni svijet. Dopustimo Duhu Svetom da nas osvjedoči u pravu Istinu. Jedino tako, moći ćemo postati ambasadori Njegove milosti i ljubavi.

 

Neka vas dobri Bog blagoslovi

Zvonko Presečan

PODIJELI