ČITANJA: Mal 3,19-20a; Ps 98,5-9; 2Sol 3,7-12; Lk 21,5-19

NAPOMENA: ▪ Izostavlja se slavlje sv. Elizabete Ugarske, redovnice.

 

Prvo čitanje: Mal 3, 19-20a

Ogranut će vam sunce pravde.

Čitanje Knjige proroka Malahije

 

Evo dan dolazi poput peći užaren; oholi i zlikovci bit će kao strnjika: dan koji se bliži spalit će ih – govori Gospodin nad vojskama – neće im ostati ni korijena ni grančice. A vama koji se imena moga bojite sunce će pravde ogranuti sa zdravljem u zrakama.

Riječ Gospodnja.

 

Otpjevni psalam: Ps 98, 5-9

Pripjev: Gospodin dolazi suditi pucima po pravici.

 

Zapjevajte Gospodinu uz citru,
uz citru i zvuke glazbala;
uz trublje i zvuke rogova:
kličite Gospodinu kralju!

Neka huči more i što je u njemu,
krug zemaljski i stanovnici njegovi!
Rijeke nek plješću rukama,
zajedno s njima neka se brda raduju!

Jer Gospodin dolazi,
dolazi suditi zemlji.
Sudit će krugu zemaljskom po pravdi
i pucima po pravici.

 

Drugo čitanje: 2Sol 3, 7-12

 Tko neće da radi, neka i ne jede.

 Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Solunjanima

 

Braćo: Sami znate kako nas treba nasljedovati. Jer dok bijasmo među vama, nismo živjeli neuredno: ničiji kruh nismo badava jeli, nego smo u trudu i naporu noću i danju radili da ne bismo opteretili koga od vas. Ne što ne bismo imali prava, nego da vam sebe damo za uzor koji ćete nasljedovati. Doista, dok bijasmo u vas, ovo vam zapovijedasmo: Tko neće da radi, neka i ne jede! A čujemo da neki od vas žive neuredno: ništa ne rade, nego dangube. Takvima zapovijedamo i zaklinjemo ih u Gospodinu Isusu Kristu: neka s mirom rade i svoj kruh jedu.

Riječ Gospodnja.

 

Evanđelje: Lk 21, 5-19

Svojom ćete se postojanošću spasiti.

Čitanje svetoga Evanđelja po Luki

 

U ono vrijeme: Dok su neki razgovarali o Hramu kako ga resi divno kamenje i zavjetni darovi, reče Isus: »Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.«

Upitaše ga: »Učitelju, a kada će to biti? I na koji se znak to ima dogoditi?« A on reče: »Pazite, ne dajte se zavesti. Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: ’Ja sam’ i: ’Vrijeme se približilo!’ Ne idite za njima. A kad čujete za ratove i pobune, ne prestrašite se. Doista treba da se to prije dogodi, ali to još nije odmah svršetak.«

Tada im kaza: »Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. I bit će velikih potresa i po raznim mjestima gladi i pošasti; bit će strahota i velikih znakova s neba.

No prije svega toga podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega. Zadesit će vas to radi svjedočenja.

Stoga uzmite k srcu: nemojte unaprijed smišljati obranu! Tà ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik. A predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji. Neke će od vas i ubiti.

Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. Ali ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti.«

Riječ Gospodnja.

 

Homilija

 

Jeruzalemski hram stajao je na brežuljku u gradu i isticao se svojim položajem. Kada bi hodočasnici dolazili i spuštali se s judejskih brda, prvo što bi vidjeli je velebno zdanje hrama u Jeruzalemu. Hram je građen nekoliko desetljeća i u njega je investirana sva umješnost tadašnjih umjetnika i majstora. Bijelo kamenje na izlazećem ili zalazećem suncu odsijevalo je posebnom ljepotom, dok su zlatni ukrasi koji su dodatno uljepšavali cijelo zdanje odsijevali čarobnom svjetlošću zalazećeg ili izlazećeg sunca. Takav prizor je bio predivan. Svi Židovi tadašnjeg vremena bili su ponosni na taj hram, i na neki način to im je bio neka vrsta brenda ili nešto po čemu su bili prepoznatljivi. Obavezno bi spuštajući se prema gradu pjevali 122 psalam: Obradovah se kad mi rekoše: “Hajdemo u Dom Jahvin! Eto, noge nam već stoje na vratima tvojim, Jeruzaleme. Ps. 122,1.2. Ipak, njihov je problem bio što su otišli toliko daleko da su taj hram doživljavali kao nekom vrstom amajlije koja ih štiti kao narod od nekog zla, jer su upravo na taj način razumjeli Božju nazočnost među njima. Zaboravili su koga taj hram predstavlja.

Taj problem su imali i starozavjetni Židovi. Upravo zbog toga Bog je morao reagirati da ispravi tu pogrešnu paradigmu koju su si sami nametnuli. Preko proroka Jeremije im je objavio: Ne uzdajte se u lažne riječi: `Svetište Jahvino! Svetište Jahvino! Svetište Jahvino!` Jer. 7,4.

Gledajući ljepotu ovog prekrasnog zdanja, Isusovi učenici su svoje oduševljenje ljepotom njihovog hrama htjeli prenijeti na Isusa. Razgovarali su o ljepoti kamenja, o zavjetnim darovima i svim ostalim detaljima koji su resili ovaj hram. Međutim, Isus kao da nije bio zainteresiran za taj vanjski sjaj i ljepotu. Naprotiv, djelovao je zabrinuto i najavljivao propast hrama i sve ljepote koju sada vide. Rekao je: »Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.«

Stvarno, što se to događa s Isusom. Nije li on možda općenito protiv umjetnosti i umjetničkog izražaja. O ne! On vidi nešto drugo. Ovo zdanje postalo je predmetom obožavanja, dok je suština i poruka tog hrama u potpunosti zapostavljena. Ljepotu ovog hrama trebala se prepoznati u osobnoj nazočnosti Božjeg Sina Isusa Krista. Umjesto toga, Isus je bio nepoželjan gost u tom hramu koji je trebao predstavljati Njega osobno i žrtvu koju će On prinijeti na križu Golgote za spasenje cijelog svijeta. Iako im je to često govorio, oni su ga odbacili, jer im je godila ta gordost i ponos koja je proizlazila iz tog velebnog zdanja.

Upravo uništenje tog hrama bio je rezultat pogrešnog izbora židovskog naroda. Kada je Isus nakon svečanog i kraljevskog ulaska u Jeruzalem gledao grad Jeruzalem i hram u njemu zaplakao je: “Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani! Koliko li puta htjedoh skupiti djecu tvoju kao kvočka piliće pod krila i ne htjedoste! Luk. 13,34.

Isusovi učenici su bili zaprepašteni proročkom porukom koju je Isus iznio. Odmah su ga upitali:  »Učitelju, a kada će to biti? I na koji se znak to ima dogoditi?«  Željeli su malo preciznije znati o sudbini svog voljenog i prelijepog hrama.

Isus koristi prigodu da im odgovori jednom vrstom paralelizma. Ustvari želi im pružiti poruku da bi u slici razaranja hrama i Jeruzalema vidjeli znakove vremena koji ukazuju na Njegov drugi dolazak. Kao što će biti slučaj s Jeruzalemom i hramom, tako će se taj scenarij ponoviti i na kraju vremena.

Na žalost, Jeruzalem i hram u njemu bili su razoreni od strane rimske vojske pod vodstvom rimskog generala Tita. Bilo je to sedamdesete godine, svega trideset pet godina nakon ovog Isusovog proročanstva. Bilo je vrijeme Pashe – Židovskog praznika i grad je bio pun hodočasnika. Rimljani su uspjeli provaliti u grad, a Židovi su svoju zaštitu potražili u hramu misleći da će im on dati sigurnost. Inače Rimljani su cijenili umjetnost i zapovijed je bila da čuvaju hram od bilo kakvog oštećenja i devastacije. Ipak, jedan vojnik u namjeri da istjera Židove iz hrama, bacio je upaljenu baklju unutra. Daske od cedrovine s kojima je hram bio obložen su se zapalile i izazvale strahoviti požar. Naravno, Židovi su morali izaći, a rezultat toga je bio pokolj od nekoliko stotina tisuća ljudi. Krv je potocima tekla niz Jeruzalemske ulice. Zbog siline požara zlato s kojim je hram bio ukrašen, topilo se je i uvlačilo u kamene fuge zidova. Nakon svega, rimski vojnici su doslovno prebacili svaki kameni blok da dođu do zlata a istovremeno nisu bili ni svjesni da ispunjavaju Kristovo proročanstvo. Od tog trenutka, židovski narod je stoljećima živio bez svoje državne autonomije raseljen po cijelom svijetu. Bio je to rezultat pogrešnog izbora židovskog naroda, jer umjesto živog hrama, tj. Isusa Krista, oni su se oslanjali na svoja umjetnička djela koja su predstavljala Krista i službu koju je on činio za spasenje čovječanstva.

Nakon toga Isus im je ukazao na nešto važno, nešto što će njih zadesiti u to vrijeme. On im je na prvo mjesto stavio opasnost od prijevare. Rekao je: »Pazite, ne dajte se zavesti. Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: ’Ja sam’ i: ’Vrijeme se približilo!’ Ne idite za njima.

Mislim da je ovo najveća opasnost kršćanskog svijeta. Danas se kršćanstvo podijelilo na tisuće denominacija i pravaca. Svi za sebe tvrde da su oni jedini u pravu. Na koji način se to može provjeriti?

Bibliju, Božju Riječ pisali su nadahnuti sveti Božji ljudi. Pisali su je ljudskim jezikom kako bi nam mogla biti razumljiva. Ipak tu postoji nekoliko prepreka na koje možemo naići. Biblija je pisana u određenom povijesnom i kulturnom kontekstu u kojem je pisac tada živio. Zasigurno, taj kontekst se može razlikovati od našeg današnjeg. Postoji opasnost da neke stvari možemo zbog tog konteksta krivo razumjeti.

Isus je rekao koja je osnovna zadaća Biblije kao Njegove riječi: Vi istražujete Pisma jer mislite po njima imati život vječni. I ona svjedoče za mene, Ivan 5,39. Židovi su mislili da spasenje mogu zaraditi s time što će redovito čitati Bibliju. Isus ih pohvaljuje za to što čitaju, ali im želi reći  da spasenje nije u čitanju Pisma, već u Njemu. Isus Krist je Spasitelj, a Pismo ga opisuje kakav je. Proučavajući Sveto Pismo mi upoznajemo Boga, Njegovu milost i dobrotu. Stoga, želimo li doživjeti obraćenje, jedini je način da proučavamo Sveto Pismo. Sveto Pismo je Božja riječ, a Bog je sve stvarao svojom Riječju. To je jedina riječ koja ima silu. Ona je u stanju kriminalca, ubojicu i ostalu vrstu grešnika obrati i promijeniti u poštenog vjernog i korisnog člana društva.

Što učiniti sa problemom koji smo već spomenuli o mogućnosti drukčijeg razumijevanja zbog vremenskog i kulturološkog odmaka u kojem je Biblija pisana. Imam osjećaj kao da su se iznad riječi koje su u Bibliji nametnule određene prizme koje iskrivljuju tu sliku o Bogu. Najveća prizma koja iskrivljuje tu sliku je grijeh. Kroz tisuće godina, grijeh se toliko udomaćio i gotovo da nam je postao normalan. Nije nam odvratan i naviknuli smo se na njega. Druga prizma koja dodatno iskrivljuje Božju sliku opisanu u Bibliji je kultura u kojoj živimo. Kultura jednog naroda definirala je neke međusobne odnose, ali sva rješenja i ne moraju biti sukladna onome što Bog želi. Upravo kulturološko poimanje stvari može dovesti do toga da nam se ta slika o Bogu iskrivila. Postoje još i druge prizme kao npr. tradicija, odgoj i još neke druge stvari koje će utjecati na naše razumijevanje Svetog Pisma.

Možda se pitamo, kako se može dogoditi da savršena Božja Riječ može da bude ponekad toliko nerazumljiva. Zar Bog nije znao za te probleme. Da, znao je. Upravo On taj problem rješava najbolje što ga je moguće riješiti. Bibliju ne možemo čitati kao neku običnu knjigu i vaditi neke informacije koje nas zanimaju. Čitanje Biblije je u načelu razgovor sa samim piscem – Duhom Svetim. Duh Sveti je taj koji će nas korak po korak voditi u spoznaji toga kakav je Bog. U zadnjim razgovorima sa svoji učenicima Isus je objasnio kako će nakon Njegovog odlaska poslati Utješitelja, Duha svetoga. Tada je rekao: A kad on dođe, pokazat će svijetu što je grijeh, što li pravednost, a što osuda: grijeh je što ne vjeruju u mene; pravednost – što odlazim k Ocu i više me ne vidite; a osuda – što je knez ovoga svijeta osuđen. Ivan 16, 8-11. Jedini je Duh Sveti kompetentan da objasni veličanstvenu Božju poruku. U Bibliji možda i pronađemo neka mjesta  koja su teška za razumjeti, ali u Bibliji je objavljeno sve što nam je potrebno da prihvatimo i upoznamo svog Spasitelja. Izbor je na nama, jer Duh Sveti nam to želi objasniti.

Također postoji još nešto  što ne smijemo izgubiti iz vida dok istražujemo Pisma. Nikada ne smijemo dovesti u pitanje Božju dobrotu i Njegovu milost. Koliko god da nam se u životu dešavale neke stvari koje po nama mogu biti i neugodne, nikad nemojmo zaboraviti da je Bog dobar. Sva naša spoznaja mora se graditi na Božjoj dobroti. Tek tada ćemo biti sigurni da poznajemo Boga.

Jedan od problema s kojim se možemo suočiti je nerazumijevanje zbog naše fizičkog ili intelektualnog stanja u kojem se nalazimo. Možda smo prestari, te nismo u stanju sve razumjeti, ili smo neškolovani pa nam neki pojmovi nisu jasni. O tome mi lijepu sliku daje jedan događaj koji sam pročitao u nekom časopisu.

Jedna starija žena kupila je na njivi krumpir. krumpir bi stavljala u košaru koja se je uprljala od blata. Uz tu njivu slučajno je prolazio svećenik iz njene župe, i ova žena vidjevši svećenika obradovala se što će moći ovog puta porazgovarati neformalno sa svojim svećenikom.

“Gospon velečasni,” počela je žena razgovor i nastavila. “Imam veliki problem. Rekli ste nam da čitamo Sveto Pismo. Ja to čitam, ali ništa ne ostaje. Stara sam i ništa ne pamtim. Ne znam kakvog smisla onda ima čitati Bibliju.”

“Pa vi imate problem, ali postoji rješenje,” odgovori svećenik. “Da bi vam to slikovito prikazao, zamolio bi vas da mi iz ovog potoka u vašoj košari koju držite u ruci, nagrabite vode i donesete.”

Iako joj je taj zahtjev izgledao besmislen, žena je uradila tako kako joj je predložio svećenik. Zahvatila je košarom vodu, ali nakon par kraka voda je iscurila uz košare.

“Ne vrijedi, košara ne drži vodu.” reče ova žena.

“Moguće je, ali probajte još jednom,” reče svećenik.

Ova žena je poslušala, ali rezultati su bili isti. Svećenik ju je tražio da to učini još nekoliko puta. Nakon toga ukazao joj je na poruku slike koju je učinila. Rekao joj je:

“Vaša košara nije mogla zadržati vodu. Ipak ako ju pogledate, primijeti će te da je u početku bila  prljava od blata, a sada vam je čista. Iako čitajući Božju riječ možda neće puno ostati u vama, ali zasigurno kao voda koja teče s Kristovog izvora će vas očistiti.” Stoga nemojmo voditi previše brigu o učincima koje Božja riječ čini u nama. Ako ništa drugo, Ona nas čisti.

Isus uz put spominje ratove i pošasti koje će zahvatiti našu planetu. Ono što je značajno, poziva nas da tome ne dajemo preveliku pozornost. Sve te društvene i prirodne katastrofe nas upozoravaju da živimo na grešnoj zemlji, i da čeznemo za onom Nebeskom koju nam Krist priprema. Svaka je generacija živjela u političkoj nesigurnosti a sve to podsjećalo ju je da ovaj svijet i nije naša domovina i da za nas Krist priprema nešto bolje.

Veći problem za Isusa, a očito i za nas je progon koji će grešni i neobraćeni ljudi činiti nad Božjom djecom. Ono što je simptomatično je da taj progon između ostalih potiču čak naši najbliži. To mogu biti naši roditelji, naša braća iz zajednice u kojoj pripadamo, i još mnogi drugi od kojih bi se najmanje nadali da bi nas zbog naše vjere progonili.

Ipak, Isus ni ovdje ne ostavlja svoje bez zaštite. On im obećava pomoć. On im ne obećava da neće prolaziti kroz nevolje, već da gdje god se nađu On će preko Duha Svetog biti s njima. Oni ne moraju brinuti o tome što će reći na sudovima. Daje im obećanje da će ih tog trenutka Duh Sveti nadahnuti, i da njihovom odgovoru neće moći parirati filozofija i svjetska logika. Bog će se boriti za svoje. Jedini razlog zašto Bog dozvoljava nevolje svojoj djeci je dar milosti s kojim bi oni trebali postati kanali spasenja za ljude koji su tu milost odbili. Najbolji primjer toga je primjer sv. Pavla koji je pristao biti u okovima samo da bi naviještao evanđelje cezaru. Bog mu je uslišao tu njegovu molbu i to mu omogućio.

Bez obzira na probleme koje imamo ili koje ćemo imati, naša je jedina sigurnost u Kristu. Samo je On taj koji nam može dati punu sigurnost u životu uopće. Sve drugo, koliko god da po našem viđenju izgleda sigurno, bez Krista je bez ikakve vrijednosti. Jedini uvjet je naša čvrsta povezanost s Bogom. Koliko god situacija izgledala kaotično, Isus nas hrabri da je naša domovina na nebu. On nam daje obećanje: Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. Ali ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti.«

Neka vas sve dobri Bog blagoslovi.

Zvonko Presečan

Bruno Petrušić lic. theol.

 

 

PODIJELI