ČITANJA: Sir 35,12-14.16-18; Ps 34,2-3.17-19.23; 2Tim 4,6-8.16-18; Lk 18,9-14
Prvo čitanje: Sir 35, 12-14.16-18
Molitva poniznog prodire kroz oblake.
Čitanje Knjige Sirahove
Gospodin je sudac i ne gleda tko je tko. Nije pristran na štetu siromahovu i sluša molitvu potlačenoga. Ne prezire jauk siročeta ni udovice kad izlijeva svoj bol. Tko Boga služi svim srcem svojim, bit će uslišan, jer njegove se molbe dižu do oblaka.
Molitva poniznog prodire kroz oblake i on nema mira dok ona ne dođe do Boga i ne popušta dok ga Svevišnji ne pogleda, pravedno ne presudi i pravdu ne uspostavi.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 34, 2-3.17-19.23
Pripjev: Jadnik vapi i Gospodin ga čuje.
Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba,
njegova će mi hvala biti svagda na ustima!
Nek se Gospodinom duša moja hvali,
nek čuju ponizni i nek se raduju!
Lice se Gospodnje okreće protiv zločinaca
da im spomen zatre na zemlji.
Pravednici zazivaju i Gospodin ih uje,
izbavlja ih iz svih tjeskoba.
Blizu je Gospodin onima koji su skršena srca,
a klonule duše spasava.
Gospodin izbavlja duše slugu svojih
i neće platiti tko god se njemu utječe.
Drugo čitanje: 2Tim 4, 6-8.16-18
Čeka me vijenac pravednosti.
Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju
Predragi: Ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska. Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao.
Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak.
Za prve moje obrane nitko ne bijaše uza me, svi me napustiše. Ne uračunalo im se! Ali Gospodin je stajao uza me, on me krijepio da se po meni potpuno razglasi poruka te je uju svi narodi; i izbavljen sam iz usta lavljih. Izbavit će me Gospodin od svakoga zla djela i spasiti za svoje nebesko kraljevstvo. Njemu slava u vijeke vjekova! Amen!
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Lk 18, 9-14
Carinik siđe opravdan kući svojoj, a ne farizej.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, ree Isus ovu prispodobu:
»Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ’Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’ A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ’Bože, milostiv budi meni grešniku!’ Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«
Rije Gospodnja.
Homilija
“Na račun nekih koji su bili uvjereni u svoju vlastitu pravednost, a druge prezirali”, Krist je uputio pouku o farizeju i cariniku. Farizej je otišao u Hram da se moli Bogu ne zato što je mislio da mu je kao grešniku potreban oprost, već zato što se smatrao pravednikom i očekivao da će tako steći pohvale. Prisustvovanje bogoslužju uračunavao je sebi u zaslugu, htio se time preporučiti Bogu. Istodobno se nadao da će i ljudi steći visoko mišljenje o njemu i njegovoj pobožnosti. Htio je, dakle, zadobiti blagonaklonost i Boga i ljudi. Njegova pobožnost nastala je iz sebične pobude.
Odisao je hvalisavošću. Tako je izgledao, tako je išao, tako se molio. Odvajao se od ostalih, kao da je želio reći: “ Govore: ‘Stoj! Ne dolazi mi blizu, jer sam svet za te.‘” (Izaija 65,5 Šarić) Stajao je i molio sam za sebe. Potpuno zadovoljan sobom, mislio je da ga i Bog i ljudi promatraju s istim zadovoljstvom.
Govorio je: “Bože, zahvaljujem ti što nisam kao ostali ljudi: razbojnici, nepravednici, preljubnici ili kao i ovaj ovdje carinik.” Ocjenjivao je svoj karakter ne po uzoru na Božji, već po uzoru na karakter ostalih ljudi. Njegove su se misli odvratile od Boga i bavile se ljudima. U tome je i bila tajna njegovog zadovoljstva sobom.
Nastavio je nabrajati svoja dobra djela: Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’ Farizejeva vjera nije dopirala do srca. On nije ni težio da postane sličan Bogu po karakteru, da mu srce bude puno ljubavi i milosti. Zadovoljio se vjerom koja se odnosila samo na vidljiva djela. Njegova pravednost bila je samo njegova — plod njegovih djela — i cijenila se po ljudskim mjerilima.
Svatko tko sebe smatra pravednikom, počinje prezirati ostale. Kao što je sebe uspoređivao s drugim ljudima, farizej je i sve ostale uspoređivao sa sobom. Svoju pravednost ocjenjivao je po njihovoj, i što su oni ispadali gori, to je on izgledao bolji. Njegova samopravednost navodila ga je da optužuje druge. “Druge ljude” on proglašava prijestupnicima Božjeg zakona. Time je pokazao duh samog Sotone, koji je tužitelj braće. Ljudi nadahnuti takvim duhom ne mogu uspostaviti zajedništvo s Bogom i ne mogu razgovarati s Njim. I zato je otišao kući lišen božanskih blagoslova.
Carinik je došao u Hram s ostalim vjernicima, ali se uskoro povukao u stranu smatrajući sebe nedostojnim da sudjeluje u njihovoj pobožnosti. Stojeći sam, nije se usudio “ni očiju podignuti prema nebu, već se udarao u prsa”, ispunjen gorkim kajanjem, prezirući samoga sebe. Bio je svjestan da je prijestupnik pred Bogom, da je grešan i pokvaren. Znao je da ne može očekivati čak ni sažaljenje ljudi oko sebe, jer su ga svi prezrivo promatrali. Znao je da nema nikakvih zasluga kojima bi se preporučio Bogu, pa je u krajnjem očaju zavapio: “Bože, smiluj se meni grešniku!” Nije se uspoređivao s ostalima. Svladan sviješću o krivnji, stajao je kao da se sam nalazi u Božjoj prisutnosti. »čeznuo je jedino za oprostom i mirom, tražio je samo milost od Boga. I bio je blagoslovljen. Krist je rekao: “Ovaj se vrati opravdan kući, a ne onaj.”
Farizej i carinik prikazuju dvije velike skupine na koje se dijele svi koji Dvojica molitelja dolaze pred Boga. Dva prva djeteta rođena na Zemlji bila su dva njihova prva predstavnika. Kajin je sebe smatrao pravednikom i došao je pred Boga donoseći samo zahvalni prinos. Nije priznao nikakve grijehe, nije osjetio nikakvu potrebu za milošu. Ali Abel je došao s krvlju koja je ukazivala na Božje Janje. Došao je kao grešnik priznajući da je izgubljen; njegova jedina nada bila je nezaslužena Božja milost i ljubav.
Gospodin je prihvatio njegovu žrtvu, ali Kajina i njegovu žrtvu nije mogao prihvatiti. Svijest o potrebi, priznanje našeg siromaštva i grijeha prvi su uvjet da budemo prihvaćeni pred Bogom. “Blago siromašnima u duhu, jer je njihovo kraljevstvo nebesko!” (Matej 5,3)
Za svaku od ove dvije skupine, prikazane farizejom i carinikom, u izvještaju o životu apostola Petra krije se važna pouka. U prvim danima svojeg učeništva Petar je sebe smatrao jakim. Kao i farizej, po svojoj procjeni nije bio “kao ostali ljudi”. Kad je Isus, u predvečerje Judine izdaje, opomenuo učenike: “Svi ćete se pokolebati”, Petar je samouvjereno izjavio: “Ako se doista i svi pokolebaju — ja ipak neću.” (Marko 14,27.29) Petar nije znao kakva mu opasnost prijeti. Samouvjerenost ga je zavela. Smatrao je sebe sposobnim da se odupre kušnji; ali za nekoliko kratkih sati došao je ispit i on se zaklinjući i preklinjući odrekao svojega Gospodina.
Kad je kukurijekanje pijetla podsjetilo Petra na Kristove riječi, iznenađen i zaprepašten onim što je upravo učinio, okrenuo se i pogledao svojeg Učitelja. U tom je trenutku i Isus pogledao Petra i taj ožalošćeni pogled, u kojemu se miješalo sažaljenje i ljubav, pomogao je Petru da shvati sebe. Izišao je i gorko plakao. Taj Kristov pogled slomio mu je srce. Našao se na prekretnici i duboko se pokajao za svoj grijeh. Bio je sličan cariniku u svojoj skrušenosti i pokajanju, i kao carinik dobio je milost. Kristov pogled uvjerio ga je da mu je oprošteno.
Tada je nestalo njegovog samopouzdanja. Nikada se više nisu ponovile stare hvalisave izjave. Nakon svojeg uskrsnuća, Isus je triput iskušao Petra. Pitao ga je: “Šimune, sine Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?” Petar se nije ni pokušao uzdići iznad svoje brače. Prepustio se Onomu koji je mogao čitati njegovo srce. Odgovorio je: “Da, Gospodine, ti znaš da te ljubim.” (Ivan 21,15.17) I tada mu je određen posao. Bilo mu je dodijeljeno daleko šire i osjetljivije djelo od onoga koje je dotad obavljao.
Krist mu je naložio da pase ovce i jaganjce. Povjeravajući tako njegovoj skrbi duše za koje je položio svoj život, dao je Petru najsnažniji dokaz da je osvjedočen o njegovom iskrenom obraćenju. Nekad nemirni, hvalisavi, samopouzdani učenik postao je skrušen i pokoran. Otad je slijedio svojega Gospodina u samoodricanju i požrtvovnosti. Postao je i sudionik u Kristovom stradanju; i kada Krist jednom sjedne na prijestolje svoje slave, Petar će sudjelovati u Njegovoj slavi.
Zlo koje je dovelo do Petrovog pada i zlo koje je farizeja lišilo zajedništva s Bogom i danas uništava tisuće ljudi. Ništa nije tako uvredljivo za Boga, ništa tako opasno za ljudsku dušu kao oholost i samodovoljnost. Od svih grijeha, taj je najbeznadniji i najteže se lijeći.
Petar je pao zbog svoje samodovoljnosti; pokajanje i poniznost pridonijeli su da se ponovno učvrste njegove stope. Izvještaj o njegovom iskustvu može ohrabriti svakog grešnika koji se kaje. Iako je teško sagriješio, Petar nije bio odbačen. Kristove riječi bile su urezane u njegovu dušu: “Ja sam molio za te da tvoja vjera ne malakše.” (Luka 22,32) U gorkoj agoniji kajanja, ova molitva i sjećanje na Kristov pogled pun ljubavi i suosjećanja davali su mu nadu. Nakon svojeg uskrsnuća, Krist se sjetio Petra i preko anđela uputio poruku ženama: “Idite i recite njegovim učenicima, posebno Petru: Pred vama ide u Galileju; ondje ćete ga vidjeti.” (Marko 16,7) Spasitelj koji oprašta grijehe prihvatio je Petrovo pokajanje.
Isto milosrđe koje je pruženo Petru, pružit će se svakoj duši koja je pala pod naletom kušnji. Sotona je smislio poseban plan: da ljude prvo navede na grijeh i da ih onda ostavi, bespomoćne i u očajnikom stanju, u kojemu se boje tražiti oprost. Ali zašto bismo se trebali bojati kad je Bog rekao: “Ili u moje neka dođe okrilje, neka sklopi mir sa mnom, mir neka sklopi sa mnom!” (Izaija 27,5) Sve je učinjeno da se uklone naši nedostaci, ponuđeno nam je svako ohrabrenje da se vratimo Kristu.
Krist je ponudio svoje slomljeno tijelo da bi otkupio Božje nasljedstvo, da bi ljudima osigurao još jednu priliku. “Odatle slijedi da može zauvijek spašavati one koji po njemu dolaze k Bogu, jer uvijek živi da posreduje za njih.” (Hebrejima 7,25) Svojim besprijekornim životom, svojom poslušnošću, svojom smrću na križu na Golgoti Krist je posredovao za izgubljeni rod. A sada, ne samo kao obični molitelj, već kao Osvajač koji zahtijeva plodove svoje pobjede, Zapovjednik našeg spasenja posreduje za nas. Njegova žrtva je potpuna, i kao naš Posrednik On obavlja djelo koje je sam preuzeo podižući pred Bogom kadionicu koja sadrži Njegove prečiste zasluge i molitve, priznanja i zahvaljivanja Njegovog naroda. Namirisane mirisom Njegove pravednosti, one se uzdižu Bogu kao slatki miris. Žrtva je potpuno prihvatljiva, a pomilovanje pokriva sve prijestupe.
Međutim, moramo upoznati sebe, a poznavanje sebe mora nas navesti na skrušenost da bismo mogli dobiti pomilovanje i mir. Farizej nije bio osvjedočen u svoju grešnost. Zato Sveti Duh nije ni mogao na njega utjecati. Njegova duša bila je okružena oklopom samopravednosti koji nisu uspjele probiti ni Božje strijele, iako su ih anđeoske ruke namjestile i nanišanile. Krist može spasiti samo onoga koji je svjestan da je grešnik. On je došao da “donese Radosnu vijest siromasima, da navijesti oslobođenje zarobljenicima i vračanje vida slijepcima, da oslobodi potlačene” (Luka 4,18). “Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima.” (Luka 5,31) Mi moramo znati svoje pravo stanje jer inače nećemo osjećati potrebu za Kristovom pomoći.
Moramo shvatiti kakva nam opasnost prijeti jer inače nećemo potražiti utočište. Moramo osjetiti bol koju nam zadaju naše rane jer inače nećemo željeti izlječenje. Gospodin kaže: “Ti tvrdiš: ‘Bogat sam, nagomilao sam bogatstvo; ništa mi ne treba’, a ne znaš da si upravo ti nesretan, i bijedan, i siromašan, i slijep, i go. Savjetujem ti da od mene kupiš u vatri žeženog zlata, da se obogatiš, i da se obučeš u bijele haljine, i da sakriješ svoju sramotnu golotinju, zatim pomasti da pomažeš svoje oči da bi vidio.” (Otkrivenje 3,17.18) U vatri žeženo zlato jest vjera koja djeluje preko ljubavi. Samo nas to može dovesti u sklad s Bogom. Mi možemo biti aktivni, možemo obavljati mnogo posla, ali bez ljubavi, one ljubavi koja prebiva u srcu Isusa Krista, nikada se nećemo ubrojiti u nebesku obitelj.
Nitko ne može sam od sebe shvatiti svoje pogreške. “Podmuklije od svega je srce. Jedva popravljivo, tko da ga pronikne?” (Jeremija 17,9) Usne mogu govoriti o siromaštvu duše iako ga srce ne želi priznati. Dok se čovjek obraća Bogu i govori o siromaštvu duha, njegovo srce se može nadimati i misliti da je iznad svih ostalih pripadnika ljudskog roda i da se odlikuje uzvišenom pravednošću. Istinsko znanje o samome sebi može se steći samo na jedan jedini način. Moramo promatrati Krista! Upravo nepoznavanje Krista navodi ljude da toliko uzdižu svoju pravednost. Kad budemo razmišljali o Njegovoj neporočnosti i Njegovom savršenstvu, tada ćemo sagledati svoje slabosti, siromaštvo i mane u pravom svjetlu. Vidjet ćemo da smo izgubljeni i bez nade, odjeveni u haljine svoje pravednosti, kao i svi drugi grešnici.
Uvidjet ćemo da se spasenje ne može zadobiti našom dobrotom, već jedino Božjom beskrajnom milošu. Carinikova molitva bila je uslišana zato što je priznavao da ovisi o Bogu i jer se sasvim predao Svemogućemu. Sam u svojim očima nije zasluživao ništa drugo osim sramote. Tako sebe moraju gledati svi koji traže Boga.
Vjerom — vjerom koja odbacuje svako oslanjanje na sebe — molitelj se u nevolji može povezati s izvorom beskrajne snage. Nikakvi formalni obredi ne mogu zamijeniti jednostavnu vjeru i potpuno odbacivanje svoje stare neobraćene naravi, svojeg starog ja. Ali nitko se ne može potpuno osloboditi svoje stare naravi. Mi se možemo osloniti jedino na Krista da dovrši to djelo u nama. Tada će jezik naše duše biti: Gospodine, uzmi moje srce jer Ti ga ja ne mogu dati! Ono je Tvoje vlasništvo. Sačuvaj ga od pokvarenosti, jer ga ja ne mogu sačuvati za Tebe. Spasi me usprkos meni samome, mojoj slaboj, nekršćanskoj staroj naravi! Oblikuj me, promijeni me, uzdigni me u isto i sveto ozračje Neba tako da Tvoja obilna ljubav može poteći kroz moju dušu.
Ovo odbacivanje čovjekove stare naravi ne događa se samo u početku njegovog kršćanskog života. Ono se mora događati iznova na svakom koraku čovjekovog napredovanja prema Nebu. Sva naša dobra djela ovise o sili koja se nalazi izvan nas. Zato naše srce neprestano mora sezati za Bogom, zato moramo neprestano, ozbiljno i iskreno priznavati svoje grijehe i u poniznosti svojeg srca izlaziti pred Njega. Jedino stalnim odbacivanjem stare naravi, stalnim oslanjanjem na Krista, možemo mirno nastaviti ići putem koji vodi u Nebo.
Što bliže budemo prilazili Kristu, što jasnije budemo sagledavali neporočnost Njegovog karaktera, to ćemo jasnije prepoznavati krajnju snagu grijeha i manje željeti uzdizati sebe. Oni koje Nebo priznaje kao svete, svakako su posljednji koji će isticati svoju dobrotu. Sv. Petar apostol postao je vjerni Kristov sluga, bio je u velikoj mjeri nagrađen božanskim svjetlom i silom; odigrao je aktivnu ulogu u izgradnji Kristove Crkve; ali nikada nije zaboravio žalosno iskustvo svojeg poniženja; njegov grijeh je bio oprošten, ali je on dobro znao da mu je u slabosti karaktera koja je dovela do pada mogla pomoći samo Kristova milost. U sebi nije nalazio ništa čime bi se mogao pohvaliti.
Nijedan od apostola i proroka nikad nije tvrdio da je bez grijeha. Ljudi koji su živjeli u najvećoj Božjoj blizini, ljudi koji su bili spremni radije žrtvovati i sam život nego da namjerno učine neko loše djelo, ljudi koje je Bog nagradio božanskim prosvjetljenjem i silom, priznavali su grešnost svoje naravi. Ni najmanje se nisu oslanjali na tijelo, nisu tvrdili da imaju neku svoju pravednost, već su se potpuno oslanjali na Kristovu pravednost. Tako će biti sa svima koji gledaju na Krista.
Priznanje apostola bit će i naše: “Ja, naime, znam da nikakvo dobro ne stanuje u meni, to jest u mom tijelu.” (Rimljanima 7,18) “A ja sam daleko od toga da se ičim ponosim, osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kome je meni razapet svijet i ja svijetu!” (Galačanima 6,14)
U skladu je s ovim iskustvom i zapovijed: “Sa strahom i drhtanjem nastojte da postignete svoje spasenje. Bog je, naime, onaj koji proizvodi u vama i htijenje i djelovanje da mu se možete svidjeti.” (Filipljanima 2,12.13) Bog ne traži od vas da se bojite da On neće ispuniti svoja obećanja, da će se umoriti u svojem strpljenju ili da će Mu nedostati sažaljenja! Trebali biste se, zapravo, bojati da vaša volja ne odbije pokornost Kristovoj volji, da vaše naslijeđene i stečene karakterne crte ne zavladaju vašim životom! “Bog je, naime, onaj koji proizvodi u vama i htijenje i djelovanje da mu se možete svidjeti.” Trebali biste se bojati da se vaša stara narav ne ispriječi između vaše duše i vašeg velikog Učitelja; da samovolja ne pokvari uzvišenu namjeru koju Bog želi ostvariti preko vas; da se ne oslonite na svoju snagu, da ne izvučete svoju ruku iz Kristove, da ne pokušate hodati svojim životnim putem bez Njegove stalne prisutnosti! Mi moramo izbjegavati sve što bi moglo potaknuti našu oholost i samodovoljnost; moramo se čuvati davanja ili primanja hvale ili laskanja. Laskanje je Sotonino djelo. On djeluje putem laskanja isto onako kao i preko optuživanja i osuđivanja. Laskanjem on pokušava upropastiti duše. One koji slave ljude Sotona upotrebljava kao svoja oruđa.
Život u kojemu se gaji strah Gospodnji neće biti život žalosti i potištenosti. Upravo odsutnost Krista čini lice žalosnim, a život hodočašćem uzdaha. Oni koji su puni sebe, koji vole samo sebe, ne osjećaju potrebu da uspostave živo, osobno zajedništvo s Kristom. Srce koje nije palo na Stijenu ponosi se sobom i svojom sveukupnošću. Ljudima se dopada dostojanstvena pobožnost. Žele hodati putem koji je dovoljno širok i na kojemu ima dovoljno mjesta za njihove vlastite sklonosti i osobine. Njihovo samoljublje, želja da budu omiljeni i hvaljeni, isključuje Spasitelja iz njihovog srca, a bez Njega im ostaje samo potištenost i žalost. Međutim, Kristov boravak u duši izvor je radosti. Za sve one koji primaju Krista, osnovna misao Božje riječi postaje radost.
“Jer tko se uzvisi, bit će ponižen, a tko se ponizi, bit će uzvišen.”
Neka vas dobri Bog blagoslovi
Zvonko Presečan
Bruno Petrušić lic. theol.
