Ponizan se čovjek ne zbunjuje kada ga hvale. Budući da se ne
brine za sebe i budući da znade odakle dolazi dobro koje je u
njemu, on ne odbija hvalu jer ona pripada Bogu kojega ljubi; pri-
majući ju ne zadržava ništa za sebe, nego sve, s velikim veseljem,
predaje svojemu Bogu: »Velika mi djela učini Svesilini, sveto je ime
njegovo.« […] Čovjek koji nije naučio biti ponizan, zbuni se i smete
kada ga hvale. Štoviše, može čak i izgubiti strpljivost kada ga hvale:
razdražuje se jer u sebi osjeća svoju nevrijednost. […] Ponizan čo-
vjek prima hvalu kao što čist prozor prima sunčevo svjetlo. Svjetlo
je istinitije i jače, što se staklo manje vidi. […] Ponizan se čovjek ne
boji pada. Uistinu, on se ne boji ničega, pa ni samoga sebe, jer sa-
vršena poniznost uključuje savršeno pouzdanje u moć Boga, pred
kojim nijedna druga moć ne znači ništa i za koga ne postoji nešto

što bi se zvalo zapreka. Poniznost je najsigurniji znak jakosti.

Thomas Merton, Život u Bogu, 69-70.
PODIJELI