Istina je da korijen religije leži u srcu, u dubini duše, da je on spoj duše s Bogom, život Boga u duši čovjeka. I ako je taj korijen zaista u srcu, ne može a da ne potjera mladice; a one su različiti primjeri/dokazi vanjske poslušnosti, po prirodi su isti kao i korijen, zbog čega ne predstavljaju samo obilježja i znakove, nego i suštinske elemente religije.

Isto tako je istina da puka vanjska religija, koja svoje korijene nema u srcu, ništa ne vrijedi. Bogu se ne sviđaju takve vanjske službe, isto kao ni židovske žrtve paljenice, ali čisto i pobožno/vjerno srce je žrtva koja Mu je uvijek mila. A mile su Mu i sve vanjske službe/okupacije koje izviru iz srca: žrtva naših molitvi, žrtve slavljenja i hvaljenja (Boga), žrtva naših dobara koja Mu ponizno posvećujemo i koja koristimo isključivo Njemu u čast, i žrtve naših tijela, koje želi prije svega.’

John Wesley (1703-1791)