Male zgode iz života velikih glazbenika (6) – J. S. Bach (4)

698

JOHANN SEBASTIAN BACH (1685.-1750.) (4.)

SKLADATELJ HUMORISTIČNOGA DJELA

Veliki dio Bachove glazbe bavi se zagrobnim i svetim temama. Oni koji su ga pobliže poznavali, bili su iznenađeni što je skladao i jedno humoristično djelo Kantata o kavi. Volio je priču kojoj se mogao nasmijati, a mnogo je držao do kave, dobroga piva i svoje lule napunjene duhanom. Bachov prijatelj, poštanski radnik Picander, napisao je vedru priču o štetnosti pijenja kave, koja započinje kraljevom zabranom uživanja kave. Lipziske žene su se tužile – Isto bi bilo da su nam oduzeli i kruh, jer bez kave smo mrtve. Schlendrianova kći toliko je voljela kavu, da joj je otac zaprijetio kako joj neće dopustiti udaju dok se ne odvikne toga poroka, ali ga je ona nadmudrila dajući svima na znanje da za muža želi samo onoga koji će joj dopustiti piti kavu. Za tu priču Sebastian je napisao vedru i živahnu glazbu i više puta su ga čuli, kako se slatko smijao dok su njegova djeca pjevali veseli trio kojim kantata svršava.

Bach nikada nije bio besposlen, osim kad bi razmišljao uz lulu duhana. Zabilježio je pjesmu o svojoj luli i dok ju je njegova žena Anna Magdalena nekom prigodom pjevala, otpuhujući dimove reče joj – Ta melodija tako dobro odgovara tvojem glasu, mnogo bolje nego što bi duhan pristajao tvojim ustašcima.

Pošto Bach nije označavao brojeve djela, to je 1950. godine učinio Wolfgang Schmieder u Thematish-systematisches Verzeichnis, pa se od tada obilježavaju sa B.W.V. i odgovarajućim brojem. Iz Bachova opsežnoga opusa izdvojit ćemo velika i važnija ostvarenja šest Brandeburških orkestralnih koncerata, petnaest dvoglasnih i isto toliko troglasnih invencija, Misa u h – molu, Muka po Mateju, Ivanu i Marku, oko tristo koralnih crkvenih solističko-zbornih kantata, od kojih je sačuvano dvjesta dvadeset, Magnificat, Božićni oratorij, obrada četiri stotine četveroglasnih protestantskih korala itd.

Djelo Dobro ugođeni klavir s dvadeset i četiri preludija i fuge u svim tonalitetima Bach posvećuje – Na korist, uporabu i učenje omladine željne glazbe, kao i onih koji su u svojim studijima vještinom već ovladali. Barokni spomenik fugi, Bach ostavlja u djelu Umjetnost fuge, koje komponira posljednje tri godine života. Djelo završava nedovršenom četverostrukom fugom, koja se prekida na mjestu gdje je uveo novu temu sastavljenu od tonova b-a-c-h, čime se potpisao na svoje cjelokupno djelo. Sebastianov sin Carl Philipp Emanuel pored teme stavio je riječi – Nad ovom fugom, čija je tema sastavljena od slova imena Bach, skladatelj je umro.

Bacha su nekom prigodom pitali, kako se u glazbenoj umjetnosti može dospjeti do vrhunaca, na što je odgovorio – Bio sam marljiv, priznajem i svatko, tko se bude jednako mnogo trudio, dospjet će do istoga rezultata kao i ja. Često je svojim učenicima znao govoriti – Imate isto tako pet zdravih prstiju na svakoj ruci kao i ja i ako ih uvježbate, naučit ćete svirati s njima kao ja. Potrebna je samo marljivost!

PONOVNO OTKRIĆE

Bachovo pravo značenje i veličina shvaćeni su istom u prvoj polovici XIX. stoljeća, a za svoje sugrađane bio je samo jedan od mnogih kantora u crkvi sv. Tome. Bachovi rukopisi podijeljeni su nakon njegove smrti između njegovih sinova i žene Anne Magdalene. Suvremenici su ga cijenili samo kao velikoga orguljskoga virtuoza, improvizatora i majstora kompozicijske tehnike, a nisu spoznavali njegovu stvaralačku veličinu. U pedeset godina nakon smrti, niti jedno Bachovo djelo nije tiskano, a jedva je koje izvedeno. Na prijelazu u XIX. stoljeće počelo je rasti zanimanje za njegovu glazbu. Na poseban način Bachom su bili privučeni Felix Mendelssohn – Bartholdy (1809.-1847.), Johann Wolfgang Göthe (1749.-1832.), Ernst Theodor Amadeus Hoffmann (1776.-1822.) i drugi velikani toga vremena. Prekretnica se dogodila nakon izvedbe Muke po Mateju, pod Mendelssohnovim ravnanjem 1829. u Leipzigu, prigodom stogodišnjice njene praizvedbe. Nakon toga započinje «Bachova renesensa», koja postaje ishodištem nadolazećim glazbenim pravcima. Bachova djela postala su najveći izražaj u europskoj kulturi i svojina čitavoga čovječanstva.

VELIKANI O BACHOVOJ GLAZBI

Skladateljev suvremenik Gaspar Burgholta, opisao je Bachovu glazbenu prirodu riječima: – Gospodin Johann Sebastian Bach bio je genij prvoga reda i tako rijetke vrsnoće da će još proći stoljeća, prije nego što se opet pojavi netko sličan. Klavikord, čembalo, cimbal i sva glazbala s tipkama svirao je jednako umješno, a kakav je tek majstor bio na orguljama! Tko će mu ikada kao orguljaš biti ravan? Za svoju je umjetnost imao izvanredno povoljnu građu ruku, lijevom je mogao obuhvatiti dvanaest tipaka, svirajući s preostala tri prsta u međuprostoru brze pasaže. Pedalnim registrom služio se s najvećom točnošću, sigurnošću i brzinom, registre je izvlačio tako mirno i bešumno, da slušatelj ništa od toga nije zamjećivao, iznenađen najčišćim i najčarobnijim suzvučjima. Njegove ruke bile su neumorne i sviranje na orguljama mogle su izdržati cijeli dan. I ozbiljan i humorističan stil bio mu je jednako blizak. Istodobno virtuoz i skladatelj, bio je tako bogat idejama da su se s njime mogli usporediti samo njegovi veliki sinovi, a uza sve to posjedovao je zapanjujući dar poučavanja drugih.

Zamoljen da dadne svoj sud o Bachu, skladatelj Ludwig van Beethoven (1770.-1827.) reče: – On nije potok, već more, (na njemačkom jeziku bach znači potok.) – trebao se zvati zbog svoga beskrajnoga znanja i umijeća, zbog nepresušnoga vrela, iz kojega je crpio svoje melodije i harmonije. Pjesnik Göthe priznaje: – Kad slušam izvedbu Bachovih djela, tada je čitavo moje biće potreseno i čini mi se, kao da i ne bih trebao ušiju, očiju, niti ostalih osjetila.

Skladatelj Robert Schumann (1810.-1856.) svjedoči: – Tražio sam jedne večeri na leipziskom groblju posljednje Bachovo počivalište. Lutao sam satima između križeva i spomenika, ali nigdje nisam našao natpisa: J. S. Bach. Potražio sam grobara i upitao ga za grob, koji tražim. – Bachova je bilo mnogo, gotovo svi su bili glazbenici, otkuda bi se sada znalo, gdje počiva taj vaš Johann Sebastian Bach, odgovorio je grobar. Napustio sam groblje i zamislio se nad činjenicom, da najslavnijem kompozitoru nitko ne zna za nadgrobni humak. Konačno se dosjetih, ta zar bi itko mogao sagraditi trajniji i ljepši spomenik J. S. Bachu, od onoga što ga je majstor sagradio sâm sebi u svojim neumrlim djelima?

Filozof bezvjerac i veliki protivnik kršćanstva Friedrich Nietzsche (1844.-1900.) priznaje: – Tko je kršćanstvo potpuno zaboravio, ovdje ga potpuno sluša zaista kao evanđelje. Nadbiskup Nathan Soederblom koji je umro 1931. godine kaže: – Bachovo djelo je peto evanđelje. Kompozitor Mauricio Kapel u Bachovoj godini, 1995. izrekao je zanimljivu rečenicu: – An Gott zweifeln – an Bach glauben. (U Boga sumnjati – Bachu vjerovati). Andocht kaže: – Sam Bach je svoju vjeru povezao s pobožnošću.

Niz o baroknom velikanu Johannu Sebastianu Bachu, njegovoj glazbi i djelu zaključimo mišlju hrvatskoga filozofa i pisca Ivana Fohta (1927.-): – Glazba ukida predmetnost. Uz njenu pomoć predmet se zaboravlja. Težnja joj je transcedencija. Od svih skladatelja u Bachu je metafizika najprisutnija. Bachova glazba izravan je put Bogu.

 

Fra Mate Tadić

PODIJELI