EUROPSKA VIOLINISTIČKA SLAVA
Od 1809. – 1828. Paganini koncertira po talijanskim gradovima, a nakon velikih uspjeha u Milanu 1813. postaje popularan po cijeloj Italiji. Tek 1828. odlazi nastupati izvan domovine, najprije u Beč gdje postiže trijumfalan uspjeh. Nižu se koncerti po Njemačkoj, Poljskoj, Francuskoj, Belgiji, Engleskoj i Škotskoj, a 1833. ponovno je u Parizu. Nije mogao održati svoju odluku da više neće ni sjedati za kockarski stol. Pritajena kockarska strast, ponovno se razbuktala godine 1836., kada se vratio staromu poroku. U Parizu je 1838. godine pokušao čak osnovati «Paganinijev kasino», ali mu je taj projekt potpuno propao, a Paganinija financijski, emotivno i zdravstveno uništio. Tada je na vrhuncu slave i bogatstva, dok je njegovo glazbeno majstorstvo izazivalo zanos kojemu se nisu mogli otrgnuti skladatelji Robert Schumann, J. Jochannes Brahms i Franz Liszt kojega je toliko nadahnuo da je postao «klavirski Paganini». I pored velikoga bogatstva koja je stekao na brojnim nastupima, pripisuje mu se velika škrtost. Na koncertima je svirao isključivo svoja djela, koja je stvarao za nastupe u pokazivanju vlastite nenadmašne svirke. Počeo je svirati po sjećanju i kod Hectora Berlioza naručio koncertni komad «Harolda u Italiji», ali ga nikada nije svirao jer je dio za violu za njega bio previše lagan. Paganini stoga prigovori Berliozu: «Ovo nije dobro. Ja ovdje nemam što raditi, ja bih trebao svirati cijelo vrijeme.» Godine 1834. vraća se u Italiju, odakle odlazi u Pariz, a zbog bolesti se postupno povlači s europskih pozornica. Od 1839. poradi zdravlja primoran je živjeti na jugu Italije, a umire u Nici od tumora grla 1840. godine.
ODBIO SAKRAMENT BOLESNIČKOGA POMAZANJA
Okolnosti oko njegove smrti, neobične su kao i njegov život. Još su se više razmahale glasine o njegovu navodnom ugovoru s đavlom i da je živ pokopan. Kad je umirao pozvali su biskupa Nice da ga ispovijedi, ali ga Paganini nije htio ni vidjeti, govoreći da «još nije umro». Tako je umro bez sakramenta bolesničkoga pomazanja, a zbog toga nije mogao biti sahranjen na crkvenomu groblju. Paganinijevi zemni ostaci čuvani su pet godina u podrumu, kada je na molbu njegova vanbračnoga sina Cyrusa Alexandera iz veze s pjevačicom Antoniom Bianchi, papa osobno dopustio pokop njegovih ostataka u seoskoj crkvi kraj Villa Gaione. Nije poznato zašto je Paganini odbio primiti sakrament? Jedni tvrde jer je mislio da neće umrijeti, dok drugi tvrde da je bio nevjernik. Što god bilo, to je još više doprinijelo njegovu «vražjem podrijetlu», čovjeka koji se smatra najvećim violinistom svih vremena.
(Nastavlja se.)
Fra Mate Tadić
