MALE ZGODE IZ ŽIVOTA VELIKIH GLAZBENIKA (26.) LUDWIG VAN BEETHOVEN (1770.-1827.) (4.)

260

 

 

GLAZBENO STVARALAŠTVO

Pored životnih borbi i nedaća Beethoven se «borio» i dok je stvarao. U bilježnicama je zapisivao zamisli i skice, koje su tek dotjerivanjem dobivale ljepotu. Djela je za razliku od Mozartove i Schubertove lakoće skladanja, gradio na upornosti kojom je postupno uklanjao nedostatke. U četrdesetpetogodišnjem stvaralaštvu, Beethoven je prošao svoj razvojni put. U prvoj fazi pod utjecajem je Haydna i Mozarta, dok se u drugoj fazi isprepliću heroizam i lirika, a u trećem dijelu samostalno traži svoja nova glazbena rješenja. Beethoven je prvenstveno skladatelj instrumentalnih djela: simfonije, klavirske sonate i gudačkih kvarteta. Komponirao je devet simfonija, izvršivši veliki preokret. U svakom simfonijskom dijelu, gledao je tonsko uobličavanje jedinstvenog umjetničkog doživljaja. Njegove simfonije su poput stupovlja, koje su na čelu novije orkestralne glazbe. I kao orkestrator otišao je dalje od svojih prethodnika, težeći da se pojedinim instrumentima dadne veća samostalnost i tako dobiju veće mogućnosti.   

«Missa solemnis» bila je prigodno djelo, kako bi se uzveličala posveta vojvode Rudolfa, majstorova učenika i prijatelja, za nadbiskupa u Olomoucu. Međutim u toku rada djelo je naraslo do velikih dimenzija, postavši neuporabivo za liturgiju. Pretvorilo se u Beethovenovu ispovijest, kao čovjeka i umjetnika. Prema skladateljevim riječima u toj misi, «namjeravao je izraziti svoje vjersko osjećanje». To je učinio ali na osoban način, ostavivši po sudu kritičara daleko iza sebe pokušaje suvremenika, u komponiranju misnog teksta. U ovom djelu duboko je razmišljao o nebu, čovjekovim patnjama, nepravdama i nasiljima, kojima je izložen. U kompozicije Beethoven unosi odraz svojih duševnih raspoloženja, svoga duha i upornost u svladavanju životnih prepreka. Načinom muziciranja izražava vjeru u bolju budućnost,  građenu na slobodi, bratstvu i jednakosti.   

U ljeto 1803. počeo je pisati Treću simfoniju «Eroicu». Trebala je veličati Napoleona Bonapartea, koja je poput njega bila revolucionarna, a njegov glazbeni jezik nerazumljiv da je izazivao otpor kod prvih slušatelja. Razbila je simfonijski kalup i stvorila nove logične i uvjerljive forme. U prosincu 1804. dočuo je da se taj borac za slobodu puka, proglasio carem. Bijesno je zgrabio kopiju simfonije i tako snažno prekrižio prezime Bonaparte, da je perom probušio rupu u papiru. «Zar je i on samo čovjek?», bjesnio je. «Sad će gaziti ljudska prava. Postat će tiranin!»

Prvi koji je čuo «Eroicu», bio je princ Louis Ferdinand, mnogo izvođeni skladatelj, u čijim se djelima, prema Beethovenovim riječima: «tu i tamo nalaze lijepe mrvice». Jedna glazbena priredba slijedi za drugom, grofica Thun ne da sebi oduzeti da princa vidi i kod sebe. Neophodno je da bude pozvan i Beethoven, ali kad su pošli k stolu, za sve su visoke plemiće bili smješteni tanjuri s priborom, ali ne i za Beethovena. Grofica mu nije mogla zaboraviti, što ju je jedanput pustio da na koljenima uzalud moli da nešto odsvira ili fantazira na glasoviru, što je činio samo onda, kad je za to osjetio želju a ne zbog vanjske prisile. Mislila je da za stol, za kojim će sjediti princ, skladatelj nije dosta fin. Beethoven je izvan sebe, izreče nekoliko grubosti, uzme šešir i ode. Nekoliko dana kasnije princ daje opet prirediti ručak, na koji je pozvan jedan dio istog društva, među kojima i grofica. Za stolom ona dobiva mjesta s jedne strane princa, a Beethoven s druge Tako mu je princ ispravio nepravdu, kojega smatra «najčovječnijim čovjekom».

Brojne Beethovenove skice za «Petu simfoniju» pokazuju, da je u tu skladbu uložio puno truda i nadahnuća. Čak i početni jednostavni taktovi, pretrpjeli su nekoliko preobrazbi. Svom učeniku Czernyju rekao je da su početni taktovi «Pete simfonije», nadahnuti ritmičkim uzorkom pjeva zebe. Beethovenov odnos prema prirodi u kojoj je tražio inspiraciju, dolazi do izražaja u Šestoj «Pastoralnoj simfoniji». O prirodi kaže: «Vjerujte, nitko ne može prirodu voljeti više od mene, jer znam osluškivati njeno bilo i razumijem njen govor, njen mir je najljepša pjesma. Sretan sam, kad šećem uz grmlje, kroz šumu ispod krošanja drveća, uz potok ili uz puste hridi. Volim sjaj sunca jednako kao i mjesečevo blijedo svijetlo. Iz šume, iz polja odzvanja sreća, koju željno traže ljudi. «

Deveta simfonija «Zborska» dovšena je 1823., kad je Beethoven već bio potpuno gluh. Svoj vrhunac simfonija doseže u Finalu, odom «Radosti» Friedricha von Schillera (1759.-1805.) kojom je opjevana radost herojstva s pozivom: «Svi će ljudi biti braća». Na praizvedbi se dogodio dirljiv prizor. Iako gluh zahtijevao je da ravna izvedbom, ali nije znao da pravi dirigent sjedi iza njega. Beethoven ga nije mogao vidjeti u davanju takta. Kad je završio posljednji stavak, nije ni bio svjestan da je glazba prestala i nije čuo ovacije kojima je djelo pozdravljeno. Jedna ga je pjevačica uhvatila za ruku i okrenula prema publici, kako bi vidio njezino oduševljenje. Za Beethovena je glazba bila važnija, od svega na svijetu. Dok je stvarao svoju čuvenu «IX. simfoniju», tri noći nije spavao. Kad ga je na to upozorila sobarica, reče joj:  «Dobro da ste me podsjetili, morat ću se ionako pobrinuti za neke izmjene, koje samo u snu mogu čuti.»

(Nastavlja se.)

Fra Mate Tadić

 

PODIJELI