Ljubav je dobrostiva

161

Vraćam stranicu i pišem još jedanput po posljednji put,

ali ne na spomen prošlosti te davno završene priče,
posljednje poglavlje o toj grešnici.
O boli koja dolazi kad ne živiš u čistoći.
Iako imadoh jednog muškarca,
osjećah se poput bludnice kad ga izgubih.
Poput one iste Marije Magdalene
koja ih promjeni mnogo
i koju Isus očisti od grijeha.
Ali se razlikovah od nje
jer to smatrah tad činom ljubavi.
Kako li me zlo odvuče od prave istine!?
Svoje grijehe nazvah ljubavlju.
Duša mi se raspadala od boli.
Noći koje sam provela pod grižnjom savjesti
nisu ni u paklu blaže.
Suze se slijevahu niz lice
i pokajanje koje osjetih opraše moje grijehe.
Ali ostade sjećanje.
To bolno sjećanje,
taj osjećaj nepoštovanja,
taj osjećaj manje vrijednosti.
Taj osjećaj odbačenosti.
Kad osjetiš da si iskorišten,
da su tvoji osjećaji bili
tako samo iskorišteni
da zadovolje samo mušku požudu,
kao krpa kojom obrisah pod
pa se uprlja i završi u smeću.
Eh, onaj tko nije doživio
da ga ostave tako jadno i poniženo,
neće ni razumjeti tu vrstu bola.
Živiš i raspadaš se.
Kao što Isus očisti
Mariju Magdalenu od grijeha,
spasi i mene.
Nestade osjećaja krivnje.
Ostade samo zadnja stranica pokajanja
i svjedočanstva koliko je važno
živjeti u čistoći za svoga muža.
Za nekoga tko će prepoznati
dubine tvog srca i duše.
Osoba koja će te poštovati i cijeniti
onako kako zaslužuješ biti poštivana.
Ljubav je dobrostiva,
sve podnosi,
svemu se divi,
nikad ne prestaje.
Ne činite grešku poput mene.
Jako je važno živjeti u čistoći.
Manje boli i lažnih ljubavi i razočaranja.
Pokraj vas će biti samo onaj
dostojan vaše ljubavi – vaš muž.

Veronika

PODIJELI