Davne 1987. godine moj suprug Jammes i ja smo vjenčali smo se u petrinjskoj crkvi Sv. Lovre. Život nas je odnio trbuhom za kruhom u München – mladi i na početku stvaranja našega života, bez velikih materijalnih prihoda, ali ljubav je bila jača.
Kako su tih godina postojale granice između svake države i nije još bilo Europske unije, zakoni su bili drugačiji nego danas. Sa svojom tadašnjom jugoslavenskom putovnicom nisam mogla samo tako početi život u Njemačkoj za razliku od mog supruga koji je imao dokumente iz Irske. Njemačka država vratila me je natrag i na ambasadi sam trebala čekati na dozvolu boravka i radne dozvole kao zakonita supruga. Čekala sam više od tri tjedna u Petrinji, ništa se nije događalo i opet – ljubav je bila jača.
Krajem mjeseca studenog odlučila sam i krenula sa svojim zadnjim “dinarom” u džepu kod supruga. On je radio tek prvi mjesec i još nije dobio svoju prvu plaću. Stigavši na granicu , a onda su bile jako kontrolirane i stroge granice između Austrije i Njemačke, granični policajac mi je nakon pregleda putovnica rekao da moram izaći van i natrag za Petrinju čekati prvo dozvolu boravka iz ambasade u Zagrebu.
Isuse, kada se sada sjetim – daleko u zimi, bez novaca, bez bilo kakvog obroka u torbi – samo ja i sv. Krunica, plakala sam, kako i kuda sada, ledene suze mjeseca studenog lile su mi niz obraze, molila sam krunicu, i opet iz početka i danas ne znam više koliko puta sam je izmolila. Odjednom vidim Gavrilovićevu hladnjaču na granici, čovjek otvara vrata i ovim riječima me pozdravlja: Hej, ma šta ti tu radiš, ti si Markova kćer, u kojem smjeru putuješ. Ukratko sam mu opisala svoju situaciju i sretno sam dovezena pred vrata moga oca Marka, s toplim obrokom i termosicom toplog čaja…..
O, kako je Bog velik, a snaga svete krunice riječima neopisiva….. Nakon dva tjedna dobila sam svoje papire i sretno se vratila mužu u München gdje i danas živimo. Hvala Ti, Isuse!
Svjetlana L.
