Licemjerje kao svjetonazor

128

Jedan bezbožnički političar ‒ koji se voli zaklinjati u pravdu, poštenje i ćudoređe ‒ napao je svoje suparnike, te ih optužio za moralno-ideološku nepodobnost! Vrhunac je nastupa samopravedno predstavljanje sebe i svojih istomišljenika kao boljih i poštenijih od drugih a to je, navodno, dokazana stvar.

Postoji »mali problem« ‒ njegovi »duhovni drugovi i uzori« odgovorni su za smrt stotine tisuća ljudi, a masovne grobnice diljem Hrvatske pune su kostiju nedužnih i mimo pravde pobijenih za koje su odgovorni, a nikada nisu odgovarali. Upravo su oni stvorili i organizirali sustavnu korupciju i pljačku sa svojom ideološkom subraćom, jugoslavenskim komunistima, u doba totalitarizma. Vrhunac je njihova ćudoređa i kruna ateističke ideologije Domovinski rat u kojemu je pobijeno oko petnaest tisuća ljudi, te prognano stotine tisuća, a materijalna šteta se zbraja u milijardama Eura. Do danas nisu lustrirani te im je omogućeno širenje obmana i lažnog morala, žalosno ali istinito, od onih koje napadaju. Tako ovaj i njemu slični postaju primjer licemjerja kao svjetonazora! Sekularni duh daje iskrivljenu i lažnu sliku čovjeka kao savršenoga bića koji može sam promijeniti svoju bit i stvoriti spasenje, pa su neki spremni laž proglasiti istinom, a tamu svjetlom. To je obmana koja vodi na put duhovne propasti!

Isus je iznio usporedbu o cariniku pokajniku, i farizeju samopravedniku koja progovara o: licemjerju, samopravednosti, samodostatnosti, i umišljenosti te potrebi odbacivanja tih stavova. (čit. Lk 18, 9 ‒ 14.) U toj usporedbi dva čovjeka mole, a oni predstavljaju dvije duhovno-društvene stvarnosti. Jednu koja koristi sve pa čak i religiju za ostvarenje svoga cilja, i drugu koja je svjesna svoje grješnosti te je spremna Bogu sve priznati. Farizeji su bili politički pravovjerni ljudi koji su se naizgled savršeno držali Zakona. Bila je to društvena elita koja se je smatrala intelektualno avangardom i ćudoredno nadmoćna, ali je bila primjer i vrhunac društvenoga licemjerja. Na prvi pogled besprijekorni i savršeni, no rado su pogodovali sebi, rodbini, prijateljima i partiji. Budući su imali političku moć sudili su i prosuđivali kako im je odgovaralo. Od naroda su bili odvojeni te su živjeli u »paralelnom svemiru«, ali na račun naroda na kojega su se rado pozivali. Ta mala skupina političkih moćnika voljela se je pozivati na Bibliju, i koristit ju za svoje potrebe. Zbog svojih ciljeva bili su spremni odreći se istine te sudjelovati u spletki i osudi Gospodina Isusa Krista. Izvana čisti, podobni, ispravni ali u srcu pokvareni, i licemjerni. Suprotno njima, carinike su smatrali otpadom društva i leglom korupcije. Skupljali su poreze od kojih je elita dobro živjela. Istina ‒ među njima je bilo puno očito grješnog ponašanja, ali isto tako bilo je onih koji su nastojali poravnati svoje putove kao što je to primjer Mateja carinika koji je postao apostol. Među onima koji su slijedili Krista bilo je carinika i farizeja te ljudi različitih pozadina i slojeva, oni koji su odbacili loše postupke, nasljedovali put spasenja i vjeru u Boga.

Poruku usporedbe posadašnjenu primjerom iz života mogli bi ovako sažeti. Veličina čovjeka nije u njegovoj samopravednosti ili nazovi savršenosti, lažnoj duhovnosti i duhovnoj napuhanosti ‒ nego u sposobnosti priznavanja grijeha, odbacivanja onoga što nije dobro, okretanja Bogu te života vjere. Čovjek treba Spasitelja, i pomoć kako bi duhovno progledao te izašao na put spasenja. Isus potiče iskreno i potpuno pokajanje te život s Bogom; poručuje da je sretan čovjek koji je našao Spasitelja i došao Bogu. Takav je čovjek poput pravednika iz usporedbe: »Ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj. Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizi, bit će uzvišen!«

Autor: Branimir Bučanović

Izvor: http://rkczg.hr/

PODIJELI