na grani drveta moga života
svjetlucaju iglice ledenog inja
ledeni lahor šuljajuć se mota
noseći snagu što nadom tinja
a kad dođu tople zrake sunca
postaju kapljice lagane i meke
blago padajuć na lišće što bunca
žareći raskoš harmonije neke
o kaplje moje stoput oplakane
padoste na zemlju s mirisom groba
bile ste meni znane i neznane
tuga i radost sad staračkog zgloba
o inje moje danoga mi svijeta
što huči daljinom razdora i sreće
iz vaših kapi opet cvijeće cvjeta
samom Stvoritelju radi slave veće
u mome srcu još tinja tuga
i tinjat će do konačnog pada
u plavom šumarku zlo se ruga
al do pobjede neće doć nikada
ipak sam pun nutarnjega mira
kojim za vas molim silnog Boga
i u tuzi čujem kako svira
radost raja punog srca moga
zdravo nado čežnjo duše moje
kojom čezniste na granama inja
zdravo mjesto gdje anđeli poje
i gdje nada više ne tinja
Srdačan pozdrav!
(Krešo Čepo, rođ. 1950., Tihaljina, Hercegovina – BiH)
