KRŠTENJE GOSPODINOVO

Iz 42, 1-4. 6-7

Ps 29 (28), 1a i 2. 3ac-4. 3b. 9b-10

Dj 10, 34-38

Mt 3, 13-17

 

UVOD

Blagdanom Krštenja Gospodnjega, završavamo božićno vrijeme i započinjemo liturgijsko „vrijeme kroz godinu“. Završava vrijeme slavlja, a započinje svakodnevni redoviti život. Svojim krštenjem, Krist je započeo svoje javno djelovanje i svoju poniznost, kad je stao u red da primi krst pokore od Ivana Krstitelja u Jordanu.

Iako je bio bez grijeha, Krist se daje krstiti i na Krstiteljevo iznenađenje. Tim činom pokazuje svoju bliskost s čovjekom grješnikom. U tim se trenutcima događa Božja objava s neba: „Ovo je Sin moj ljubljeni!“

Iako smo oprani vodom krštenja, često se vraćamo blatnoj kaljuži grijeha. Zamolimo Gospodina da nas osnaži i podigne, kajući se za sve zlo koje smo počinili te moleći ga za oproštenje.

 

HOMILIJA

Voda je život. Mi koji živimo u zemlji koja obiluje vodom nismo ni svijeni što voda znači onima, koji njome oskudijevaju. Zbog te svoje važne uloge koja znači život za ljude, životinje i raslinje, voda je od davnina bila simbol života i čistoće na tjelesnom, fizičkom i duhovnom području.

Krštenje je prvi i temeljni inicijacijski čin – kod uvođenja u kršćansku vjeru. Obred krštenja je klica iz koje treba rasti i razvijati se kršćanin. Djeca se krste jer su tu roditelji, koji žive svoj krsni savez s Bogom i upućivat će ga Kristovim putem.

„Ja ću prepustiti svome djetetu da ono samo bira kad odraste, hoće li se krstiti ili ne“, tako razmišljaju suvremeni bezvjerci. Kada bi vjera u njihovom životu bila istinska vrijednost onda bi dijete od malena upućivali Bogu kao što se brinu za njegovu naobrazbu ili zdravlje.

Koja bi to prava majka prepustila djetetu na volju, hoće li se dok je hladno toplo obući ili ne? Hoće li pisati zadaću ili ne? Hoće li se zdravo hraniti ili ne? Pa kad se brinemo za tijelo svoga djeteta, zar ćemo mu nezrelome prepustiti brigu za njegov duhovni život?

Krštenje je dan posebne milosti za krštenika i  naše obitelji. Kod primanja ovoga sakramenta i nad svakim od nas, kao i nad Kristom, otvorilo se nebo. Bog je obznanio da smo i mi njegova djeca, sinovi i kćeri koje on ljubi. Po krštenju, Otac nebeski, ponovio je svakomu od nas svoje riječi. Današnjim događajem prvi puta je izrečeno, a na našem krštenju i nama se objavljuje: „Ovo je sin moj, ovo je kći moja…“

Svakome je od nas rekao: „Ti si moje dijete.“ Krštenjem smo primljeni u Božju obitelj i zajedništvo s Presvetim Trojstvom. Nakon čina krštenja, dijete i odrasli više nisu samo dijete svojih ljudskih roditelja, nego postaju i dijete Božje. Krštenjem se obvezujemo ne samo biti Božja djeca, nego tako i djelovati. Ali Bog ne djeluje na magičan način i nama ne upravlja, kao da smo lutke na koncima, kojima on upravlja. Darovana nam je sloboda da s Bogom surađujemo. On nije manipulator niti nasilnik, nego Otac koji s ljubavlju poziva svoju djecu na činjenje onih djela, koja nam sam pokazuje po svom Sinu Isusu Kristu. Koji nas po Duhu Svetom nadahnjuje i potiče.

Nakon krštenja nismo odmah sposobni djelovati i činiti djela, poput odraslih kršćana. Potrebno je vrijeme odrastanja i sazrijevanja. Djeci je potrebna pomoć i primjer drugih odraslih kršćana, koji će im na putu života biti potpora u pokazivanju i svjedočenju njihove vjere. Zbog toga na krštenju, posebnu zadaću preuzimaju roditelji i kumovi.

Neodgovorno bi i zakonski kažnjivo bilo da se roditelji ne brinu za prehranu svoje djece ili da ih počnu hraniti kada budu znali reći da su gladni. Roditelji moraju znati što smije a što ne smiju pružiti djetetu, bez obzira je li toga dijete svjesno ili nije. Božji život djeteta isto tako može umrijeti, kao što umire njegov ljudski život ako ga ispravno ne hranimo, za njega se ne brinemo ili ga zapustimo.

I sama nebriga dovodi do ozbiljnih poteškoća u ljudskom djetetovom zdravlju. Kolika je tek šteta ako djetetov duhovni život od samoga krštenja, prepustimo vremenu i za njega se počnemo brinuti tek kad to dijete naraste. U rast ljudskog života u djetetu, uključeni su mnogi, a ne samo roditelji i najbliži članovi obitelji. Susjedi, rođaci, cijelo društvo, kao i okolina koja utječe na nas i na napredak djetetova života. Liječnici i ostali stručnjaci pomažu roditeljima u odgoju djetetova ljudskog života.

Jednako tako važan je i odgoj u vjeri. U njega treba biti uključena i za njega odgovorna, cijela crkvena zajednica, a ne samo obitelj. Koja je ipak nezamjenjiv temelj i oblikovanju djetetove osobnosti i ljudskosti.

Kao što nema života bez rađanja, tako nema niti kršćanstva bez krštenja. Postanimo svjesni svojega krštenja, kao i krštenja naše djece koja se krste. To nisu samo naša djeca, nego nam ih je Bog povjerio na odgoj i brigu u njihovom odrastanju. Zbog toga se prema njima ne smijemo ponašati neodgovorno. Oni su zajedno s nama, ljubljena djeca nebeskoga Oca.

Svjesni svojega krštenja i dostojanstva, pođimo u svakodnevicu živjeti svoje kršteničko poslanje, svoju vjeru pokazujući i potvrđujući djelima.

Poznati kršćanski pisac Julien Green je napisao: „Često sam vidio da u današnjem modernom vjerničkom životu ima mnogo nekršćanskoga. Ljudi današnjeg vremena prekrojili su Evanđelje po svom ukusu. No svaka stranica Evanđelja osuđuje naš život i naše  vladanje. Živimo tako, kao da nismo kršteni: svađamo se i prepiremo. Ogovaramo jedni druge i ljubomorni smo nad tuđim uspjesima. Obavimo neke dužnosti u Crkvi poput primanja svetih sakramenata i mislimo, da smo zbog toga dobri vjernici. Kršćani svojim nekršćanskim životom nikoga ne obraćaju na kršćanstvo i vjeru, a mnoge koje susretnem odvraćaju od Boga.“

U ovom opisu ima mnogo istine i sličnoga našem životu. Umjesto da druge opomenemo kad psuju i ružno govore, mi kao da ih podržavamo, sokolimo, ili se u psovci i ružnim riječima s njima poistovjetimo. I sami često uzvraćamo psovkom i ružnim riječima. Kad netko radi nedjeljom, mi ga hvalimo kako je vrijedan i marljiv, umjesto da ga potaknemo na nedjeljno bogoslužje i odmor.

Mi koji idemo u crkvu, moramo priznati i staviti ruku na srce, kako često nismo bolji od onih koji ne idu, nego obratno. Nekada nismo ni izašli iz crkve, a već smo bližnjega obasuli oštrim i uvrjedljivim riječima. U crkvi znamo pričati kao na pijaci. Opravdavamo zle čine i postupke drugih ljudi, kao da sve ispravno rade. Često se povodimo za njima i ako bismo radili drukčije od drugih, smatrali bismo se nenormalnima i nesuvremenima.

Zato neka današnji blagdan bude znak Božje blizine. Božjeg ozbiljnog računanja na nas i naše čvršće vjere, pošto smo se svojim krštenjem svjesno i ozbiljno opredijelili za njega, njegovu ljubav i način života. Dao Bog da bismo svakoga dana istinski živjeli svoje krštenje pa će naše djelovanje biti usklađenije, djelotvornije, uspješnije i spasonosnije.

 

 

fra Mate Tadić

 

 

{fshare}

 

Nedavno objavljeno:

 

 

 

Bogojavljanje – Tri kralja -Vodokršće

 

 

2. Nedjelja po Božiću

 

Sveta Marija Bogorodica -Nova godina

 

Sveta obitelj

 

Božić 2013.

 

4. Nedjelja došašća

 

3. Nedjelja došašća

 

2. Nedjelja došašća

 

1. Nedjelja došašća

 

 

 

PODIJELI