KRŠTENJE GOSPODINOVO

1.Iz 55, 1-11

(Ps) Iz 12, 2-3. 4bcd. 5-6

2.   1 Iv 5, 1-9

Mk 1, 7-11

UVOD

Dok se današnjim blagdanom Krštenja Gospodinova prisjećamo vlastitoga krštenja, budimo svjesni da je i nas Gospodin izabrao da budemo navjestitelji njegova kraljevstva.

U počecima Crkve slavljenje euharistije bio je privilegij onima koji su primili sakrament krštenja. Tim su sakramentom vjernici bili opečaćeni kao Isusovi učenici te postojali Kristovi misionari. Slavljem euharistije želimo biti dionici Kristova žrtvenog stola. Pripravimo se u tišini za gozbu Božje ljubavi. Priznajmo svoje grijehe i slabosti, kako bi Božja milost donijela plodove u našim životima.

HOMILIJA

Svatko se od nas susreće s kritikama i napadima na ono što jesmo ili što činimo. Možda najveću borbu protiv vlastite poniznosti vodimo, pitajući se gdje je granica na kojoj je osobni uspjeh i priznanje drugih, a kad prelaze u grijeh?

Roditelji se znaju pohvaliti djetetovim ocjenama i uspjehom u školi kao vlastitim uspjehom. Po priznanju jednog takvog učenika odlikaša to zna biti i neugodno. Jer kad-tad shvatimo da to i nije stvarni odraz naše veličine kako pred Bogom tako i pred ljudima te da nam školske ocjene sigurno neće biti uklesane na nadgrobnoj ploči.

U oči nam upada jedna rečenica iz današnjeg evanđeoskog odlomka, a to je: „Ti si Sin moj ljubljeni! U tebi mi sva milina!“ To bi se moglo izreći i kao: „Ti si moja radost!“ Za svakoga od nas je važno da smo nečija radost i da je na nas netko ponosan. Po drugima možemo iskusiti da se nad nama otvara nebo te da Bog i nas voli, da smo njegova radost. A na ljudima se vidi kad znaju da su nečija radost. Jer nitko od nas ne živi zbog ljubavi prema sebi, nego zbog ljubavi koju drugi ljudi gaje za nas.

Nažalost, možemo susresti i ljude koji nikad nešto takvo što nisu čuli od svoga oca ili majke, te koji zbog toga u životu pate. Teško je kad čovjek mora reći: „Moji su roditelji već odavno pokojni, a ja se ne sjećam da su mi ikada rekli: „Ti si moj sin ili moja kćer! U tebi je moja radost i milina.“ Roditelji bi trebali svakako na to misliti jer i odrasloj djeci takve riječi mnogo znače i za ove riječi blizine i ljubavi nikada nije kasno. Isto tako vrijedi i kad roditelji čuju od svoje djece ili supružnici u braku jedno od drugoga: „Ti si moja radost, na tebe sam ponosan!“

Na riječi koje su se čule kod Isusova krštenja, današnji bi psiholozi rekli da je dobio potrebnu ljubav i sigurnost. Mogao je osjetiti ljubav i ići naprijed unatoč sramoti i muci, koju je morao podnijeti. A s time do kraja izvršiti ono zbog čega je došao te time posvjedočiti Očevu ljubav prema ljudima.

I na krštenju svakoga od nas, Bog je nad nama otvorio nebo i posvjedočio: „Ti si moje ljubljeno dijete, moja radost i moj ponos.“ Preko drugih ljudi koji su nas tada donijeli, već smo osjetili i kasnije kroz život osjećamo tračke i zrake Božje ljubavi prema nama. Isto smo tako pozvani biti nečija radost i Božji glas drugima: „Ti si moja radost i moj ponos!“

Voda je imala posebno značenje za ljudski život i o njoj je ovisio život i smrt. Ona je značila život suhoj zemlji, jer je nosila blagodat života, ali u velikim količinama nepogode ili u snazi morskih valova označavala je opasnost i smrt te je trebalo imati opreza prema vodi.

Osim što je voda nositeljica života, ona je sredstvo čišćenja i čistoće. Takvo značenje voda poprima i u Božjem spasenjskom planu, premda uvijek i nije svima jednako jasno, što će sve biti njena uloga u svemu tome.

Početak Isusova javnog djelovanja obilježen je događajem njegova krštenja na rijeci Jordanu od Ivana Krstitelja. Do tada je Isus prvih tridesetak godina proveo u privatnosti svoga doma u Nazaretu. Za svoje poslanje pripremao se živeći savjesno i marljivo u svagdanjem životu. Međutim, ima ljudi koji podcjenjuju vrijednost tihog obiteljskog života. Osobito dok je čovjek mlad traži uzbuđenja i provod.

Nije rijetko susresti ljude koji nisu pravo ni sazreli, niti imaju mnogo godina, a već su siti života i ne znaju što bi sa sobom od obijesti. Poput tridesetogodišnjaka koji su se onesposobili za bilo kakvu ozbiljnu vezu, niti žele što raditi. Od njih se više nema što nadati.

S druge strane Isus je tek tada počeo sa svojim javnim djelovanjem i onim radi čega je na svijet došao. Isus se nije služio svojim sposobnostima i znanjem da bi sebe istaknuo ili stvorio prednost, nego da izgradi zajedništvo s nama. Da nam pokaže koliko nas ljubi. Više vjerujemo u ljubav Bogu koji razumije naše slabosti i prihvaća nas u bijedi naše grješnosti, nego u nekoga koji je strog, zahtjevan i nedodirljiv. Pouka je i za nas da znamo prepoznati znakove ljubavi koji nam bližnji izražavaju da znamo pohvaliti i dati podršku ljudima.

Crkva pred nas danas za kraj božićnoga vremena, stavlja razmišljanje o događaju na rijeci Jordanu, kojim se prisjećamo Božje ljubavi prema čovjeku i njegove objave ljudima. U tom događaju prisutna je objava Trojedinoga Boga. Spominje se silaska Duha Svetoga i Očeve potvrde božanskog sinovstva Isusa iz Nazareta. Prilika nam je obnoviti vjeru u jednoga Boga u trima božanskim Osobama.

Isus nije sakramentalno kršten, jer mu takvo krštenje nije trebalo. Znamo da se po krštenju oslobađamo iskonskoga grijeha i svih do tada učinjenih grijeha. Na taj način postajemo članovima vidljive Crkve i djeca Božja. Isusu krštenje nije bilo potrebno, jer je Bog k tomu bezgrješan. Kao čovjek bio nam je u svemu jednak osim u grijehu. Ali se je htio solidarizirati s nama ljudima, objavljujući nam svojega Oca koji obznanjuje Sinovo dostojanstvo i uzvišenost.

Bog nas ne ostavlja same i napuštene, nego nas vraća u život i daje upute za život po svojoj riječi, ali nas na to ne prisiljava. Dao nam je dar slobode i ostavlja mogućnost izbora. Ulaskom u Jordan, Isus se solidarizira s cjelokupnim ljudskim postojanjem. Na taj način sažima i prihvaća svakog čovjeka i cijelo čovječanstvo.

Naše je krštenje životni udio u Isusovom pomazanju Duhom Svetim. Kao što je Isus snagom Duha postao i ostao skroviti Mesija, tako i mi trebamo slušati poticaje Duha koji govori kroz riječ Božju u našoj liturgiji, kroz našu savjest i događaje života. Ovakvom poslušnošću Ocu u Sinu snagom Duha sve više postajemo sinovi i kćeri Božje.