Kršćanski je pomoći

64

Kršćanski je pomoći, da, ali nije kršćanski sebe uništiti; samoubojstvo je jedan od najvećih grijeha

 

Kako pomoći izbjeglicama?

Kršćani su, napose katolici, postali trećerazredna skupina građana koju se šikanira na svakom koraku, no kad dođe do problema svi ti ateisti, agnostici, liberali i homofili viču o kršćanskom pomaganju i kršćanskom milosrđu.

izbjeglice

Promotri li se izgled graničnih linija europskih zemalja, vidi se kako su te linije najblaže rečeno neravne, krivudave i vijugave.

Ukoliko se ne radi o prirodnoj granici poput planinskog gorja ili rijeke, može se reći da su te granice proizvod stoljetnog utvrđivanja i nastajanja uslijed ratova, svih previranja, selidbi i kretanja pojedinih naroda. S druge strane, promotre li se granične linije sjeverne Afrike i Arapskog poluotoka, one u najmanju ruku nisu toliko iscrtkane i nepravilne, već su u velikom broju slučajeva – potpuno ravne. To znači da su te države stvorene u kratkom vremenskom trajanju, politički dogovorene, nemaju povijest (kao države), odnosno naglasak je na vjeroispovjesti, a ne toliko na narodnosti, barem među muslimanima. Leži li možda u tome razlog što stotine tisuća Sirijaca, Libijaca i drugih bježe u Europu, a ne ostaju braniti „svoju“ zemlju?

Čini se da narodna (nacionalna) država ipak nije nešto što je nastalo u 19. stoljeću, već je proizvod višestoljetnog „taloženja“ jezika, kulture, običaja i osjećaja pripadnosti jednoj zajednici. Muslimanske izbjeglice bježe na zapad, a ne razumiju samu bit zapada i tradiciju Europe. Europa je bila ujedinjena pod grčkom filozofijom, kršćanstvom, latinskim jezikom i rimskim pravom, ali je ipak iznjedrila osebujnosti i jedinstvenosti različitih naroda, od Portugalca do Rusa, od Finca do Talijana; a ipak, sve su to Europljani. Čar Europe jest upravo i tome da se nikad nijedan njezin stanovnik ne će prvo izjasniti Europljaninom pa a tek onda, primjerice, Čehom. Upravo je narodnost na prvom mjestu, a onda sve ostalo.

Je li trenutna najezda izbjeglica dio velikog plana za destabilizaciju odveć nestabilne Europe ili tek puka slučajnost, nije sada važno. Velik broj ljudi svakodnevno dolazi i jedino je važno da dolaze; razlogom zašto dolaze će se baviti povjesničari i teoretičari urota. U vrijeme rata i nesigurnosti uvijek postoje ljudi koji napuštaju domove iz ovih ili onih razloga, ali kako bi izgledala Hrvatska da je za vrijeme velikosrpske agresije stotine tisuća Hrvata svakodnevno odlazilo? Nadalje, ljudi koji su napustili Hrvatsku, za vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata, za vrijeme jugoslavenske tiranije i Domovinskog rata, ipak su na razne načine pomagali svoju domovinu i svoje sunarodnjake, politički, novčano ili moralno. Hoće li 600 tisuća ili koliko već Sirijaca isto to činiti kad dođu u Njemačku? Čisto sumnjam.

Treba se zapitati i zašto je cilj svih tih izbjeglica baš – Njemačka? Jasno je da ne žele biti u Hrvatskoj, što je možda jedina zasluga ove vlade, ali zašto ne Italija, zemlje Beneluksa, Austrija… nego prvenstveno Njemačka? Zemlja koja je izgubila Prvi svjetski rat, pa u roku od 20 godina umalo dobila Drugi svjetski rati, koja je potom 45 godina bila raspolovljena, a nakon ujedinjenja je u 20-ak godina (opet) postala velesila koja tegli cijelu Europsku uniju na leđima! Možda odredište izbjeglica ipak nije slučajno…

Kršćani su, napose katolici, postali trećerazredna skupina građana koju se šikanira na svakom koraku, no kad dođe do problema svi ti ateisti, agnostici, liberali i homofili viču o kršćanskom pomaganju i kršćanskom milosrđu. Kršćanstvo je postalo vjeroispovjest slabića koji trpe jer moraju, ali trpnja Krista nije bila takva. Sin je Božji mogao pozvati vojsku anđela, ali je odabrao patnju jer je bio snažan i jer je htio patnju kako bi pokazao božansku snagu. Mi se moramo zapitati: hoćemo li trpjeti, jer moramo ili zato jer želimo?

Kršćanski je pomoći, da, ali nije kršćanski sebe uništiti; samoubojstvo je jedan od najvećih grijeha. Izbjeglicama i svim žrtvama rata moramo pomoći, ali najbolje ćemo pomoći tako što ćemo im objasniti kako (i zašto) se brani vlastita zemlja i vlastiti način života! Dati utočište i socijalnu pomoć do u nedogled nije nikakva pomoć i još manje milosrđe.

 

Josip Gajski/Hrsvijet.net

PODIJELI