Put ratnika hrvatskih pukovnija gotovo je identičan vojnim pohodima carske vojske s kojom su na neki način dijelili i sudbinu. Prvo spominjanje takve vrste, odnosno Hrvata u carskoj vojsci, nalazimo 1619. u bitki kod Zablatha. Nakon ovog prvog spominjanja i bitke, slijedile su i druge – u južnoj Češkoj, zatim slijedi pohod kroz Bavarsku i sve do rijeke Rajne. Jednu od glavnih uloga imali su pod vodstvom bana Juraja Zrinskog u borbi protiv protestantskog princa Transilvanije koji je pod svaku cijenu želio od Habsburgovaca preoteti ugarsku krunu. Bili su jedini koji su se mogli oduprijeti transilvanijskom konjaništvu. Nažalost, ban koji ih je predvodio tijekom pohoda se razbolio i umro.
Nadalje, hrvatske pukovnije vodile su ratove i u Danskoj i Švedskoj, a pomogle su također carskoj vojsci kad su pregazili rijeku Labu i upali u grad Magdeburg koji je nažalost i od carske vojske teško i opustošen!
Najveći poraz švedskoj vojsci nanijeli su 1634. kad su ih porazili kod Nordlingena, upavši im u pozadinu i to pod zapovjedništvom ”generala Hrvata” grofa Ludovika Isolanija. Tom prilikom ubijen je i švedski kralj Gustav II. Adolf i to po svim predajama od mača koji je pripadao nekomu iz hrvatske pukovnije.
Zanimljivo je kad su i Francuzi ušli u Tridesetogodišnji rat, odnosno kad su hrvatske pukovnije kao prethodnice carske vojske došle skoro do Pariza, i s njima su imali česte okršaje pogotovo na Rajni i Majni. S druge strane, u to vrijeme dolazi do ustanka u Ugarskoj, a nadiru i Šveđani, tako da se Hrvati nekako vraćaju na početke, odnosno na bojna polja Češke.
Nakon toga ”kruga” značajno je da su Nikola i Petar Zrinski stavili vojsku na raspolaganje caru Ferdinandu IV. Taj isti car je nakon što se istaknuo u bojevanju, imenovao Nikolu Zrinskog ”Generalom svih Hrvata” i s tim činom došlo je do veće povezanosti Hrvata sa samim carem, a pogotovo što su nakon iznenadnog napada Šveđana Hrvati spasili život i samom caru.
Nalazimo zapisano i to da su Hrvati kao plaćenici sudjelovali i u drugim vojskama, kod drugih katoličkih vladara i u bavarskoj i u španjolskoj i francuskoj vojsci. Najsvjetliji primjer je ustrojstvo elitne konjaničke pukovnije Kraljevskih Hrvata (Royal Cravates) 1667. godine od kralja Luja XIV.
Nakon završetka Tridesetogodišnjeg rata mnogi Hrvati su ostali i bez posla, ali im je ostala slava koju su zadobili i smatralo ih se hrabrim i odvažnim ratnicima. Zanimljivo da je saski knez Johann Georg II. koji je ratovao s braćom Zrinski, u službu svoga dvora ustrojio jednu satniju koju je priključio svojoj gardi i koja je djelovala sve do njegove smrti 1680.
Danas u znak sjećanja na taj period povijesti, odnosno Tridesetogodišnji rat, imamo počasnu satniju Kravat-pukovnije koja je odjevena u uniforme iz 17. stoljeća i tadašnjih pripadnika pukovnija i koja ima svrhu i cilj upriličiti i pokazati kada je i kako nastala kravata i tko ju je osmislio. Jednom riječju, želi pokazati da je kravata nastala od Hrvata i da na to itekako imamo i trebamo biti jako ponosni i sretni.
U Zagrebu od 10. srpnja 2010. počasna satnija izvodi program smjene straže i ophoda užim dijelom grada. Slušajući reakcije prolaznika i turista, ovo je pun pogodak, kako za grad Zagreb, tako i za Hrvatsku!
Kazimir Ištuk
