Krajem 15. stoljeća na području koje je razdvajalo Osmansko carstvo te Hrvatsko-Ugarsku, prostiralo se područje, poznatije pod imenom Vojna krajina. Ista ta krajina je ujedno bila i vanjska granica koju su počeli organizirati Habsburgovci. Oni su vladali u to vrijeme slovenskim zemljama koje su okruživale Hrvatsku, a i sami su trpjeli upade Osmanlija. Bilo je neophodno nešto učiniti za sigurnost tadašnjeg stanovništva.
Hrvatski sabor, 1527. godine izabire za vladara Ferdinanda Habsburškog koji se obvezao kako će neprestano brinuti o Vojnoj krajini odnosno kako će voditi brigu o 1000 konjanika i 200 pješaka i koji bi trebali biti garancija sigurnosti tadašnje Hrvatske.
Međutim, kako je ekonomska situacija bivala sve gora i car jednostavno nije mogao ispuniti obećanje, bilo je potrebno preći na tzv. plan B i to područje, odnosno vanjsku granicu, učiniti i dalje sigurnom! Kako se stanovništvo povlačilo Habsburgovci su počeli to područje naseljavati Mađarima, Rumunjima, Hrvatima, Vlasima i Srbima i oni su postajali zajedno s domaćim stanovništvom vojska koja će brinuti za sigurnost Hrvatske. U zamjenu za to dobivali su zemlju i bivali su oslobođeni poreza te su kao takvi malo po malo postajali su sve bolje uvježbana vojska koja je postala i prijetnja neprijatelju, odana Beču i bez obzira što je bila sastavljena od raznih naroda bili su poznati kao Hrvati. Sastojali su se od lake konjice (husari) i lake pješadije (haramije).
U Tridesetogodišnjem ratu (1618-1648) Hrvati se prvi put otiskuju u Europu kako bi ratovali kao plaćeni ratnici i uglavnom bi bili novačeni dok ne završi vojni pohod te bi se raspuštali, a plaću nisu dobivali osim što su mogli dijeliti plijen. Ratovali su kao laka konjica zajedno s lakom pješadijom-hajducima koje je vodio neki poznati i uvježbani kapetan. Ovi laki konjanici naoružani lakim puškama u carskim dokumentima gotovo uvijek su se nazivali Hrvatima ili hrvatskim arkebuzirima. Sam naziv potječe s početka Tridesetogodišnjeg rata kad su novačeni iz Hrvatske i Vojne krajine vojnici od hrvatsko-ugarskog kralja i cara, a na nagovor Hrvatskog bana Franje Batthanya, jer kralj nije imao povjerenja u konjanike mađarske.
Svake godine bi bilo ustrojeno nekoliko četa, a kasnije i pukovnija Hrvata koja je brojala i do 10000 lakih konjanika. U srednjoj i zapadnoj evropi tog vremena postali su i sinonim za lako konjaništvo i osim Hrvata sačinjavali su ih i drugi istočni narodi (Poljaci, Mađari, Rumunji…)
U prvoj polovici 17. st. nacionalno ime Hrvat polako zamjenjuje ime husar koje će postati sinonim lake konjice koja je imala i više pukovnija kad je činila i do 15000 konjanika u 19 pukovnija (1636).
Bili su poznati po svojem stilu ratovanja kojeg su donijeli sa sobom a kojeg su naučili u ratu s Turcima. Taj način ratovanja zvao se ”mali rat” koji se sastojao od izviđanja, upada u pozadinu i nanošenja gubitaka te brzog povlačenja i uvijek su ratovali kao plaćenici od samog plijena. U slučaju kad bi ih se razbilo u bitci, ubrzo bi se raspršili, ali bi se isto tako još i brže skupili ponovno na drugom mjestu. Bili su mobilni i nikada ih nije bilo briga koji je cilj ratovanja. Isto tako, konjanici su postali hrabri, brzi i vješti i postali su poznati i kao pljačkaši premda su u to vrijeme sve vojske to bile, ali eto nekako su njih najviše tako zvali.
To je ostalo i kasnije kroz povijest, pa bi djecu u Njemačkoj i Švedskoj znali plašiti ako su zločesta da će doći Hrvati i da će ih odnijeti.
Kazimir Ištuk
