¹

Onda se Bog sjeti Noe, svih zvijeri i sve stoke što bijaše s njim u korablji, pa pokrenu vjetar nad zemljom da uzbije vodu. ²Zatvoriše se izvori bezdanu i ustave nebeske, i dažd s neba prestade. ³Polako se povlačile vode sa zemlje. Nakon stotinu pedeset dana vode su jenjale, ⁴a sedmoga mjeseca, sedamnaestog dana u mjesecu korablja se zaustavi na brdima Ararata. ⁵Vode su neprestano opadale do desetog mjeseca, a prvoga dana desetog mjeseca pokažu se brdski vrhunci.
⁶Kad je izminulo četrdeset dana, Noa otvori prozor što ga je načinio na korablji; ⁷ispusti gavrana, a gavran svejednako odlijetaše i dolijetaše dok se vode sa zemlje nisu isušile. ⁸Zatim ispusti golubicu da vidi je li voda nestala sa zemlje. ⁹Ali golubica ne nađe uporišta nogama te se vrati k njemu u korablju, jer voda još pokrivaše svu površinu; on pruži ruku, uhvati golubicu te je unese k sebi u korablju. ¹⁰Počeka još sedam dana pa opet pusti golubicu iz korablje. ¹¹Prema večeri golubica se vrati k njemu, i gle! u kljunu joj svjež maslinov list; tako je Noa doznao da su opale vode sa zemlje. ¹²Još počeka sedam dana pa opet pusti golubicu: više mu se nije vratila.
¹³Šest stotina prve godine Noina života, prvoga mjeseca, prvog dana u mjesecu uzmakoše vode sa zemlje.
Noa skine pokrov s korablje i pogleda: površina okopnjela.
¹⁴A drugoga mjeseca, sedamnaestog dana u mjesecu, zemlja bijaše suha.
¹⁵

Noa izlazi iz lađe

Tada Bog reče Noi: ¹⁶»Iziđi iz korablje, ti, tvoja žena, tvoji sinovi i žene tvojih sinova s tobom. ¹⁷Sa sobom izvedi sva živa bića, sva stvorenja što su s tobom: ptice, stoku i sve gmizavce što zemljom puze; neka zemljom vrve, plode se i na zemlji množe!« ¹⁸I Noa iziđe, a s njime sinovi njegovi, žena njegova i žene sinova njegovih. ¹⁹Sve životinje, svi gmizavci, sve ptice – svi stvorovi što se zemljom miču – iziđu iz korablje, vrsta za vrstom.
²⁰I podiže Noa žrtvenik Jahvi; uze od svih čistih životinja i od svih čistih ptica i prinese na žrtveniku žrtve paljenice. ²¹Jahve omirisa miris ugodni pa reče u sebi: »Nikad više neću zemlju u propast strovaliti zbog čovjeka, ta čovječje su misli opake od njegova početka; niti ću ikad više uništiti sva živa stvorenja, kako sam učinio.
²²Sve dok zemlje bude,
sjetve, žetve,
studeni, vrućine,
ljeta, zime,
dani, noći
nikada prestati neće.«