KLETVA

88
FOTO:J.Jurčević/www.put-istina-zivot.com

Zagreb, 08.11.2020.

 

KLETVA

KAO ŠTO KOŠUTA ČEZNE ZA IZVOROM VODE,
ČEZNE DUŠA MOJA ZA TOBOM, BOŽE MOJ!

Hercegovina, plamena zemlja. Tu se spaja nebo sa zemljom oštrim zagrljajem kamena i sunca, crvene zemlje s gladom kiše, blagog povjetarca sa hukom bure i juga, žile skromnog raslinja sa propuntom podzemnih voda, tihim pjevom siromaha sa uzaludnim pokušajem radosti, suze i uzdah sa žuljevitim rukama i sadrtim leđima, snaga nepobjedivog duha sa ponosom bespomoćnosti, mijena dāna i nōći sa neumrlom nadom, trajanje hrvatskog imena sa zluradošću zločina neprijatelja, život, smrt, uskrsnuće sa istinom da su jedno, pogubnog otrova zavidnih sa veličinom i moći ustrajnosti, zavjetom besmrtne ljubavi sa likovanjem zla, tihe i burne opstojnosti sa poniženjima nadutih, sklopljene oči i ruke sa vjerom Isusu Kristu.

Eto, u takvom miljeu nastade ova priča; istinita i stvarna kao primjer mog rastrganog djetinjstva koja je uistinu žrtva na oltaru istine, vjere i milosrđa koji je ujedno opomena i kruta pravednost. I ne stidim se odvojenosti mog duha i tijela koja me drži i vodi do bridova poimanja mog čeznuća za apsolutnim, za konačnim mirom u moru obećanog raja. Sa mnom su svi koje susretoh, upoznah i za koje čuh kao kamenčići u mozaiku moje egzistencije u kojoj likuje beskraj svemira i vihori i smiraji cijele prirode.

Dvoumih se da li dati prava ili izmišljena imena? Odlučih se za prava. Neka se stopi pravo ime sa onim što su uistinu radili, neka likuje istina u svakom pogledu!

I baka i majka bijahu udovice i obje su bile Anice. Udovice sa desetero djece, siročadi sa prepoznatljivim usudom sudbine, sa okovom tradicije koja bijaše i dobra i loša.

Baka je bila šutljiva, marljiva sa rukama spremnim za davanje i beskrajnom žrtvom sebe za tu siročad. Imala je petoro djece, 3 sina i 2 kćeri. Nikada nam nije pričala o ratovima ili o nečemu što ju je tištilo. Nije htjela nas opterećivati. Ali njeno lice, pojava i osobnost odavali su beskrajnu patnju i ljubav za nas. Od drugih sam kao dječak čuo što je doživjela njena kćerka Matija – Mâca što ju je najviše pogodilo – više od smrti muža, smrti dvojice sinova, odsutnosti jednoga u Argentini.

Kao djevojka Mâca je imala momka Ladu Rašića – Škocu. S njim je zatrudnjela i on je ne htjede oženiti. Družio se s kolegom Perom Čepo po nadimku Glavar. On bijaše iz obitelji Hasanovaca (nadimak), kojih bijaše 3 numera, otac Ivan i majka Kolakuša, Stanko-Gôran i Pere Glavar koji su stanovali desno od nas i bili su loši prema nama – zavidnost, trač i klevete, dvoličnost, zluradost, licemjerje, svadljivost, osvetoljubivost. To su naslijedili po majci Kolakuši. Otac Ivan i druga njihova djeca; Iva, Mile, Ćipa (koji bijahu u miliciji) su bili dobri i normalni. Ta prva ekipa je mrzila našu obitelj. Preko Glavara uvjerili su Škocu da tetka Mâca ima padavicu i zato je Škoca nije oženio. To su lagali i izmislili.

U ono vrijeme je to bila najveća sramota i poniženje za obitelj. Baka je bila trećoredica. Znala je što su učinili i zašto. Nije ih više pozdravljala i nikada više do kraja života. U očaju i poniženosti bacila se na molitvu: Vapila je Bogu, Djevici Mariji i svim svetima. Prije izlaska sunca išla je na brdašce Kôsu i klečeći molila pri izlasku sunca. Uskoro je Mâca trebala roditi. Baka ju je odvela da rodi pred Škocinim vratima. Rodio se sinčić Iko, Onako iznemogla Mâca nije mogla hodati. Nju i dijete primila je jedna susjeda za jedno vrijeme. Škoca je nije htio primiti. Dovela ju je kući s djetetom i mali Iko je rastao kod nas. Kad je imao 3 godine, Škoca se predomislio i priveo je sebi ženu i dijete. Sretno su živjeli i imali još petoro djece. Hasanovci su bili poraženi.

Vrijeme je prolazilo, glavar se oženio Katom koja je bila realna i poštena žena. Imali su četvero djece: Ana, Cmilja, Iko i Vencel. Živjeli su vrlo siromašno. Jedna mala kućica sa jednom prostorijom i štala im je bilo sve. Svih četvoro djece su bili dobri. Ali Ana, najstarija i Vencel najmlađi su oboljeli – padavica sa distrofijom mišića. Oboje su mladi umrli.

Mi djeca smo se družili i bilo nam je žao Ane i Vencela. Glavar je vjerojatno znao zašto je to tako. Znala je i naša baka i svi u selu. Radi velikih grijeha roditelja često stradavaju djeca. To je Božja tajna!

Sjećam se i jednog dopodneva koje mi se ureza u svijest i koje konstantno prodire kao pitanje koje reže poput oštre pile, uzdah nad umorom života i pobjedonosno osjećanje pobjede i nade u moje vječno spasenje. Imao sam oko osam godina. Majka me uze za ruku prema kući Jerke Čepo, Kovača, nadimkom Čampro. Htjela je da ja budem svjedok krika uvrijeđene i ponižene udovice sa desetoro djece. Plakala je! Ušli smo i ona mu reče:

– Zašto okolo pričaš da sam kurva i da sam sa Antom abortirala dijete u Ljubuškom? Što god o meni pričaš, dabogda dočekao u svojoj kući!

U pitanju je zavist, zloba i mržnja Jerkina. Jerkinica (supruga) i djeca su bili dobri u svakom pogledu. Djeca su bili: Darinka (iz prvog braka) Draga, Mīća, Dobra i sin Joze. Povod je bio prodaja jednog dijela naše zemlje. Naime, brat od moga djeda je poginuo u I. svjetskom ratu. Osta mu žena Vukoša i kćer Jāka. Živjeli su zajedno s nama. Jāka se udaje za Jozu Kolaka Vranića i s njim imaše brojnu djecu. On bijaše veliki čovjek i poštenjačina, ali ipak bijaše osuđen za Goli otok. Nakon izdržane kazne, preživio je, vraća se kući. Djeca su otišla na školovanje i on se odluči prodati dio zemlje, naslijeđe tetke Jāke. Ponudio je zemlju našoj majci da povoljno kupi, ako može, a ako ne može, mora je prodati drugom. Jerko je htio kupiti zemlju i nudio je više od naše mame koja je pristala kupiti. Joze Vranić prodaje nama. Jerko je bio poražen i revoltiran i iz mržnje je širio te laži i klevete. Te godine je sve iznimno rodilo – duvan, loza, povrće, stoka i mama uspijeva platiti. Zemlja ostade nama.

Darinka se udaje za Rudu iz Nezdravice i imaše dvije kćerkice. Odjednom napušta muža i sa dvoje djece odlazi u Vođince kod Vinkovaca. Živjela je vrlo, vrlo teško. Mi smo svi voljeli Darinku i ostalu Jerkinu djecu. Tada sam joj ja iz Zagreba preko Karitasa slao robu i pomagao što sam mogao. U procjepu bijede, straha za djecu i u traženju novog muža se gubi. Rodila je, mislim, četvero vanbračne djece od različitih muškaraca koju prihvaća dom za siromašne u Vinkovcima. Mnogi naši iz Hercegovine su je prezirali i izrugivali se s njom. Ali stoji istina da nije ubijala djecu, nego ih je rodila u svoj svojoj bijedi. Zar to nije moralna veličina i vapaj u nebo vapijući? Ružica, najstarija kćer bijaše lijepa djevojka, pametna, srčana i hrabra. Borila se za braću i sestre. Udaje se za jednog bogatijeg Nijemca i sve ih povlači u Njemačku, gdje i sada žive. Darinka je umrla, ja ne znam gdje je pokopana, ali sam uvjeren da se Ružica pobrinula da ima dostojan grob.

Kroz sve ovo provlači se kletva i zašto je to tako? To je tajna Božja! Pouka je; Ne čini drugome što ni tebi nije drago! Gospodin u svemu ima zadnju riječ!

Krešo Čepo
(rođ. 1950., Tihaljina, Hercegovina)
www.put-istina-zivot.com

PODIJELI