Kakvo stado

Znate onu poznatu uzrečicu:
„Pomozi čovjeku 99 puta, a samo jednom mu uskrati pomoć, popljuvati će te.“

Tako gledam posljednje vrijeme kako ljudi, naravno, opravdavajući se vlastitim nemoćima, pljuju po duhovnim pastirima, svećenicima.

Baš sam u nedjelju svjedočila uvrijeđenom ispadu jedne gospođe, pripadnice moje župe, kojoj je uskraćeno nešto, na što je dotična mislila da ima pravo pa je, izlazeći nezadovoljna iz sakristije na sav glas komentirala da je ovo nečuveno i kako je sve bilo moguće dogovoriti kada je stari župnik vodio župu. Dama je bila vidno uzrujana jer taj čas nisu bili zadovoljeni njeni prohtjevi. Naime, vjerujem da se sa starim župnikom moglo svašta dogovoriti i da je ljudima izlazio u susret. Ali isto tako svjedočim osobnim iskustvom da se i sa sadašnjim župnikom sve može dogovoriti dok god je nivo komunikacije pristojan, pun obostranog poštovanja, kulturan i civiliziran.
Živim na selu. Ljudi su ovdje navikli da se njih poštuje. Da su oni vrijedni poštovanja. Isto to nisu naučeni dati zauzvrat. Slijede krive tradicije, narodne običaje i uvjereni su u svoju moralnost. Uvjereni su u čistoću vlastitih srdaca, misli i jezika.
Svjedočim također kako isti po izlasku s mise svojim „čistim“ jezicima kleveću sve što hoda. Jedni druge. Izdižu se jedni nad druge i drže se superiornima.

Pa čak i nad svećenicima.

Lk 6,39-42

39A kaza im i prispodobu: “Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti? 40Nije učenik nad učiteljem. Pa i tko je posve doučen, bit će samo kao njegov učitelj.” 41″Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? 42Kako možeš kazati bratu svomu: ‘Brate, de da izvadim trun koji ti je u oku’, a sam u svom oku brvna ne vidiš? Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu.”

Osjećaju se pozvanima gledati količinu milodara u škrablicama. Ocjenjivati marke automobila koji voze svećenici. Brojati učestalost posjeta frizeru istima. Uvijek gledati što taj duhovni pastir nosi, vozi, jede, pije. Kao kobci u prikrajku vrebati i čekati kad će isti napraviti „kiks“. Ili ne. Ali oni će materijala uvijek imati.

Gledam ih u kolonama za Svetu Pričest. Uzimaju hostiju u svoja usta uvjereni da, ako itko ima pravo to su onda oni.
Oni sude i meni i tebi i svećeniku. Mrmljaju, rogobore, kuhaju. Sve pod umilnim osmjesima.

Opet, znam s druge strane koliko je sadašnji župnik produhovljen čovjek, inteligentan, realan, razborit i – human. Pristojan, društven, elokventan. I, što je najvažnije – nije mlak. Znate o čemu pričam?

Otk. 3, 15 – 16
„Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta.“

Ljudi ne vole vrelinu, gorljivost, čvrstu vjeru. Jer ona poziva na obraćenje. Na promjene.
Mi se ne želimo mijenjati. Mi želimo biti mlaki i imati ljude koji će nam potvrđivati da je mlakost ok. A to naš župnik nije. Neće. Jer nije mlak. I normalno da to vodi do pobune među narodom. Jer je narodu dobro biti u svojim čahurama klevete, zavisti, oholosti i tvrdoće srca. Oni žele nekoga tko će ih podragati u njihovoj kvarnosti i reći:
„Dobri ste vi kršćani. Vi ste u pravu. Vaš susjed nije. Samo vi njega olajavajte. Zaslužio je.“

Kao djeca smo. Čim netko ne odgovori potvrdno na našu potrebu kod nas se javljaju revolt, uvrijeđenost,dišpet. Ne znamo ni za razumnost ni za poniznost. Poštovanje nam je stran pojam. Zapitamo li se ikada kako je čovjeku kojeg mi tretiramo kao nižu vrstu, a poslan nam je da nas vodi?
Razmislimo li ikada što njegovoj duši čine naše neutemeljene, na zavisti bazirane kritike, klevete, laži i ogovaranja?
Razmislimo li o tome kako se jednom izgovorena riječ nikada ne može vratiti, a sječe jače od najoštijeg noža?

Stavimo li ikada u poziciju tog čovjeka sebe ili našu djecu?

Jer i taj čovjek jest nečije dijete.
Lijepo odgojeno, školovano, kompetentno dijete koje je tu da bi nam pomoglo, a mi ga vješto „miniramo“ našim egom. Našom uvrijeđenošću. Našim nerealnim očekivanjima. Našom ohološću.

Ovce pa pametnije od pastira?!

Umjesto da pognemo glavu i poslušamo riječi. Pa makar da izvažemo vlastite karakterE. Da makar preispitamo vlastitu nekulturu i nedostatnost civiliziranosti.

Sram me je kada čujem i svjedočim malograđanštini. Sram me je kada svjedočim ispadima „dama“ koje su tako daleko od tog naziva, a htjele bi doseći tu razinu.
Dama je dama u svom stavu poniznosti i nenametljivosti.
Dama sluša.
Dama preispituje.
Dama je dostojanstvena u svom miru.

Vjernica ima Boga u srcu i zna da se skromnošću i lijepom rječju otvaraju sva vrata.