Autor: Miroslav Radić
Iskustvo tišine u crkvi u stanju je preseliti se u cijelo biće čovjeka koji je u njoj dugo obitavao. Tišina dolazi kao nagrada za tolike trenutke molitve tijekom dana, ona je poput kapi Božje milosti. Sigurno ih Bog šalje češće, ali ih ljudi nisu uvijek svjesni jer nisu u dovoljnom stupnju sabranosti koja je potrebna da bi se čulo njihovo padanje.
Nekad ih Bog pošalje po bratu vjetru, samo njegov se šapat često ne čuje od buke u čovjeku ili izvan njega, jer je trajna buka postalo prirodno stanje. Te kapi čovjeku daju i njegovi bližnji preko ljubavi, nježnosti, dobrote i lijepih gesta i riječi. One su nažalost dosta rijetke i brzo ih prekriju veće i teže kapi nerazumijevanja, uvrjeda, sebičnosti, grijeha i nekulture koje se nametnu i dugo dominiraju u prostorima čovjekove nutrine. Teško ih je otjerati, zaboraviti i zamijeniti. Možda i nije tako teško, ali ljudi ne znaju kako, kada i gdje.
Vedrina, optimizam, vjera i nada pomažu u zamjeni teškoće kapi u lakoću. Pomažu anđeli čuvari, pomažu dobri, mudri i plemeniti ljudi koje Bog šalje u pravom trenutku kao suputnike na čovjekovu životnom putu. Bog sam najviše pomaže ako mu se s vjerom čovjek obrati i zamoli ga za pomoć. Uistinu on jedva čeka čovjekove molitve i najsretniji je kad ih čuje bilo kada i bilo gdje, jer svako mjesto, vrijeme, način i situacija pravi su za molitvu.
Bog svaku čovjekovu molitvu čuje i uslišava samo u vrijeme i na način kada to on odluči, a to je uvijek najbolje za čovjeka. On zna mnogo bolje što je dobro za čovjeka jer ima puninu spoznaje, a ljudi vide ograničeno. O toj ograničenosti piše i sveti Pavao u nenadmašnom hvalospjevu ljubavi. Treba uskladiti Božji i svoj pogled jer samo tako vidi se dalje od svojih granica, vidi se neograničeno. To je pogled srca i ljubavi jer srce koje ljubi vidi sadašnjost u ogledalu vječnosti.
Izvor: Glas Koncila
