Poštovani gledatelji,
ovo je intervju između našega portala PUT-ISTINA-ŽIVOT i sestre Jelene Lončar- ravnateljice Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, travanj 2018. 🙂
Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić ponovno je prije dva mjeseca imenovao sestru Jelenu Lončar ravnateljicom Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. Tako će najveću karitativnu organizaciju u Zagrebačkoj nadbiskupiji još 5 godina voditi ova plemenita časna sestra koja je mnogim potrebitima širom otvorila vrata Caritasa i to je očito prepoznato i u javnosti i u crkvenim redovima.
Sestro Jelena, prve redovničke zavjete položili ste prije 21 godinu. Jeste li bili pozvani činiti milosrdna djela? Zašto ste se odlučili na taj korak?
Svatko od nas u jednome trenutku života osjeti poziv za neko zvanje, nešto što želi biti. Teško je definirati zašto netko želi biti ovo ili ono pa sam sklona reći kako Stvoritelj sa svakim od nas ima neki plan te ništa što nam se u životu događa nije slučajno i nije bez razloga. Tako je i s mojim zvanjem. Uvjerena sam da činim ono što je Bog za me namijenio i odredio i u tome sam sretna. Nakon završene osnovne škole osjetila sam redovnički poziv. Moram priznati da sam, uz ne baš veliko oduševljenje roditelja, nakon završenog drugog razreda srednje škole učinila taj prvi korak i otišla u samostan Školskih sestara franjevki u Splitu, nastavila započetu gimnaziju i započela svoj redovnički put. Dvije godine sam se intenzivno pripremala za prve redovničke zavjete koje sam položila 1997. godine. Nakon zavjeta, godinu dana radila sam kao odgajateljica u Dječjem vrtiću Jordanovac u Zagrebu, a potom sam na Pravnom fakultetu u Zagrebu upisala Studij socijalnog rada gdje sam i stekla zvanje diplomirane socijalne radnice. Studirala sam na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu laičku teologiju i stekla zvanje diplomirani teolog. Nakon diplome, godinu dana radila sam kao pastoralna suradnica u župi Ploča u Zadru. A od 2004. godine, kao socijalna radnica – vježbenica odrađivala sam vježbenički staž u Caritasu Zagrebačke nadbiskupije. Veći dio staža provela sam u Domu za djecu „Blaženi Alojzije Stepinac“ u Brezovici.
U ljeto 2005. godine, dok su Caritas potresale afere, zagrebački nadbiskup imenovao Vas je članom Vizitacije koju je vodio mons. dr. Valentin Pozaić, pomoćni biskup zagrebački. S kojim ciljem Vas je gurnuo u vatru?
Cilj je bio utvrditi stvarno stanje u Caritasu i nadbiskupu u zadanom roku predočiti rezultate rada. U jesen 2006. godine kardinal me imenovao v. d. ravnateljicom Caritasa, a u veljači 2008. dobivam Dekret kojim me kardinal imenuje ravnateljicom Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. Tu odgovornu službu obavljam i sada u novom petogodišnjem mandatu koji mi je povjeren.
Kažu da ste zaslužni što je Caritas u javnosti dobio novo lice?
Mi moramo biti bolji od drugih jer smo – Caritas. Ako se želimo baviti socijalnom skrbi, a želimo, bolji možemo biti upravo po toj karitativnoj „trećoj dimenziji“ jer kao crkvena institucija moramo dati više od onoga što određuju suhoparni zakonski propisi. Lijepo je to rekao Papa Benedikt XVI u svojoj enciklici „Bog je ljubav“ naglašavajući da se djelatnici Caritasa uz profesionalnu osposobljenost trebaju odlikovati i izobrazbom srca.
Kao ravnateljica Caritasa to očekujete i od svojih djelatnika? Znate li koliko je potrebitih prošlo u Vašem mandatu?
Da, takvi moramo biti svi mi koji radimo u Caritasu. Pozvani smo činiti mala, dobra i plemenita djela. U karitativnom radu, koji je iznimno zahtjevan i dinamičan, vrlo je teško, a i nezahvalno, govoriti o brojkama. Naime, uslijed društvene i ekonomske, a rekla bih i moralne krize u kojoj se nalazimo svakodnevno je sve više onih koji kucaju na vrata Caritasa tražeći pomoć u hrani, odjeći, obući, podmirenju režijskih dugova… Osobito je teško mladim obiteljima koje ostaju bez posla i bez primanja, a to je situacija s kojom se sve češće susrećemo. Naš Caritas u Zagrebu nastoji maksimalno pomoći svima koji pomoć zatraže, ali mogućnosti su ograničene i nikad ne možemo riješiti sve probleme i poteškoće s kojim nam se ljudi obraćaju. Mogu reći da Caritas svake godine osigurava uslugu cjelodnevnog smještaja i skrbi za oko 330 korisnika (trudnice i majke, djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi, djecu i mlade s tjelesnim i mentalnim oštećenjem, beskućnike te žene i djecu žrtve obiteljskoga nasilja. Osim toga, karitativnim radom, odnosno savjetodavnom pomoći svake godine pomognemo oko 17.000 tražitelja pomoći dok materijalnom i financijskom pomoći pomažemo oko 2000 obitelji.
Svake godine sudjelujete u humanitarnoj akciji „ Pomagati je lako“. Je li zaista lako pomagati ljudima ?
Svatko od nas može za čovjeka pored sebe, za susjeda koji je u nevolji, učiniti makar malo dobroga. Svi veliki i lijepi mozaici satkani su od malih kamenčića. Tako je i sa životom- čineći mala, dobra i plemenita djela, gradimo veliki mozaik ljubavi i dobrote u svijetu u kojem živimo. Na to smo svi pozvani i to je zadatak svakome od nas. Prema tome, da, pomagati je lako.
Osvrnuli ste se na socijalno stanje u društvu. Možete li pokriti sve potrebe svima u potrebi, gladnima, beskućnicima?
Kroz karitativni rad s djecom i mladima bez odgovarajuće roditeljske skrbi, osobama s teškoćama u razvoju, beskućnicima, starijim i nemoćnim osobama, žrtvama obiteljskoga nasilja i drugim korisnicima, uz pomoć brojnih znanih i neznanih dobročinitelja na svim područjima svakodnevno se susrećem s teškoćama koje uslijed nemilosrdne svakodnevnice prolaze pojedinci i obitelji. Briga o njima, konkretna pomoć svima koji pokucaju na naša vrata zrcalila se i kroz rad našega Caritasa tijekom proteklih 85 godina od osnutka Caritasa. Potrebe su daleko veće od naših mogućnosti, ali sam zadovoljna kad vidim da postoje mnogi pošteni, dobri i plemeniti ljudi koji se osobno ili kroz institucije bore za siromaše i obespravljene. O njima se malo govori i piše, jer pozitivni primjeri danas nisu ni zanimljivi ni aktualni.
Koje su najteže situacije s kojima ste se susretali u svom radu?
Najteži su trenutci kada se susrećem sa sudbinama teško bolesne djece. Njihova osobna patnja i ono što proživljavaju njihovi roditelji ne mogu ostaviti nikoga ravnodušnim. Mislim da je za svakog čovjeka najteži gubitak vlastitog djeteta. Veće boli od toga nema. U takvim situacijama svjesni smo da materijalna i financijska pomoć nisu dostatne, nego nam preostaje samo molitva i vjera da patnja i bol po Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću našem životu i patnji daju jedini smisao.
Malo je poznato kako roditeljima iz najudaljenijih krajeva Hrvatske te Bosne i Hercegovine, koji na liječenje u Zagreb dolaze kao pratnja teško bolesnoj djeci, već dvadeset i četiri godine pružate mogućnost besplatnog boravka i prehrane u caritasovoj j kući u Vukomercu?
Iako zakon omogućuje bolnički smještaj jednog od roditelja uz bolesno dijete, ovisno o dobi djeteta i vrsti bolesti, činjenica je da većina bolnica ima ograničene i nedovoljne kapacitete s obzirom na broj oboljele djece i potrebe roditelja za takvim smještajem. A svaki bi roditelj želio biti uz svoje teško bolesno dijete. Prošle godine u našoj kući u Vukomercu je boravilo 139 roditelja teško bolesne djece te je ostvareno 1.684 noćenja. Domaćica kuće je na usluzi roditeljima, a osim toga, posebno nakon gubitka bitke s bolešću djeteta, pomažu i zaposlenici obiteljskog savjetovališta i socijalne službe Caritasa.
Možete li nam dati presjek rada Caritasa zagrebačke nadbiskupije u budućnosti?
Svima onima koji nisu toliko upućeni u rad Caritasa Zagrebačke nadbiskupije tijekom čitave godine, želim napomenuti da se naše aktivnosti odvijaju kroz podršku i suradnju brojnih institucija i pojedinaca koji očito u nama vide pouzdanog partnera. Na to sam ponosna jer zahvaljujući njima, ali i pomoći dobročinitelja, zalaganjem zaposlenika i volontera u različitim aktivnostima, inicijativama i konkretnim djelima nastojimo ublažiti bijedu i potrebitima olakšati teret svagdašnjice. Nastavit ćemo pružati materijalnu, stručnu i duhovnu pomoć. Sve naše aktivnosti razvrstane su u dva glavna područja djelovanja – usluge socijalne skrbi i karitativni rad te projekte. Na tome ćemo raditi i ubuduće u dobroj vjeri i uz Božju pomoć!
Koji su to strateški projekti za budućnost? Za Vas je poznato da kao članica različitih povjerenstava i vijeća izravno sudjelujete u promjeni socijalnih politika s ciljem poboljšanja kvalitete života potrebitih i siromašnih u društvu?
Stajati sa strane i kukati kako oko nas ništa ne valja vrlo je opasna pojavnost u našem društvu. Umjesto toga osobno, ali i zajedno sa zaposlenicima, volonterima i dobročiniteljima pokušavamo unijeti promjene koje želimo vidjeti u društvu. U prvom redu konkretnim djelima, a onda i sudjelovanjem u kreiranju javnih politika u korist potrebitih, marginaliziranih i onih čiji se glas ne čuje.
U neposrednoj budućnosti pred nama je dovršetak gradnje i otvorenje Kuće za mlade bez odgovarajuće roditeljske skrbi koji nakon punoljetnosti moraju napustiti domove kao i za siromašne studente. Vjerujem da ćemo uz pomoć Božju i brojnih dobročinitelja iz zemlje i inozemstva ovaj veliki projekt uskoro dovršiti. Kuća bi prve stanare , 31 korisnika, trebala primiti u drugom dijelu 2018. godine kad je planirano otvorenje.
Od ostalih projekata spomenula bih nastavak provedbe projekta pružanja pomoći paketima hrane i higijenskih proizvoda te školskog pribora socijalno ugroženim obiteljima na području Zagrebačke nadbiskupije za koji se nadamo da će nam i ove godine biti odobrena sredstva iz Fonda europske pomoći za najpotrebitije (FEAD).
Osim toga u sklopu Poziva Širenje mreže socijalnih usluga u zajednici – Faza 1 pripremamo još dva projekta kojima namjeravamo osigurati širu dostupnost socijalnih usluga u zajednici istovremeno suzbijajući siromaštvo i podupirući socijalnu uključenost ugroženih skupina – u ovom slučaju žrtava obiteljskog nasilja i mladih koji nakon punoljetnosti moraju napustiti domove i udomiteljske obitelji.
OVAJ INTERVJU JE VOĐEN UOČI 85. OBLJETNICE POSTOJANJA CARITASA ZAGREBAČKE NADBISKUPIJE ! 🙂
