Poštovani gledatelji,
ovaj intervju je vođen između portala PUT-ISTINA-ŽIVOT i nadbiskupa metropolita ortodoksne starokatoličke regije svetoga Kristofora, mons. dr.sc. Leonardom Begom, travanj, 2018.
Preuzvišeni oče nadbiskupe, da li biste nam mogli nešto reći o razvoju vašeg svećeničkog poziva i o Vašem boravku u tri katoličke crkve? Kako je tekao razvoj toga?
Moje je svećeničko zvanje rođeno u okvirima Rimokatoličke crkve, stoga sam upravo Rimokatoličku crkvu smatrao, kao što smatram i danas Majkom crkvom. Nagnuće prema svećeništvu bilo je prisutno u mojem životu od najranijih dana, da bi tijekom adoloscencije ponešto jenjavalo. Moje se zvanje znatno rasplamsalo uslijed jednog sasvim osobitog iskustva kojeg sam imao u trenutku molitve krunice Blaženoj Djevici Mariji. Nakon toga odlučio sam krenuti svećeničkim putem. Kao rimokatoličkog svećeničkog kandidata krčke biskupije, primio me je akademske godine 1996/97 ondašnji krčki biskup mons. Josip Bozanić, jedan izuzetan čovjek, a današnji kardinal i nadbiskup metropolita zagrebački, na tome sam mu trajno zahvalan. Upisao sam Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu – teologija u Rijeci, a stanovao sam u bogoslovnom sjemeništu koje danas nosi naziv ”Bogoslovno sjemenište Ivan Pavao II.” Sam filozofsko-teološki studij bio je vrlo interesantan, a osobito pamtim odlična predavanja pokojnog dominikanca o. dr. Marijana Jurčevića, koji mi je kasnije za vrijeme mojih doktorskih studija, davao vrlo plodonosne smjernice. Pamtim isto tako izvrsna predavanja današnjeg riječkog nadbiskupa i metropolite mons. dr. Ivana Devčića, koji je u moje vrijeme bio rektor bogoslovije. Mons. Ivan Devčić ostao je svojom osobnošću i znanstvenošću izvorom mojeg uvažavanja i dubokog iskrenog poštovanja. Đakonsko ređenje primio sam po rukama biskupa krčkog mons. Valtera Župana, i time je mons. Župan na nezaobilazan način prisutan u mome životu, obzirom da sam po njegovim rukama primio sveti red đakonata i time postao klerikom krčke biskupije. Mons. Valter Župan predstavljao je kao što i danas predstavlja svećenika i biskupa dostojnog svakog poštovanja i uvažavanja, koji je znao biskupsku službu vršiti na svakog poštovanja vrijedan način, uza svu ozbiljnost i dostojanstvo.
Zbog čega je došlo do vašeg izdvajanja iz Utrechtske unije?
Približavajući se kraju svojega studija sve sam više počeo razmišljati o izvornom biblijskom načinu života službenika crkve prvih vremena kao i ranih stoljeća crkve. Znajući da su apostoli većinom bili oženjeni ljudi, te čitajući nedvosmislene tekstove o tome, npr. u 1 Tim 3,1 itd., takav način crkvene službe djelovao mi je prirodnijim i izvornijim te sam odlučio služiti u Crkvi kao oženjen službenik. U tom smislu, kao đakon zahvalio sam se na služenju Rimokatoličkoj crkvi i javio sam se Hrvatskoj starokatoličkoj crkvi koja me svesrdno primila, te joj i ovom prilikom izražavam svoju zahvalnost. U njoj sam po rukama biskupa Austrijske starokatoličke crkve mons. Bernharda Heitza, jednog zaista finog i ugodnog čovjeka i biskupa, imao milost Božju primiti sveti red prezbiterata. U međuvremenu sam uočio da Utrechtska unija dopušta blagoslivljanje istospolnih parova kao i podjelu svetih redova ženama, te se po svojoj savjesti nisam mogao složiti s time. Pokušavao sam neko vrijeme utjecati na to, međutim bezuspješno. Stoga sam se obratio tradicionalnoj Slovačkoj starokatoličkoj crkvi s valjanom apostolskom sukcesijom, kako bih nastavio svoju svećeničku službu na putu autentičkog katolicizma. Nakon toga slovački starokatolički nadbiskup i metropolita mons. dr. Augustin Bačinsky svojim je dekretom ustanovio starokatolički generalni vikarijat sv. Metoda za Hrvatsku i regiju, te mene imenovao generalnim vikarom. Nakon nekog vremena na Svetom Sinodu u Nitri (Slovačka) dana 1. srpnja 2012. jednoglasno sam izabran za pomoćnog biskupa nadbiskupu Augustinu Bačinskom za područje djelovanja u Hrvatskoj i regiji. Zaređen sam u Rabu u prostoru bazilike sv. Ivana evanđeliste 22. rujna 2012. godine po rukama glavnog zareditelja mons. Ante Marijana Nikolića, biskupa Hrvatske katoličke crkve u Kanadi, te suzareditelja mons. Antonia Jose da Costa Raposa, nadbiskupa Starokatoličke apostolske crkve Portugala, mons. dr. Augustina Bačinskog, nadbiskupa metropolite Slovačke starokatoličke crkve i biskupa mons. HansJörg Petersa, bisupa Starokatoličkog generalnog vikarijata Austrije. Kasnije, Dekretom nadbiskupa mons. dr. Augustina Bačinskog, od 21. ožujka 2013. godine, postavljen sam za ordinarija autonomnog Starokatoličkog generalnog vikarijata sv. Metoda za Hrvatsku i regiju. Na Starokatoličkom crkvenom saboru održanom 16. rujna 2017. Godine u Nitri (Slovačka) postavljen sam za nadbiskupa metropolitu Starokatoličke regije sv. Kristofora i generalnim tajnikom Svjetskog sabora narodnih katoličkih crkava. Starokatolička regija sv. Kristofora obuhvaća Hrvatsku, Sloveniju, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, Mađarsku i Kanadu. Izbor za biskupa tekao je pridržavajući se svih načela crkvenog izbora bazirajući se na činjenicama:
(1) Izborom svetog Sinoda Starokatoličke crkve u Slovačkoj od 1. srpnja 2012. godine u Nitri, prezbiter Leonardo Beg zakonito je izabran za pomoćnog biskupa nadbiskupu mons. Augustinu Bačinskom za područje pastoralnog djelovanja u Hrvatskoj i regiji. O tome je izdana isprava temeljem koje je – nakon dodatnog slaganja i odobrenja ostalih biskupa;
(2) Biskup konsekrator (i sukonsekratori), koristeći Rimski pontifikal na sv. Misi ređenja po Rimskom obredu, položio je na prezbitera – ređenika – Leonarda (tehnički zvano ”materija sakramenta”);
(3) Biskup konsekrator čitao je formulu iz Rimskog pontifikala (tehnički zvano ”forma sakramenta”).
(4) Biskup konsekrator imao je intenciju činiti ono što Katolička Crkva čini pri ređenju biskupa (tehnički zvano ”ministerijalna intencija”).
(5) Biskup konsekrator i sukonsekratori rezidencijalni su starokatolički biskupi crkava sa regularnom hijerarhijom i vjernim narodom, povezani u crkvenom zajedništvu, koji su redili novog biskupa za konkretnu starokatoličku crkvu (Starokatolički generalni vikarijat za Hrvatsku i regiju).
U ovom kontekstu želim napomenuti da, što se biskupskih ređenja tiče, nisu dopuštena i smatraju se nevaljanima biskupska ređenja koja nisu izvršena za konkretnu Crkvu (Episcopi vagantes) tj. bez zakonitog crkvenog izabranja ili imenovanja, na temelju principa: gdje nema crkve ne može biti ni biskupa – nulla ecclesia sine episcopo, nullus episcopus sine ecclesia.
Danas mi mnogi kažu da sam ja rimokatolički biskup na službi u ortodoksnoj starokatoličkoj crkvi, i mislim da to kažu s razlogom. Da je kojim slučajem u Rimokatoličkoj crkvi bilo dopušteno ređenje oženjenih osoba za prezbitere, ja bih po svoj prilici danas bio rimokatoličkim svećenikom. Ali providnost Božja je htjela drugačije.
Sama povijest Starokatoličke crkve seže u događanja vezana uz I. vatikanski koncil?
Glavna podjela sudionika na Prvom vatikanskom koncilu (1869. – 1870.) bila je između pristaša i protivnika dogme o nepogrešivosti, tzv. infalibilisti i anti-infalibilisti. Na glasovanju je dogmatska konstitucija Pastor Aeternus (Pastir vječni) dobila 533 glasa ”za” i 2 glasa ”protiv”. Tako je proglašena dogma o papinoj nepogrešivosti, prema kojoj papa ne može zabluditi u pitanjima vjere i moralnog nauka kad naučava ex cathedra. To ne znači da on kao osoba ne bi mogao pogriješiti ili biti grešan, već se ta odluka odnosi isključivo na svečano izjavljivanje određenog nauka. To, međutim, nije okončalo raspravu. Dapače, uzrokovalo je odcjepljenje starokatolika, koji je nikada nisu priznali. Zbog odbacivanja papina papinskog primata nastala je staro-katolička Crkva. Osobno nemam problema s dogmom o papinoj nezabludivosti jer sam ju kao rimokatolički đak usvojio. Siguran sam da bi se na nekom budućem susretu s predstavnicima Rimske crkve i Ortodoksne starokatoličke crkve taj nauk mogao bez teškoća implementirati u nauk Ortodoksne starokatoličk crkve.
Kako komentirate natpise o genocidu nad starokatolicima u NDH i učešću Alojzija Stepinca u tome?
Vidite, ja sam 21. prosinca 2014. godine imao jedan intervju upravo na tu temu, koji je sasvim nespretno prenesen kao neautoriziran tekst, a od kojeg teksta se i ovom prilikom ograđujem. Upravo iz takvih razloga odbio sam mnoge druge intervjue. Doduše, ja sam tražio od nekih povjesničara da me podrobno izvjeste o njihovu mišljenju o blaženom Alojziju Stepincu te su oni iznijeli određena razmišljanja. Međutim, mojim osobnim knjiškim angažmanom uvjeren sam da je Alojzije Stepinac djelovao sasvim humano i kršćanski u svim okvirima svojega angažmana. Uglavnom, NDH je progonila osim starokatolika također i pripadnike drugih vjerskih zajednica, međutim blaženi Alojzije Stepinac s time nije imao nikakve veze. Blaženi Alojzije Stepinac djelovao je u vrlo teškim vremenima, ali je djelovao djelotvornom ljubavlju tim više što su bila tako teška vremena. Stoga i ja, zajedno s zagrebačkim nadbiskupom kardinalom Josipom Bozanićem, čovjekom koji herojski u naše vrijeme svjedoči kršćanstvo u Lijepoj našoj, zauzimam mišljenje da je žalosno slušati do današnjeg dana, napade na časnu Stepinčevu osobu i njegovo velebno djelo. Neka takvima oprosti Otac nebeski jer ne znaju što čine (Lk 23,34). Uza sve te napade, kardinal Stepinac ostaje trajno u mnogim vjerničkim srcima te nadahnjuje sve ljude dobre volje, pravde i istine.
Kakvo je djelovanje vaše Crkve danasi kako vidite budućnost Crkve?
Današnje je vrijeme osobito potrebito ljudi koji će vlastitim sudom prosuđivati stvari u svjetlu istine, te svoja djelovanja obavljati s osjećajem odgovornosti i nastojati slijediti što god je istinito i pravo, rado surađujući s drugima. Djelovanje Ortodoksne starokatoličke crkve danas je na toj liniji Drugog vatikanskog sabora. Vjernici Ortodoksne starokatoličke crkve čine specifičnu cjelinu osoba koje možemo svrstati u dvije kategorije: jedna je kategorija oficijalnih vjernika, a druga je kategorija neoficijalnih vjernika koji se informiraju i traže sebe dolazeći na naše liturgije te učeći se kršćanskom životu. U tom smjeru vidimo i djelovanje Ortodoksne starokatoličke crkve danas, kao one koja uvažava prosudbu ljudi sposobnih rasuđivati u svjetlu istine koja je Krist Isus, te djelovati u konstruktivnom smislu za povezivanje ljudi u društvo mira, bratstva, pravednosti, blagostanja i ljubavi. Naša je budućnost koračanje naprijed zagledani u Gospodina koji je cilj ljudske povijesti, središte ljudskoga roda, radost svih srdaca i punina njihovih težnji. Ortodoksna starokatolička crkva provodi odluke Pastoralne konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu ”Gaudium et Spes” kad sama pomaže svijet i kad od njega prima, teži jedino za tim da dođe kraljevstvo Božje i da se ostvari spasenje svega ljudskog roda. Uostalom, sve dobro koje narod Božji za vrijeme svog zemaljskog putovanja može pružiti ljudskoj obitelji dolazi odatle što je Crkva ”sveopći sakrament spasenja” koji očituje i ujedno ostvaruje misterij Božje ljubavi prema čovjeku. Moje je pastirsko poslanje u tom smislu jasno određeno te usmjereno na rad u Crkvi Kristovoj na spasenje duša. Sam je dogmatsko-teološki nauk identičan Rimokatoličkom.
Postoji li mogućnost vraćanja u okrilje Rimokatoličke crkve i u kojim okolnostima?
Vraćanje u okrilje Rimokatoličke crkve smatram ostvarenjem Kristove želje da svi budu jedno. Okolnosti i procesi koji bi tome mogli prethoditi jesu tematski teološki razgovori na koje smo mi spremni te držimo ispruženu bratsku ruku.
OVAJ INTERVJU JE VOĐEN POVODOM POSTOJANJA ORTODOKSNE STAROKAT. REGIJE SV. KRISTOFORA!
