Poštovani gledatelji,
Ovaj je intervju formiran u suradnji dvaju medija: Portal DNEVNO.HR i franjevačkog časopisa TAU. Izvršena je revizija intervjua tokom svibnja 2018. za naš portal PUT-ISTINA-ŽIVOT.
Upoznajmo bolje našega brata fra IVANA MATIĆA! UŽIVAJTE!
DJETINJSTVO – MLADOST – POZIV
Rođen sam u Janjevu u brojnoj obitelji. Uz moje drage roditelje, mamu Reginu i tatu Tomu, tu su i moje četiri sestre i četiri brata sa svojim obiteljima, i svi oni uglavnom žive u Zagrebu. Kao dijete bio sam vrlo aktivan u našoj župi Svetog Nikole biskupa kroz vjeronauk, ministriranje, sviranje, pjevanje i različite druge aktivnosti. Nakon osnovne škole završio sam srednju medicinsku školu u Prištini, a nekako u to isto vrijeme, budući da sam jako volio glazbu, zajedno s mojim prijateljima, osnovali smo glazbeni sastav. U to smo vrijeme puno vježbali i nastupali na različitim zabavama i koncertima, skladali neke naše pjesme, koje smo tada i snimili, sanjajući o uspjehu i slavi. Ono što je zaista bilo dragocjeno u tom vremenu, bilo je jedno prekrasno ozračje prijateljstva i zajedništva koje smo gradili kroz naše druženje, glazbu i nastupe.
Početkom 1989. godine, nakon dužeg perioda iskrenog traženja smisla života i promišljanja o svom životnom pozivu, dogodilo se jedno za mene iznenađujuće i predivno iskustvo susreta s Isusom Kristom, živim i uskrslim Gospodinom, koje će duboko obilježiti cijeli moj život. To je i vrijeme kada sam na poseban način otkrio ljepotu i značaj svetih sakramenata, posebno euharistije i svete ispovijedi. Živa prisutnost Gospodina u njegovoj Riječi i sakramentima Crkve, otkrivali su mi, sve više i više, neizrecivu Božju ljubav prema čovjeku, a isto tako sam iz dana u dan otkrivao važnost i potrebu za osobnom i zajedničkom molitvom. U tom sam periodu počeo i intenzivnije čitati Sveto pismo, životopise svetaca i drugo duhovno štivo. U tom kontekstu počinjem upoznavati život i djelo svetog Franje Asiškoga i tako otkrivam i svoj poziv, biti manji brat, franjevac. U mjesecu svibnju te iste godine otišao sam u samostan u Rijeku, u naše Trsatsko svetište Majke Milosti, i tu započinjem svoj franjevački hod, kroz postulaturu i novicijat kao član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda koje ima svoje sjedište u Zagrebu. Nakon novicijata vraćam se u Zagreb na studij filozofije i teologije na Katoličkom Bogoslovnom fakultetu.
Za vrijeme Domovinskog rata zajedno s drugom braćom franjevcima, bili smo jako angažirani u karitativnom radu i pomoći našim prognanicima, izbjeglicama, ranjenicima i svima onima koji su zbog rata trebali pomoć i podršku. U tom razdoblju smo osnovali i Franjevački band aid, pa smo i na taj način, kroz pjesmu, nastupe na televiziji, radiju, dobrotvornim koncertima i različitim drugim susretima s prognanicima i izbjeglicama, htjeli dati podršku našem narodu u tom zaista teškom povijesnom trenutku.
FRANJEVAČKA MLADEŽ – FRAMA
Nekako u tom istom periodu počinje i intenzivniji rad s mladima koji dolaze k nama u samostan, te smo u ljeto 1992. godine, nas četiri bogoslova (fra Ivica Jagodić, fra Smiljan Berišić, fra Dragutin Bedeničić i fra Ivan Matić), s jednom grupom mladih, sudjelovali i na Franjevačkom hodu mladih u Italiji. To je iskustvo bilo toliko lijepo i snažno svima nama da smo odmah po povratku započeli susrete s mladima na taj jedan novi način franjevačke evangelizacije. Tako nastaje i Franjevačka mladež. Već u tim počecima Frame vidjeli smo silan Božji blagoslov, jer je počelo jako puno mladih dolaziti na naše susrete u želji da upoznaju franjevačku duhovnost. Kroz te smo susrete otkrivali jednu veliku mogućnost koja nam se otvarala u evangelizaciji mladih, a i mi sami, kao mladi franjevci, kroz te smo susrete rasli u našem pozivu i međusobnom zajedništvu.
Mislim da su upravo to naše zajedništvo, vedrina i prijateljstvo bili na osobit način poticaj i znak mladima te da je to zapravo bilo ono što je i pokrenulo početak Frame kod nas. To se zajedništvo i radost očitovalo u svakom našem susretu s mladima, tako da su se tada i druga naša braća franjevci počeli zanimati za te susrete, a onda i sami počeli s tim načinom evangelizacije i u drugim našim samostanima i župama, pa su se tako počela osnivati i nova mjesna bratstva Frame.
Na svim tim susretima Frame od samog početka, pjesma je imala posebno mjesto u animaciji mladih, tako da su i pjesme koje smo izdali 1991. na albumu „Mir i dobro“ na neki način postale i prve Framine pjesme. Tu su svakako poznatije bile Molimo za mir, Moja zemlja Hrvatska, S tobom zelim poć’, Poklanjam ti sve, Brate moj, Marijo Majko, Molitva vojnika itd. U samim tim počecima Frame nastala je i himna Franjevačke mladeži koja je postala i zaštitni znak Frame.
U tim prvim godinama Frame počinjemo organizirati i različite aktivnosti na crkvenom i društvenom planu tako da se kroz sve to polako počelo i jasnije kristalizirati koji je zapravo poziv i poslanje Frame, i što znači biti članom bratstva Frame. S obzirom na to da je to ujedno bilo i vrijeme rata često smo znali obilaziti i razne centre za prognanike i izbjegle, ranjene i bolesne, centre za djecu i omladinu i sl. Odmah smo počeli i s organiziranjem franjevačkog hoda, koji će postati i zaštitni znak Frame, zatim godišnjih susreta na Trsatu, te duhovnih kapitula koji su bili prilika za produbljivanje određenih tema vezanih uz formaciju i franjevačku duhovnost. Sve je to pomoglo da se Frama sve više i više oblikuje u jedno pravo bratstvo, a isto tako sve je više bilo mladih iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine koji su sudjelovali na ovim susretima. To je zaista bilo jedno milosno vrijeme.
ASIZ – ZAVJETI – SVEĆENIŠTVO
U jesen 1993. godine nastavio sam svoj studij teologije u rodnom gradu sv. Franje – Asizu, a sljedeće godine u crkvi Sv. Franje na Kaptolu, položio sam i svoje vječne zavjete u Redu Manje Braće. Početkom ljeta 1995. godine završio sam teološki fakultet i diplomirao. Boravak u Asizu, na svim tim svetim mjestima gdje je živio i djelovao sveti Franjo, bile su za mene godine posebne Božje milosti, jer sam se kroz to vrijeme mogao više posvetiti molitvi i studiju. Živio sam u samostanu Sv. Marije Anđeoske – Porcijunkuli, a ondje sam i pomagao hodočasnicima koji su dolazili u to svetište. U isto to vrijeme bio sam i duhovni asistent Frame koja se okupljala u tom svetištu. Posebna milost za mene bilo je i moje đakonsko ređenje u Porcijunkuli 29. travnja 1995. Te iste godine, u ljeto, vratio sam se u Zagreb i kao đakon bio na službi u crkvi Sv. Franje na Kaptolu, sve do mog svećeničkog ređenja, koje je bilo u istoj toj crkvi, 29. listopada 1995. Nakon ređenja dobio sam i prvu službu kao kapelan u našoj župi u zagrebačkom naselju Kozari Bok.
Od jeseni 1997. godine na službi sam u samostanu i crkvi Sv. Franje na Kaptolu gdje sam se na osobit način posvetio evangelizaciji studenata i radničke mladeži kroz njihov redoviti vjeronauk, svete mise, hodočašća i druge susrete. Isto tako tu je bio i redoviti vjeronauk za odrasle i starije osobe svakog četvrtka, zatim vjeronaučni susreti za odrasle katekumene koji su se pripremali za primanje sakramenata kršćanske inicijacije, a vrlo često sam imao duhovne obnove, trodnevnice, molitvene susrete i redovita klanjanja pred Presvetim kao i druge pobožnosti. Također u to vrijeme jedna posebna služba i rad bio je s vrlo brojnim mjesnim bratstvom OFS-a na Kaptolu čiji sam bio duhovni asistent i pomagao im u njihovom poslanju u Crkvi i svijetu.
U radu s Framom u tom periodu, s jednom glumačkom ekipom iz Frame, osmislili smo i mjuzikl o životu sv. Franje te izdali i CD s pjesmama koji je nazvan „Frama – Sa svetim Franjom – Zajedno“. To je bilo zaista prekrasno iskustvo jer smo kroz taj mjuzikl mnogima približili život i djelo sv. Franje, a samim time i franjevačku karizmu. U tom mjuziklu se pojavljuju i neke pjesme koje će mladi kasnije vrlo lijepo prihvatiti i pjevati na svim svojim susretima. Od poznatijih tu su: Sa svetim Franjom, Sveti Damjan, Sveta Klara, Poljubi gubavca, Hvalospjev (Neka te slave), Ljubav nije ljubljena, Samo tvoja ljubav, itd.
U godini velikog Jubileja 2000., izašao je i jedan CD kompilacija svih pjesama koje su označile taj naš rad s Framom, kao i neke nove pjesme koje su nastale za neke nacionalne susrete Frame, kao sto su Učitelju gdje stanuješ i Nove haljine.
Čini mi se da je Tabor kroz sve ove godine, od početka do danas postao uistinu tabor (utvrda) gdje su mnogi susreli Krista, obratili se. Jeste li zadovoljni sa svime što Tabor jest, ili imate još neke planove vezane uz djelovanje Tabora?
Ove godine “Kuća susreta Tabor” slavi svoj 21. rođendan i to je prava prigoda zahvaliti Bogu za sve ono što se kroz ovaj dugi niz godina događa u ovoj doista duhovnoj oazi naše domovine. Vjerujem da ni fra Zvjezdan Linić, kada je davne 1997. godine došao u Samobor i započeo rad u ovoj kući, nije slutio koliko će ljudi proći kroz ovu kuću svih ovih godina, sudjelujući u različitim seminarima i duhovnim obnovama, te koliki će blagoslov donijeti mnogim dušama koji su upravo u Taboru doživjeli svoj duhovni preporod.
Ljudi vole doći u Tabor i to me raduje. Dolaze mladi, dolaze obitelji, dolaze naši branitelji, dolaze organizirano različite župe, molitvene zajednice, udruge, itd. U Taboru se može doživjeti ta živa crkva koja se okuplja i slavi Gospodina.
Koji su to tereti, problemi, grijesi po Vašem mišljenju „koji tište ramena“ vjernika i Crkvu u Hrvata?
U vremenu u kojem živimo puno je poteškoća kroz koje prolaze ljudi. Mnoge obitelji jedva spajaju kraj s krajem, mladi nam odlaze, mnoga naša sela i gradovi ostaju bez mladosti, jer mladi jednostavno ne vide nikakve perspektive za sebe i svoje obitelji. Jer kako danas stoje stvari u našem društvu, mladi baš i ne vide neku sigurnu i radosnu budućnost, a mnogi pričaju o budućnosti. Ja mislim da se problem može i mora riješiti sada, jer sada treba dati mogućnost ljudima da rade i žive u sigurnosti i miru, a to onda postaje temelj jedne ljepše i sigurnije budućnosti. Puno puta vidimo da se upravo zbog te nesigurnosti koju ljudi konstanto žive, pojavljuju i mnoge druge poteškoće poput ovisnosti, praznovjerja, razdora u obiteljima i sl.
Ono što mi ipak daje nadu to su primjeri mnogih vjernika koje susrećem u Taboru, a i na drugim mjestima gdje imam duhovne obnove, koji, unatoč svim ovim poteškoćama i problemima, svojim životom svjedoče svoju ljubav prema Bogu i domovini, te u vjeri žive i ove teške trenutke s pouzdanjem u Božju providnost koja se uvijek na čudesan način brine za one koji mu vjeruju i koji ga ljube. Takve osobe su mi doista znak onoga dobroga što se događa u našoj domovini i zbog takvih ljudi zahvaljujem Gospodinu koji se na taj način proslavlja u našem narodu.
Vjerujem da Vam je naporno ponekad voditi dva tjedna uzastopce seminare. Kakav je fra Ivan Matić kad ne vodi seminar. Sa čime se bavite u slobodno vrijeme? Imate li neki hobi?
Puno je obaveza ali i jako puno radosti u svemu tome. Kad nema seminara tu su onda osobni susreti, razgovori ili ispovijedi. Svaki susret, svaka životna priča ljudi koje susrećem i za mene je jedan veliki Božji dar. Molim uvijek da se u tim susretima dogodi Isus, da On bude u meni taj koji susreće ljude i da svi ti susreti budu Njemu na slavu.
Što se hobija tiče tu je glazba koju jako volim i naravno gitara. Isto tako volim čitati, volim šetati u prirodi jer me i to odmara.
Primjećujem da veliki broj vjernika dolazi iz Dalmacije na Vaše duhovne obnove. Kako to tumačite? Koji su razlozi da vole iz daleka doći u Tabor?
U Tabor dolaze iz svih krajeva naše domovine i inozemstva, no može se reći da nekako najviše dolaze iz Dalmacije i po njihovim svjedočanstvima vidim da s velikom radošću dolaze i da im je lijepo u Taboru. Mnogi su od njih upravo u Taboru doživjeli velike promjene u svome životu i to svjedoče drugima, zato vjerujem da ta svjedočanstva potiču onda i druge osobe da dođu i dožive Tabor kao mjesto milosti. Svakako mislim da je to i zato što dolaze organizirano kao župe ili molitvene zajednice, a to je zapravo ona ljepota zajedništva u vjeri koju oni žive i koja ih povezuje i nakon Tabora.
Tabor je dobro organiziran. Imate dobru ekipu: redare i one koji su u organizaciji duhovnih obnova. Kako funkcionira ta ekipa? Jeste li zadovoljni sa suradnicima?
Tabor ima šezdesetak poslužitelja koji svako na svoj način pomaže i sudjeluje u svemu onome što je potrebno kako bi kuća dobro funkcionirala. Puno je toga što treba napraviti prije, za vrijeme seminara i nakon seminara. Bogu hvala na svakom od njih jer bez njih ne bih mogao, a upravo zahvaljujući njima sve lijepo funkcionira. Jako sam im zahvalan što i na taj način svjedoče svoju ljubav prema Isusu i njegovoj Crkvi, jer doista to je jedan predivan primjer kako vjernici laici sudjeluju u novoj evangelizaciji. Mnogi su od njih i članovi Franjevačkog svjetovnog reda te i na taj način žive i svjedoče svoj poziv i poslanje u Crkvi.
Recite mi neki radosni događaj koji Vas je posebno obradovao, razveselio i ostao Vam u dubokom sjećanju, a da ste ga doživjeli na nekom od vođenja duhovnih seminara?
Zaista je puno toga što svakodnevno svjedočim i što me istinski raduje jer vidim kako Gospodin doista čini velika i divna djela u srcima ljudi. Svjedok sam mnogih obraćenja ljudi koje su doživjeli kroz duhovnu obnovu; milosti koje su doživjeli kroz svetu ispovijed, svetu misu, klanjanje pred Presvetim sakramentom ili kroz slavlje bolesničkog pomazanja i to radosno svjedoće u svome životu.
Kuća susreta Tabor mnogima je donijela veliki blagoslov u njihov život i obitelj, jer su tu doživjeli susret sa živim Bogom koji i danas liječi naše rane, koji ozdravlja i oslobađa od svakoga zla. U susretu s Isusom i s braćom i sestrama mnogi su otkrili ono pravo lice Crkve i s dubokom vjerom iznova započeli živjeti svoj kršćanski poziv u svojim župama, te tako ugrađuju sebe na jedan novi način u život svojih župskih zajednica.
Primjećujem kad ispovijedam na Vašim duhovnim obnovama da su neke ispovjedi potresne, gotovo životne. Kako bi vi opisali dobru, „kvalitetnu“ ispovijed koja nije formalistička?
Mnogi dolaze u Tabor kako bi se upravo kroz duhovnu obnovu pripremili i temeljito ispovijedili. Inače, za vrijeme seminara puno se vremena provede u pripremi za samu svetu ispovijed kroz razmatranja o Božjem milosrđu, o grijehu i njegovim posljedicama, te prije same sveti ispovijedi zajedno prolazimo ispit savjesti, tako da sve to donosi i jedno posebno raspoloženje u srcima ljudi da se mogu iskreno i skrušeno ispovijediti.
Na duhovnim obnovama ima puno mladih ljudi i ljudi srednje dobi. Budi li se Crkva u Hrvata ili još „drijema“? Možda su neki članovi Crkve pozaspali kao apostoli dok je Isus molio! Što sa onima koji“ spavaju?“ Kako im pomoći da se probude?
Upravo Kuća susreta Tabor pokazuje da se ljudi bude i da postoji jedna istinska glad za duhovnošću koja zahvaća ne samo mlade nego i ljude srednje i starije dobi koji žele imati iskustvo žive vjere. Mnoge molitvene zajednice koje danas postoje u našoj domovini započele su sa svojim poslanjem upravo zahvaljujući iskustvu seminara na Taboru, jer su tu otkrili važnost življenja i svjedoćenja vjere u današnjem društvu. To mi je velika radost jer vidim kako se upravo po tim zajednicama događa nešto doista lijepo i plemenito u našoj domovini.
Pred kojim problemima i izazovima stoji danas Crkva u Hrvata kao zajednica Isusovih nasljedovatelja?
Mislim da je i danas od velike važnosti autentičnost u svjedočenju naše vjere. Da sav naš život i svo naše djelovanje bude prožeto vjerom. Problemi nastaju kada nismo autentični, kada jedno govorimo, a drugo činimo. Samo autentični kršćani, koji istinski žive svoju vjeru u Isusa Krista, postaju primjer i poticaj drugima.
Što se tiče izazova, danas ih stvarno ima jako puno, ali ipak meni se ćini da su najvažniji oni koji se tiču ljudskog života i obitelji. Svakodnevno vidimo kako se snažno propagira i nameće jedna kultura smrti, kako bi rekao sv. Ivan Pavao II. Zbog toga smo pozvani da i danas hrabro i odvažno svjedočimo evanđeosku poruku života. Nadahnuti tom porukom pozvani smo čuvati ljudski život od njegova začeća pa sve do prirodne smrti. Pozvani smo brinuti se za naše obitelji, za starije, bolesne i nemoćne. Pozvani smo iskazati djelotvornu ljubav svima onima koje Isus naziva najmanjima.
U tom kontekstu i danas je snažna i jasna Isusova riječ: “Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25, 40).
OVAJ INTERVJU JE VOĐEN POVODOM 21. obljetnice postojanja KUĆE TABOR- SAMOBOR i 26. obljetnice postojanja FRAME (franjevačke mladeži)!
IZVORI: portal DNEVNO.HR,
franjevački časopis TAU,
LAUDATO TV,
portal PUT-ISTINA-ŽIVOT.COM
