Kada se kod čovjeka govori o unutarnjoj biti ili principu, onda se mora reći da je on neuhvatljiv u samome sebi jer nije dan na način predmeta. Na njega se tek zaključuje kao na temelj koji objašnjava specifične načine djelovanja. Tako govor o ontološkom principu čovjeka postaje ovdje transcendentalnim pitanjem, tj. pitanjem o uvjetima mogućnosti realnih fenomena na čovjeku, dakle o onome što nužno treba biti pretpostavljeno ako fenomeni trebaju biti mogući. Ti su fenomeni svijest, čovjekovi duhovni čini te jedinstvo i cjelovitost čovjeka.Problem “duša-tijelo” jest područje u koje se smješta pitanje o biti i o bitnoj konstituciji čovjeka. U svim je kulturama prisutna nepobitna činjenica uvjerenja da postoji jedna dimenzija ljudskog tu-bitka koja nije identična sa meterijalnim tijelom a niti sa organskim životom te stoga ne umire sa tjelesnom smrću, ne može propasti već na neki način dalje živi i djeluje. Svijest, spoznaja istinitoga, težnja i htijenje za dobrim, doživljaj i oblikovanje lijepoga, prava ljubav i moralno djelovanje u nesebičnom zalaganju te, svemu tome prethodeći, vrijednost ljudske osobe, bune se protiv ništavila. Mora dakle postojati nešto što preko materijalnog tijela omogućuje i polučuje život kao takav.Dualizam koji potječe iz ranogrčke mitologije ima svoje učinke kod Platona. Ljudsko tijelo pripada nestvarnom prividnom svijetu tvarnoga dok duša kao duhovno biće pripada vječnom svijetu ideja. Ovaj dualizam nadilazi Aristotelovo shvaćanje o jedinstvu čovjeka. Čovjek jest konstituiran iz neoblikovane “prve materije” i duše kao formalnog principa po kojemu materija tek postaje jed Biblijskoj je nauci dualizam stran. Čovjeka se razumije kao živo jedinstvo . Platonova i Aristotelova nauka djeluju duboko u kršćansku misao. Najprije je vodeće platonsko mišljenje koje je prihvatio Augustin: duh i tijelo tvore dvije različite supstancije pri čemu one jedna na druge djeluju ali ne tvore bivstveno jedinstvo.

Albert Veliki, koji se odlučno otvara aristotelovskoj ostavštini (anima forma corporis), ima – kao i Bonaventura – ipak prema ovome određene zadrške. Odlučujući korak od Platona prema Aristotelu učinio je Toma Akvinski te prihvatio nauku o “anima forma corporis” koja je i kasnije postala službeni stav crkvenog učiteljstva Odnos između duše i tijela se ovdje zaoštrava po Descartesu: tijelo i duša čovjeka pripadaju potpuno različitim redovima bitka te ne mogu stupiti u vezu i djelovati jedno na drugo. Problem dualističke nemogućnosti djelovanja želi nadići okazionalizam: niti tijelo djeluje na dušu a niti duša na tijelo već Bog sam proizvodi odgovarujuća djelovanja koja fenomenski izgledaju kao uzajamna djelovanja.

Leibniz tumači da je tjelesno i duhovno događanje unaprijed tako usklađeno jedno s drugim da ono bez direktno uzajamnog djelovanja tvori jednu prestabiliranu harmoniju. Ovim dualističkim teorija suprotstavlja se Spinozin monizam koji dokida kartezijasnku dvojakost: čovjek je mišljen tako da se jedna i identična stvarnost izriče u dvjema dimenzijama, tj. protežnosti (tijela) i svijesti (duše), dakle u dvostrukosti fenomena fizičko-materijalne i psihičko-duhovne vrste. Spinozin monizam nastavlja se dalje u monizmu spiritualističke vrste u kojem se dvojakost dokida u jednom duhovnom procesu događanja (Hegel i njemački idealizam). Monizam pak materijalističke vrste želi nadići dvojnost time što sve svodi na materiju te polazeći od nje sve (i duhovne procese) želi objasniti. U neopozitivizmu i njegovoj jezičnoj analizi čitav se problem “duša-tijelo” svodi konačno na čisti jezični problem koji ništa ne može izreći o ovoj stvarnosti. Nakon što se analitička filozofija oslobodila čiste pozitivističke suženosti, ovi se problemi iznova sagledavaju i obrađuju u onome što se naziva “Philosophy of Mind”; staro se pitanje iznova pojavljuje, ali sada kao jezičnofilozofsko: kako se o “duhu” ili o “duši” može smisleno govoriti.

Svi ovi pokušaju ne objašnjavaju na dostatan način fenomen čovjekovog jedinsta i dvojstva.Autor naglašava da bi besmrtnost duše valjalo odbaciti iz tri razloga:zbog božanstva samoga Boga koji je jedini besmrtan,zbog grijeha koji je izašao ne samo u tijelo nego i u dušu te je zbog toga duša podložna Božjoj srđbi te je i podložna smrti i na kraju zbog jedinstva čovjeka.Kada je u pitanju poimanju duše, Toma Akvinski ovdje ponovno nalazi inspiraciju u Aristotelovom učenju.

Aristotel, naime, smatra da sva ljudska bića imaju dušu. Ta duša omogućuje nam osjećati i razmišljati na način drugačiji od onog životinjskog no Aristotel je ne odvaja od tijela. Drugim riječima, prema njemu u trenutku kada tijelo umre, umire i duša. Toma Akvinski slijedi Aristotelovo učenje da čovjek u sebi sadrži samo jednu suštinsku formu, a to je njegov intelekt. Za razliku od brojnih svojih suvremenika koji su odbacili Aristotelovu tezu o neraskidivoj vezi između duše i tijela kako bi poduprli kršćansku dogmu o duši koja i dalje živi nakon što je tijelo mrtvo, Toma Akvinski odbija javno oboritiAristotelovu poziciju što ga dovodi u nezgodan položaj – sada mu je mnogo teže dokazati besmrtnost ljudske duše, što je nužno u skladu s kršćanskim pogledom na svijet. Zbog svoje želje da ostane odan Aristotelovom učenju do kraja života umalo se suočio s optužbama za herezu.

Biblijski nauk o čovjekovoj naravi je holistički, odnosno monistički. Biblija naglašava jedinstvo tijela, duše i duha, s tim što je svako od njih dio nedjeljivog organizma. Prvo, holističko gledište na čovjekovu narav određeno je vjerovanjem da je stvaranje ovog materijalnog svijeta, uključujući i ljudsko tijelo, “veoma dobro” (Postanak 1,31). Nema dualizma ni proturječja između materijalnog i duhovnog, tijela i duše, mesa (puti) i duha, jer je sve dio Božjeg stvaranja. Izbavljenje je obnova cijele osobe, tijela i duše, a ne spašavanje duše odvojene od tijela.Klasični nauk o čovjekovoj naravi uglavnom proizlazi iz spisa Platona, Aristotela i stoika. Ove filozofije naglašavaju razliku između materijalnih i duhovnih sastavnica čovjekove naravi. Prema Platonovoj zamisli čovjekova narav ima jednu i drugu komponentu.

Materijalna je tijelo koje je prolazno i u biti zlo, dok je duhovna komponenta duša ili um , koji su vječni i dobri. Ljudsko je tijelo prolazno i smrtno, dok je ljudska duša trajna i besmrtna. Prigodom smrti duša se oslobađa tamnice tijela u kojoj je neko vrijeme bila zatvorena. Povijesno gledano ova popularna kršćanska misao bila je pod snažnim utjecajem ovog dualističkog, nebiblijskog razumijevanja čovjekove naravi. Neki znanstvenici tvrde da je klasični dualizam doveo do pojave suvremenog sekularizma i progresivne erozije kršćanskog utjecaja na društvo i kulturu. Oni vide vezu između sekularizma i razlike između naravi i milosti kako ju je definirao Toma Akvinski. Prema njemu u ovome svijetu prirodno je prosuđivanje dovoljno za življenje prirodnim životom, dok je milost potrebna za življenje duhovnim životom i za postizanje cilja spasenja. Tako je skolastička razlika između tijela i duše omogućila podjelu života na dvije različite razine:  vita activa ili, mogli bismo reći, nasvjetovan iduhovan  život. Naglašena razlika između tijela i duše dovodi do toga da su kršćani golema životna područja, moralne vrijednosti i znanja prepustili snagama sekularizma i humanizma Povijesno gledano postoje dva glavna, radikalno različita gledišta o čovjekovoj naravi. Jedno je nazvano klasičnim dualizmom, a drugo biblijskim holizmom.

Dualističko gledište tvrdi da se čovjekova narav sastoji od materijalnog, smrtnog tijela i duhovne, besmrtne duše. Ova posljednja nadživljava smrt tijela i prelazi u raj, čistilište ili pakao. Pri uskrsnuću duša se sjedinjuje s tijelom. Ovo dualističko shvaćanje izvršilo je golem utjecaj na kršćansku misao i život djelujući na gledište koje ljudi imaju o čovjekovu životu, ovom sadašnjem svijetu, otkupljenju i budućem svijetu. U naše vrijeme klasični je dualizam izložen napadima biblijskih stručnjaka, crkvenih povjesničara, filozofa i znanstvenika.

Aristotel je u samoj formi bio drukčiji i bavio se nešto drukčijim stvarima nego Platon. Čak je teško pratiti slijed misli Aristotelova djela od sfere theorie Organona, preko Fizike i spisa ”O duši”, te Metafizike, do ”praktičke sfere” Nikomahove etike, Politike i Retorike i najzad domenu onoga proizvodnoga u spisu ”O pjesničkoj umjetnosti”. Recimo, po meni, Aristotel bi bio puno razumljiviji da je pisao u dijalozima, kao Platon.Drukčiji su i najbitniji momenti u Aristotelovoj misli, kao što su načelo identiteta, fizici kao ontologiji prirodnoga, to jest ”pokretnina” u obzorju vremena, učenju o četiri uzroka kretanja, dvodimenzionalnoj strukturi bića kao bića, kao mogućnosti i zbiljnosti, poimanju vremena samoga, preko glasovitoga ontološkoga određenja duše kao cjelokupnoga bića i prve entelehije prirodnoga organskoga tijela,metafizici kao nauci o nepokretninama, o biću o sebi to jest bogu, te vrlinama, životu polisa i razmatranju ”uvjerljiva govora”, biti tragičkoga i uvid u katarzu kao očišćenje od straha i sažaljenja u poistovjećenju.

Ovime se zapravo otvara novo pitanje: na koji način ljudi stječu svoje znanje? Toma Akvinski smatra da ljudi stječu znanje prvo svojim osjetilima: vidom, sluhom, njuhom, dodirom i okusom. Međutim, iskustvo koje stječemo zahvaljujući upravo spomenutim osjetilima je samo površinsko, bez istinske dubine. Na primjer, ako ja stojim dvadeset metara udaljena od stabla, moći ću samo reći da vidim to stablo i opisati ću njegov izgled. Osoba koja se nalazi naslonjena na samo stablo ne samo što će bolje vidjeti detalje njegovog izgleda već će moći i osjetiti teksturu debla i na taj način intenzivnije pojmitdotično stablo. Kada te dvije osobe bile, na primjer, psi, tada bi cjelokupno znanje koje imaju o tom stablu bilo ograničeno upravo na gore objašnjeno poimanje istoga kroz pet temeljnih osjetila.

U Bibliji je riječ “duša” prijevod hebrejske riječi nefeš i grčke riječi psykhé. Način na koji se taj izraz koristi u Bibliji pokazuje da je duša osoba ili životinja odnosno život osobe ili životinje. No mnogi smatraju da je duša bestjelesni ili duhovni element ljudskog bića koji preživljava smrt materijalnog tijela. Drugi vjeruju da je duša životni princip.

Međutim, dva posljednja spomenuta gledišta nisu u skladu s Biblijom.tada je Jehova Bog načinio čovjeka od praha zemaljskoga i udahnuo mu u nosnice dah života, i čovjek je postao živa duša.” (Zapazite da se ovdje ne kaže da je čovjek dobio dušu, nego da je čovjek postao duša, odnosno živa osoba.) (Dio hebrejske riječi koji je ovdje preveden s “duša” glasi nefeš. Isti je prijevod i u JB, a Ša, 2006, kaže “biće”.)Hebrejski izraz preveden s ‘duša’ (nefeš, ono što diše) koji je koristio Mojsije (…) označava ‘živo biće’ i ne odnosi se samo na ljude. (…) U Novom se Zavjetu izraz psykhē (‘duša’) koristi na sličan način kao i nefeš”(The New Encyclopaedia Britannica, 1976, Macropaedia, svezak 15, stranica 152).Vjerovanje da duša nastavlja živjeti nakon smrti tijela zapravo spada u domenu filozofskih i teoloških spekulacija, a ne u domenu same vjere, pa se stoga nigdje u Svetom pismu ono izričito ne naučava” (The Jewish Encyclopedia, 1910, svezak VI, stranica 564).Univerzalna božanska duša nema polarnost energije i uvijek je jedno. Duša čovjeka je komadić od univerzalne duše, kao individualizirani život tijela i obavezno dobiva polarnost. Da bi tijelo bilo cjelina s dušom mora joj se približiti, a to se postiže preko mentalnog procesa i osvješćivanja. Buđenje duha nije luksuz, nego stvarna potreba čovjeka, temeljem spiritualnih moći.

Apsolutna svijest je moguća s duhom. Nesvjestan čovjek je prava opasnost po okoliš. Životinja je cjelovita, nema um, ali joj instnkt za preživljavanjem, savršeno veže tijelo za dušu. Kod čovjeka nije tako, jer on ima um i kalkulira. Ali, sa nesvjesnim umom, čovjek ostaje podvojen od duše i može poludjeti, u smislu da ne može kontrolirati nagon i ponašanje. Govoreći o čovjekovoj smrti kao nužnom ishodu svekolikog života, Freud nastoji pokazati očiglednu tendenciju potiskivanja činjenice smrti, odnosno umiranja. Na razini svijesti, kako nas Freud uči, čovjek zna za svoju smrt, ali u nesvjesnom svatko je od nas uvjeren u svoju besmrtnost. Čovjek istovremeno vjeruje u besmrtnost i ne vjeruje u smrt. I upravo na vjeri u besmrtnost temelji se postojanje religija . Nama je ovdje cilj vidjeti ukratko kako stvari izgledaju iz kršćanske perspektive.Kršćanska se vjera ne temelji na vjeri u besmrtnost u ovom gore smislu, nego na vjeri u uskrsnuće. Krist, kao temelj kršćanske vjere, od mrtvih je uskrsnuo. Kršćanstvo naglašava kraj čovjeka i kraj ovoga svijeta, jer doći će vrijeme kad „vremena više biti neće“. A budući život vezan je isključivo za Boga. Vječni život odnosno novo bivstvovanje sastoji se u susretu s Bogom. Taj susret za kršćanina već je na zemlji ukorijenjenu u osobnom odnosu prema Kristu.

Inspiriran Aristotelovim filozofskim mislima, Spinoza također pokušava odgovoriti na pitanje o supstanci nečega i zaključuje kako je ona po svojoj prirodi uvijek samoobjašnjiva, za razliku od svih ostalih stvari koje možemo razumjeti samo ukoliko o njima govorimo spominjujući još nešto drugo u kontekstu. Na primjer, pojam ‘kolica’ razumjet ćemo u potpunosti samo ako razumijemo i značenje riječi ‘pokret’. Vodeći se dalje idejom o supstanci kao samobjašnjivoj pojavi, Spinoza dolazi do zaključka kako na svijetu može zapravo postojati samo jedna supstanca. Naime, kada bi postojale dvije, tada bi za razumijevanje jedne bilo nužno shvatiti odnos s onom drugom, a onda bi to pobilo njegovu definiciju supstance. U konačnici to znači da sve stvari na ovome svijetu dijele jednu zajedničku supstancu koja ih definira, što naziva monizmo supstancije.Njega treba razlikovati od tzv. dualizma supstance prema kojem sve što nas okružuje definiraju dvije supstance – um i tvar.

Kristijan Duvel,mag.theol.

PODIJELI