Izvrnuti svijet – Tužna misao

216

Izvrnuti svijet
Kažem ti da znam, a ti nasmiješeno ne vjeruješ
kažem ti neznam sve, ali može se, može se.
Vidim i bol i patnju i strah,
vidim što rade našem svijetu,
vidim kako truju zrak i truju zemlju,
a ni more nije pošteđeno čujem jauke
i brišem suze naše kreacije svijeta izvrnutog,
gdje je logično smiješno, a rješenja prejednostavna
da su besmislena, pa ih se ni ne provodi,
gdje ljudske misli okupira takozvana “sadašnjica”
gdje se ništa ne propitkuje osim tko s kim spava,
gdje su ljudi svjesni da su robovi
i da se ne živi nego se preživljava
a ni nema želje za slobodom,
gdje se evolucija zaustavlja takozvanom ljudskom voljom,
gdje kreacija nema smisla jer je svijet uništen već
i čemu da se trudim
čemu da stvaram da me smatraju ludim ili da se pretvaram,
ali ja živim, djelujem, stvaram,
ne mogu pognuti glavu, vidim mogućnosti,
može se i tko god kaže drugačije
jednostavno, nije u pravu…..

 

Tužna misao
Duša bez prozora, vrata zazidana u kamenoj stijeni,tuga1
More u svojoj pjeni ispire noć,
ljubičasti kristali otkinuti od mora sjaje suzama bola
Bura raznosi sol, razbija vale;
tišina se uvukla u krik galeba
i plovi iznad mora,
sitne zaboravljene kapljice vraćaju se u stijene,
val skida sol i vraća je u more.
Tužna misao vraća se svome bolu,
ponovo i ponovo udara o zidove kamene
i ne vidi komadić neba
u nepreglednom plavetnilu duše.

 

Ladislav Ž., Canada

 

PODIJELI