Lk 4,21-30
Svi volimo kada nas ljudi pohvale izgovarajući lijepe riječi. Volimo kada se o nama šire dobre vijesti. Izbjegavamo ljude i situacije koje mogu ugroziti savršenu sliku o nama. Budi se u nama neprijateljstvo i strah pred osobama, koje vrlo često iznose o nama istinu. Često se iza šminke skriva pravo lice. Kritika boli. Nitko je ne želi, iako dolazi i od strane prijatelja. Često se skrivamo iza paravana, crkvenih stupova, religioznosti, u nadi da nas ljudi ne uzmu na „zub“. Zašto se bojimo istine o sebi? Izgleda da nakon istočnoga grijeha čovjek bježi sam od sebe i ne želi poznati istinu o sebi. Đavao je spretan. On zna, jer je perfektno naučio ljudsku logiku, da čovjek kada spozna istinu o sebi, sam poželi biti potpuno predan Bogu. To njemu smeta. Zato čini sve kako bi ljudi živjeli u laži i ne upoznali istinu o sebi.
Zašto se bojimo istine o sebi? Čovjek natopljen prijateljevanjem s Isusom ne boji se istine. Neće se naljutiti, uvrijediti kada ga netko drugi opominje. To je normalno, sastavni dio života. Božja milost mijenja čovjeka. Potiče ga na putu obraćenja u spoznaji istine o sebi. Kako je teško živjeti u laži. Neistinita slika guši svaki pokret tijela i duha. Uvodi tugu. Ne trebamo se bojati Božje milosti, Isusovih riječi. To je još jedna sotonska zamka, utjerati strah u čovjeka da se boji Boga izvor ljubavi. Izložimo se djelovanju Duha Svetoga, koji poput vatre čisti nas.
Isus je došao u svoj zavičaj kao prorok. Svojim riječima pogodio je svoje suseljane. To su bile riječi istine jer svaki prorok govori u ime Boga. To su bile snažne riječi, koje poput strijele pogode Nazarećane direktno u srce. Ponekad je istina gorka. Tako je i Isus pogodio u najtanju žicu svojih susjeda. Hrabro i otvoreno ih je upozorio da nisu spremni primiti Božju riječ, da ne žele čuti istinu i zato im smeta to da je Isus Mesija. Isus je bio za njih običan čovjek, sin Marije i Josipa, dijete iz obrtničke obitelji. Sve je to izazvalo sveopću mržnju. Podigli su ruke na Isusa. Upravo tako se događalo s prorocima, koje je Bog slao prije Isusa. Stranci i tuđinci radije su primali Božju riječ, nego izabrani Izraelci. Time su sprječavali protok milosti i okrenuli su se od Boga.
Što se događa s nama? Mnogi ne žele živjeti Evanđelje jer ih bockaju Isusove riječi. Istina je za njih bolesna. Izabiru, dakle, laž o sebi, vraćaju se u blato grijeha. Evanđelje ostaje jedino na razini divne knjige iz prošlosti. Bježe od istine. Sakrivaju se uvijek u nešto zamjensko kako ne bi se suočili sa sobom. Zašto bijeg od istine? Jesmo li zaboravili da ona oslobađa.
Slušajući druge ljude gledamo tko i kako govori, ali ne slušamo poruku. Važnije je njegovo porijeklo, prošlost, pogreške, negoli njegova poruka. Koliko puta upravu takvu sudbinu dožive svećenici koji su propovjednici, proroci i navjestitelji Božje riječi. Ni jedan čovjek nije slobodan od pogreške, tako i svećenik i onaj koji sluša. Koliko ćemo izgubiti, ako s predrasudom krenemo promatrati jednog svećenika. Ipak Isus kaže: „Tko vas sluša, mene sluša!“ Na svećeniku je navijestiti Božju riječ, a na vjernicima saslušati.
Dopustimo Isusu da djeluje u nama. Njegova riječ je istinita. Oslobađa. Isus nam se obraća i po ljudima. Možda ih često ne želimo poslušati jer ih jako dobro poznajemo. Tako djeca izbjegavaju svoje roditelje, njihove savjete. To je jako bolno iskustvo. Zato iz pokoljenja u pokoljenje pažljivo naučimo slušati i živjeti istinu o sebi. Dozvolimo Isusu da nas natapa svojom riječju jer je ona i danas aktualna i živa.
Pater Arek Krasicki
