O Isuse utjeha si moja
u ovom jutru zebnje i gorčine.
Stvarna je i divna ljubav Tvoja
koja liječi muku i rasprši tmine.
Kako mogū pisat’ poeziju
ne vidjevši, ne spominjuć’ Tebe?
Srameći se iza riječi se kriju
iz prikrajka promatrajuć’ sebe.
Bez Tebe to je prazna jeka
koja svemirom uspomene koči.
Promatrajući sebe izdaleka
nema nikog u pomoć da priskoči.
Bez Tebe je samoća i tuga
i vlastita krivnja dušu smara
i nema prijatelja ni druga;
samo crna pustoš beznađe stvara.
Krešo Čepo
(rođ. 1950., Tihaljina, Hercegovina)