O Isuse utjeha si moja

u ovom jutru zebnje i gorčine.

Stvarna je i divna ljubav Tvoja

koja liječi muku i rasprši tmine.

Kako mogū pisat’ poeziju

ne vidjevši, ne spominjuć’ Tebe?

Srameći se iza riječi se kriju

iz prikrajka promatrajuć’ sebe.

Bez Tebe to je prazna jeka

koja svemirom uspomene koči.

Promatrajući sebe izdaleka

nema nikog u pomoć da priskoči.

Bez Tebe je samoća i tuga

i vlastita krivnja dušu smara

i nema prijatelja ni druga;

samo crna pustoš beznađe stvara.

Krešo Čepo

(rođ. 1950., Tihaljina, Hercegovina)

PODIJELI