MISAO IZ EVANĐELJA DANA
4. tjedan kroz godinu
Nedjelja, 3. 2. 2019.
ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU
ČITANJA: Jr 1,4-5.17-19; Ps 71,1-4a.5-6b.15ab.17; 1Kor 12,31 – 13,13; Lk 4,21-30
Prvo čitanje: Jr 1, 4-5.17-19
Postavih te za proroka svim narodima.
Čitanje Knjige proroka Jeremije
U dane Jošijine: Dođe mi riječ Gospodnja:
»Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh;
prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih,
za proroka narodima postavih te.
Ti bedra svoja sad opaši,
ustaj, pa ćeš im govoriti sve
što ti ja zapovjedim.
Ne dršći pred njima,
da ne bih morao učiniti
da uzdršćeš pred njima.
Danas te, evo, postavljam
kao grad utvrđeni,
kao stup željezni,
ko zidinu brončanu
protiv sve zemlje:
protiv kraljeva i knezova judejskih,
svećenikâ i naroda ove zemlje.
I borit će se s tobom, al te neće nadvladati
jer ja sam s tobom da te izbavim.«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 71,1-4a.5-6b.15ab.17
Pripjev: Usta će moja razglašivati pomoć tvoju.
Tebi se, Gospodine, utječem,
ne daj da se ikada postidim!
U pravdi me svojoj spasi i izbavi,
prikloni uho k meni i spasi me!
Budi mi hrid utočišta i čvrsta utvrda spasenja
jer ti si stijena i utvrda moja.
Bože moj, istrgni me iz ruke zlotvora.
Jer ti si, Gospodine, ufanje moje,
Gospodine, uzdanje od moje mladosti!
Na te se oslanjam od utrobe;
ti si mi zaštitnik od majčina krila.
Usta će moja razglašivati pravednost tvoju,
povazdan pomoć tvoju.
Bože, ti mi bijaše učitelj od mladosti moje
i sve do sada naviještam čudesa tvoja.
Drugo čitanje: 1Kor 12-31-13, 13
Ostaje vjera, ufanje i ljubav; najveća je ljubav.
Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Braćo: Čeznite za višim darima! A evo vam puta najizvrsnijega! Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam! I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao – ništa mi ne bi koristilo. Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut će. Spoznanje? Uminut će. Jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje. A kada dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično. Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko. Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat! A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Lk 4, 21-30
Isus, kao ni ono Ilija i Elizej, nije poslan Židovima.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Isus progovori u sinagogi: »Danas se ispunilo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: »Nije li ovo sin Josipov?«
A on im reče: »Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju.« I nastavi: »Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvorilo nebo pa zavladala velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.«
Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.
Riječ je Gospodnja.
Homilija
Ponovno smo u Nazaretskoj sinagogi s Isusom. Isus je pročitao proročanstvo proroka Izaije, proročanstvo koje je o Njemu prorokovalo, sjeo je i rekao im poznatu rečenicu: »Danas se ispunilo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« Židovi koji su bili u sinagogi bili su zbunjeni. Njihovo osnovno pitanje je bilo; Otkuda on to sve zna? Pa mi poznamo njega, poznajemo Njegovu obitelj. znamo točno tko mu je mati i tko mu je otac. Nitko u njegovoj obitelji nije nešto poseban.
Nevjerojatna je njihova reakcija. Da su samo malo bolje pogledali u svoje Biblije, tadašnji stari Zavjet, shvatili bi da su kao grad, kao društvena zajednica dobili čast svemirskih razmjera. U Njihovoj sinagogi govori im i propovijeda sam Božji Sin. Međutim, predrasude koje su imali prema Isusu su bile toliko velike da su ih poruke koje je Isus iznosio iz Božje Riječi doslovno vrijeđale. Umjesto radosti, bila je srdžba koja je prerasla u mržnju. Te subote došli su u sinagogu da dožive blagoslov susreta s Bogom, i dožive ga na najveći mogući način, jer im u sinagogu dođe osobno sam Božji sin, Bog koji je postao čovjekom. Umjesto da se raduju, oni ga žele ubiti. Žele ga se fizički riješiti.
Kada bi mi znali da je danas među nam Isus Krist, dali bi se radovali. isus je rekao da će osobno biti nazočan svojim Duhom, ali da će svaki onaj koji pomogne ljudima u potrebi, ustvari Njemu pomoći. Kada pomognemo siromašnima, kada pomognemo ljudima u potrebi, ne bi li se trebali radovati?
Čitajući Bibliju, nalazimo poziv da kršćanin bez obzira na probleme može i treba biti radostan. Sv. Pavao apostol u Filipljanima 4.4. piše
Radujte se uvijek u Gospodinu! Da ponovim: radujte se!
Zanimljivo je da sv. Pavao ovu poruku piše iz Rimskog zatvora. Kako je on mogao biti radostan u zatvoru, i to pod strašno nemogućim uvjetima. Ovo što sv. Pavao piše nije preporuka. On ne kaže „kršćanin bi se trebao radovati, već je to nalog, Raduj te se. Za sv. Pavla je radost neka vrsta duhovne discipline koju treba vježbati. Radost za sv. Pavla nije nekakav osjećaj neke ugodnosti ili lagode, dobrog raspoloženja, već trajno stanje koje je vezano uz naš položaj što smo Djeca Božja.
Ako pogledamo statistike većine svjetskog stanovništva, utvrdit ćemo da su kršćani najbrojnija grupacija na našem planetu. U velikoj većina zemalja u svijetu, kršćani čine većinu u ukupnom stanovništvu. To je slučaj i s našom domovinom. Zašto onda nema baš previše radosti u svijetu. Očito svijet ima nekakve probleme. Vjerojatno ne razumije Krista, iako se zovu njegovim imenom. Međutim, ja bi to pitanje lokalizirao. Postavio bi ga samo nama, nama ovdje prisutnima.
Mogu li biti istinski radostan, kada me napada teška i opaka bolest. Mogu li biti radostan kada mi sve u životu ide naopako. Možemo li biti istinski radosni kada se moramo boriti za osnovnu životnu egzistenciju. Muči nas nelikvidnost, nezaposlenost, recesija, imamo strah od budućnosti.
Sv. Pavao je vrlo jasan. U poruci Filipljanima navodi nekoliko odlika pravog i istinskog kršćanstva.
1 odlika pravog kršćanina je RADUJE SE
2 odlika pravog kršćanina je RADUJE SE
3 odlika pravog kršćanina je RADUJE SE
Da sv. Pavao od nas ne traži malo previše? Znači li to da kršćanin treba jednostavno ignorirati problem i pustiti brigu na veselje? Jeli to identično onoj poslovici „Jedimo i pijmo jer ćemo i onako sutra umrijeti.“ Sigurno ne. Zašto onda kao kršćani puno puta ne doživimo tu istinsku radost?
Starozavjetni prorok Habakuk se također borio s takvim pitanjem Pjesnički je to lijepo opisao u Habakuk 3.17 „Čak ako smokvino drvo neće cvasti, niti će na lozi biti ploda, ako maslina uskrati roda i polja ne će donijeti hrane, ovaca ako nestanu iz tora i goveda iz staja, ja ću se radovati u Jahvi i kliktat ću u Bogu, svojem Spasitelju.“
Prepreka našoj radosti su problemi koji su često dio našeg života. To je bio i problem Židova iz Nazareta.
Kao prvi problem, smatram da su to naše predrasude. Kako predrasude prema drugima, također predrasude prema samome sebi. Te predrasude opet toliko ojačaju da prerastu u kompleks. Ukoliko su moje predrasude prema drugima, on se razvija u kompleks više vrijednosti. Tada gledamo na druge, i čudimo im se zašto se ne ugledaju na nas, jer mi znamo, mi možemo, mi smo ti koje treba pitati.
Ukoliko su to predrasude prema sebi, tada se one transformiraju u kompleks niže vrijednosti. Tada gledamo na druge sa nekom dozom zavisti, iako je ta zavist dobro prikrivena da je ni sami ne vidimo. Naše izgovor je, “Mi za to nemamo dara, to nije moj slučaj, mi smo drukčiji, mi to ne možemo iz ovog ili onog razloga.” Što je najgore od svega, to čak u većini slučajeva može biti i istina, ali mi smo se pomirili s tom činjenicom, i jednostavno ni ne pokušavamo taj problem riješiti. Zašto se kod nas onda ne događaju čuda kao što se to događalo u vrijeme biblijskih pisaca. Možda se negdje i događaju ali ne mogu se nama desiti.
Prije nekoliko godina jedan misionar je bio u jednoj misijskoj akciji u Novoj Gvineji. Nakon nekoliko dana uhvatio ga je težak napadaj malarije. Sav je drhtao, tresao se i previjao se od bolova. Nekoliko domorodaca kršćana okupilo se oko njega, gledajući kako bi mu pomogli. Na kraju su zaključili, da ga jedino Bog može izliječiti, te su se uhvatili za ruke, i počeli su moliti za njegovo ozdravljenje. Misionar je sve to gledao vrlo skeptično. Znao je on jako dobro što je malarija. Znao je on jako dobro da je tu malariju zaradio jer se nije pridržavao uputstava o tome kako boraviti na takvim mjestima. Svaki dan je trebao uzimati kinine, a nije ih uzimao. Sav problem bio je uzrokovan njegovom greškom, s toga sada su mu trebali samo dobri lijekovi, a molitve su tu samo kao dodatna zaštita. Domoroci nisu tako mislili. Božju intervenciju su smatrali jedinim rješenjem, i rekli su da se neće prestati moliti dok misionar potpuno me ozdravi. Bili su uporni. Molili su se skoro dva sata. Najednom, bolest je nestala kao da je nikad nije bilo. Misionar je ustao potpuno zdrav.
Kako je to bilo moguće da Bog uslišava one proste domorodce koji su po našem razumijevanju primitivni, neuki i necivilizirani, a nas pametne, obrazovane, i visoko civilizirane ne uslišava. Očito ovi necivilizirani domoroci ne razumiju kako nastaje malarija. Oni imaju povjerenja u svog Gospodina bez ikakvih predrasuda, kao što mala djeca vjeruju svojim roditeljima.
Pored kompleksa koje imamo, dodatni problem našoj kršćanskoj radosti je, što smo kršćani iz druge ruke. Naš kršćanski život živimo iz iskustva drugih ljudi. Jeste li možda, kada vas je mučila neka bolest, čitali Bibliju, pronašli ste mjesta kako je Isus izliječio slične slučajeve, i onda si kažete, „e to su bila druga vremena. Danas to baš ne funkcionira“. Jeste li možda imali problem s dugovima te ste čitali u Bibliji kako je Bog udovici pomogao vratiti dug tako što joj je umnožio ulje. Kad to čitamo, onda mislimo kako to za nas ne važi. To je bilo u vrijeme proroka. Danas to nije slučaj. Ta žena je bila nešto drugo, a ja sam drugo. Moj problem je ipak drukčiji. To je bilo nekada, ali danas to nije slučaj.
Ipak čujemo i svjedočanstva kako i danas Bog radi. Eto Bog je izliječio ovog misionara od malarije i to zahvaljujući molitvi domorodaca. “Da, ali to se možda tamo može dogoditi, ali ne i kod nas. Nova Gvineja je daleko.” kažemo si. Tada čujemo svjedočanstva čudesnog izbavljenja i ozdravljenja u našoj neposrednoj blizini, i tada tvrdimo kako to ipak nije za nas, jer mi smo nešto drugo. Nije to isti slučaj. Ja nisam taj tip, to za mene ne važi.
Dokle god vjerujem da se moja narav razlikuje od vaše, ja ne mogu s vama imati istinsko zajedništvo. Dokle god vjerujete da se vaša narav razlikuje od moje, vi sa mnom ne možete imati istinsko zajedništvo.
Osnovni problem svega tog je što smo se usredotočili samo na sebe. Ja jedino vidim svoje probleme. Jedino vidim svoje potrebe, koje su sasvim drukčije od vaših. Istina je da su moje potrebe drukčije od vaših, ali one nose jedan zajednički nazivnik. Osnovna potreba svih nas je ISUS KRIST.
Isus Krist je došao da sruši sve podjele i razlike, religiozne i nereligiozne, da objavi tu jedinu i najveću potrebu svih ljudi – spoznaju o Bogu.
Da bi istinski upoznali Boga, moramo odbaciti sve naše predivne zamisli o nama samima, spoznati da smo svi od krvi i od mesa. Ljudi koji za sebe misle da su na osobitom položaju, ili možda misle kako nemaju nikakav položaj, ne nalaze sreću, jer sreća ne ovisi o našem društvenom statusu. Sreća ne ovisi o našem imovinskom stanju, sreća ne ovisi o našem intelektualnom nivou niti o visini stručne spreme. Drugim riječima, ako smo obuzeti našim društvenim statusom, ako smo obuzeti našim imovinskim statusom, ili bilo kojim drugim statusom, ne možemo biti sretni, jer Bog ne uvažava posebni status. Bog uvažava čovječanstvo.
Isus je došao spasiti svijet. Ponizni uvijek nalaze spasenje, a oni koji su obuzeti samim sobom ostaju vani. Iskustvo Židova iz Nazareta je bilo da zbog njihove nevjere Isus nije mogao učiniti puno čuda i znamenja. Imali su najbolju priliku da uživaju blagoslove prisutnosti Božjeg sina, a umjesto toga doživjeli su doslovno prokletstvo, jer su ga zbog svojih predrasuda odbacili i izgubili prigodu da ih blagoslovi.
Ne dozvolimo da nas naše predrasude spriječe da primimo blagoslov spasenja koje nam svojim Duhom Krist obilato nudi. Dozvolimo Duhu Svetom da u nama razvije najvrjednije osobine koje nam Bog može dati, a to je ljubav koja je istovjetna Kristovoj, jer je to najveća duhovna vrednota koju netko može postići, a koja je ujedno i dar Duha Svetog.
Neka vas dobri Bog blagoslovi.
Zvonko Presečan
Bruno Petrušić lic. Theol.
