Vjerojatno bi očekivali kako će kralj Ahab nakon manifestacije velike Božje moći i nakon čistog osvjedočenja kako je Jahve Bog i da nema drugog, doći u svoje dvore i napraviti temeljitu reformu. Istina, došao je kući, i sve ispričao svojoj ženi Izabeli. Izabelu ni najmanje nije taknulo da prizna poraz i zaključi kako je Baal ništa a da je jedini i pravi Bog Jahve koji je Bog Izraela. Umjesto toga uhvatio je bijes zbog Ilijine „drskosti“ jer se usudio poniziti nju kao kraljicu, njenog boga Baala i Baalove proroke. Tog trenutka Izabela nije pokazala ni trunke pokajanja ni promjene u svojim stavovima. U svojoj ogorčenosti šalje poruku Božjem čovjeku Iliji: “Neka mi bogovi učine sva zla i neka nadodaju, ako sutra u ovo doba ne učinim s tvojim životom kao što si ti učinio sa životom svakoga od njih! 1. Kraljevima 19,2.

Nevjerojatan je taj obrazac ponašanja s kojim se susrećemo gotovo na svim nivoima, na znanstvenom, religioznom ili bilo kojem drugom životnom segmentu. Najčešće smatramo kako je ljudima najvažnije podastrijeti jake argumente i ljudi će to tada prihvatiti. Jednom sam prigodom razgovarao s jednim čovjekom i raspravljali smo biblijskim temama. On se usprotivio nekom mom stavu, a ja sam ga doslovno sasjekao sa argumentima koji su pokazivali da su njegovi stavovi pogrešni. Nakon toga bi očekivao da će mi biti zahvalan jer je saznao istinu. Međutim reakcija je bila potpuno suprotna. Počeo me je osobno napadati i ponižavati. Rezultat takvog dokazivanja je bilo samo udaljavanje. Ono što je najgore, prestali smo biti prijatelji. Kada ljude osvjedočite argumentima, doslovno se uvrijede vas. Njihov glavni argument je: “Zar si ti pametniji od ovog ili onog stručnjaka koji taj problem razmatra već trideset godina.” Njihov ponos im ne dozvoljava priznati da su u krivu, i jedino rješenje koje imaju je uništiti vas, jer ste se usudili dirnuti njihovu sujetu. Ako to ne mogu silom, učinit će to verbalno.

Na žalost, kao vjernici mi ponekad smatramo kako nam je najvažnije ljudima iznijeti točne informacije. U jednoj zajednici koju sam posjetio pričali su mi o problemima koje kao zajednica imaju.  Naime pojavili su se neki koji imaju drukčije stavove od uobičajenih. Pitao sam ih kako to planiraju riješiti. Neki su bili mišljenja da ih se isključi iz zajednice jer svojim stavovima narušavaju jedinstvo. Drugi su imali neke druge prijedloge. Pitali su me što im ja predlažem. Tada sam im odgovorio: “Ne znam kako će te riješiti vaš problem. Znam jedino da ti ljudi koji imaju različiti stav od vašeg su vaša braća. To nemojte nikada zaboraviti. Možda mislite da ste u pravu sa svojim stavovima. Međutim, ukoliko imate veću spoznaju od drugih ta će se spoznaja očitovati samo u većoj ljubavi prema svojoj braći. Ukoliko im ne pokažete ljubav, onda je i vaša spoznaja bezvrijedna. Što god učinili, razmišljajte samo kako spasiti svog brata.”

Nakon primitka poruke Ilija kao da je zaboravio tko je i koga predstavlja. Zaboravio je kako je za njim bila raspisana međunarodna tjeralica, i da je ta tjeralica bila bezvrijedna u Božjem planu. Zaboravio je da je Bog njegova sigurnost. Snaga i intenzitet poruke koju je dobio činila mu se toliko jaka da je smatrao kako je pred takvom silom nemoćan. Ne provjeravajući ozbiljnost, pobjegao je na jug u Judeju pa još niže prema pustinji.

Kralj Salamon u svojim Mudrim izrekama je jednom izjavio: Pametan čovjek vidi zlo i skrije se, a glupaci idu bezbrižno i trpe kaznu. Mudre izreke 22,3. Gledano to s ljudskog stajališta Ilija je postupio potpuno ispravno. S druge strane, grijeh je toliko razoran da se s njime ne treba igrati. I upravo zbog tih okolnosti koje su izazvale strah kod Ilije, Bog nije zamjerio Iliji što je pobjegao. Međutim, Božji plan je bio ipak drukčiji. Da Ilija nije pobjegao, euforiju koja je nastala nakon Karmela, mogao je iskoristiti u Božju korist. Mogao je pozvati narod koji je još bio pod dojmom Božjeg očitovanja sa Karmela da ustanu i zauvijek unište taj sramni kult Baala koji je bio u Izraelu. Taj strah koji je zahvatio Iliju, zahvatio je i ostale građane Jizrela i zbog straha nitko ništa nije učinio te je reforma izostala. Ljudi su zasigurno mislili da je Izabela ipak toliko silna jer je i samog proroka koji se nije bojao ni samog kralja doslovno natjerala u bijeg.

U svom bijegu Ilija je pao u depresiju. Odjednom se osjećao bezvrijedan i smatrao je uzaludnim posao koji radi. Jednostavno više nije vidio nikakvi smisao u svemu tome. Smatrao se nedostojnim i nemoćnim da za Boga obavi bilo kakvu reformu. Bio je to uistinu težak oblik depresije.

Imam prijatelja koji me je jednom prigodom pozvao da s njime u jednom selu posjetim jednu katoličku molitvenu zajednicu. Došli smo tamo i uključili se u rad te zajednice pokušavajući ih hrabriti da ostanu ustrajni u molitvi, da razmatraju Sveto pismo i da se mole Bogu. Podijelio sam im Biblije, Nove zavjete i još neke knjige. Sve je bilo lijepo dok nismo otišli. Tada nam je voditeljica te zajednice javila kako su neki članovi ustali protiv nas tvrdeći da smo sektaši, i da oni ne smiju dozvoliti protestantima da na njih vrše bilo kakav utjecaj. Nakon te vijesti moj je prijatelj pao u depresiju. Smatrao je bezvrijednim posao koji radi. Ima strašno veliku želju evangelizirati vjernike katoličke crkve, radi to sa svim oduševljenjem i žarom, žrtvuje se za to više od svojih mogućnosti i na kraju umjesto priznanja dobije osudu i to upravo od onih ljudi kojima služi. Trebalo mi je nekoliko dana da mu dokažem kako rezultati našeg rada nisu naša briga, već Božja. Bog je taj koji radi, i misija reforme je Božja misija.

I drugi Božji proroci su imali sličan problem. Bog je tražio da narodu odnesu Njegovu poruku, a oni bi se izgovarali da je to uzaludno i da narod neće poslušati. bog bi tada objasnio proroku da On najbolje poznaje duhovno stanje naroda, međutim, za Njega je bilo važno da se ta poruka odnese. On je rekao: I poslušali oni ili ne poslušali – rod su odmetnički – neka znaju da je prorok među vama. Ezekiel 2,5. Bog će učiniti sve kako bi spasio svoj narod. On će učiniti sve da spasi svakog pojedinca, ali na kraju svakom narodu, svakom pojedincu ostaje sloboda izbora. Ukoliko netko ne bude spašen za vječnost, neće to biti Božji problem, jer Bog je sve učinio za naše spasenje. On je dao svog Sina i Njegovom smrću otkupio nas od grijeha. Također Duh Sveti i dalje radi ne bi li nas priveo ka Spasitelju. Izbor je na nama. Prihvatimo li Krista i Njegovu milost, tek tada nas Duh Sveti može oblikovati po Božjoj slici.

Ilija je bio potpuno razočaran. U stanju teške depresije. Bježao je sve više na jug. Nije ništa razmišljao o sebi. Uputio se je prema pustinji ne ponijevši ni vode ni hrane. Nakon teškog umora od hodanja, sjeo je pod smreku i molio se Bogu: “Već mi je svega dosta, Jahve! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih.“ 1. Kraljevima 19,4. Depresija u kojoj se nalazio je bila toliko velika da je želio umrijeti. Nije li malo čudnovat njegov zahtjev? Da je želio umrijeti trebao je ostati u Jizrelu i Izabela bi već to uredila. Međutim on iz straha od smrti bježi, a sada traži Boga da umre. U tim mislima legao je na golu zemlju i zaspao.

Nakon toga dolazi anđeo Gospodnji i ponaša se sasvim drukčije nego bi očekivali. Mi bi možda očekivali da anđeo Iliji sada očita „bukvicu“ i da ga ukori za kukavičluk koji je napravio. Mogao mu je reći: „Kako te nije sramota pobjeći iz najžešće borbe. Onda kada si trebao ostati, ti si pobjegao. Dozvolio si Sotoni da preko Izabele odnese pobjedu. A imao si prekrasnu priliku. Narod je bio u oduševljenju i sve što je trebalo, trebao je samo vođu. Ti si za to bio najpodesniji ali si sve upropastio svojim kukavičlukom.“ Nevjerojatno, iako je mogao, anđeo to nije rekao Iliji. Umjesto toga sa velikom nježnošću i razumijevanjem anđeo mu se obraća: Ali gle, anđeo ga taknu i reče mu: “Ustani i jedi.“1. Kraljevima 19, 5.  Bog Iliji ne prigovara za strah koji ima smisla da je Ilija radio Božji posao bez njega. On pokazuje puno razumijevanje za situaciju i naravno Bog ne bi bio Bog kada svaku situaciju ne bi mogao izvesti na dobro. Ono što je najvažnije, ovog trenutka Iliji je bio potreban odmor, hrana i piće. Bog mu sve to osigurava. Nakon što je jeo, umor ga je ponovno svladao i ponovno je zaspao. Anđeo mu ponovno nosi hranu i hrabri ga: “Ustani i jedi, jer je pred tobom dalek put! 1. Kraljevima 19,7.

Mene fascinira Bog koji je toliko nježan, pun ljubavi prema svom prestrašenom djetetu i koji traži načina kako ga spasiti. Bog razumije taj strah, tu ljudsku emociju koja izaziva nesigurnost, i čini sve da stvari vrati na početak. Nema prigovaranja, nema ukoravanja, već nježno rješavanje potreba. Za sve Bog ima vrijeme, te će i za to Bog naći vrijeme kada će Iliji moći objasniti da sa tim ratom u kojem Ilija učestvuje Bog je taj koji vodi glavnu riječ.

Ilija kreće na put, možda bi to prije mogli nazvati hodočašće, na Božju goru Horeb. Putovao je četrdeset dana. Ušao je u jednu spilju kako bi se zaklonio i prenoćio. Bog mu se javio sa pitanjem: I gle, eto k njemu riječi Jahvine: “Što ćeš ti ovdje, Ilija? 1. Kraljevima 19,9. Ilija još uvijek smatra kao on revnuje za Boga i žali se zbog neuspjeha koji je postigao. On odgovori: “Revnovao sam gorljivo za Jahvu, Boga nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i pobili mačem tvoje proroke. Ostao sam sam, a oni traže da i meni uzmu život. 1. Kraljevima 19,10.

U povijesti je bilo ljudi koji su smatrali kako je važno da bi se susreli s Bogom odvojiti se od ljudi. Oni tada odlaze na usamljena mjesta, žive tamo nekim isposničkim životom u meditaciji i molitvi i smatraju da na taj način najbolje služe Bogu. Odvojili su se od ljudi koji bi ih navlačili na određena iskušenja i na taj način, misle oni, da su riješili problem s grijehom i iskušenjem.

Istina, možda je za početak dobro odvojiti se od svijeta u samoću i to iskoristiti kao posebnu prigodu da saznamo što je Božja volja za nas. Isus je boravio četrdeset dana u pustinji prije nego je počeo svoj javni rad. Pavao je također proboravio jedno vrijeme sam prije nego je počeo svoj javni rad. Međutim, problem nastaje ako mislimo kako je fizičko odvajanje od svijeta jedino rješenje za našu duhovnost. To je kao da bi nekakav brod izvadili iz mora i ostavili ga na suhom. Brod je koristan jedino u vodi. Isus je rekao da svijet ne smije biti u nama, misleći na životne vrijednosti koje svijet nameće, ali u svojoj molitvi prije uhićenja molio je: Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Ivan 17, 15. Mnogima koji misle da se Bogu najbolje služi nekim isposničkim životom u pustinji, zasigurno bi Bog poslao istu poruku: “Što ćeš ti ovdje? Jedini način kako možemo Bogu služiti na ispravan način je da u Božje ime služimo ljudima.

U ovoj rečenici se vidi da je Ilija još uvije pod depresijom. On Bogu govori što je on učinio u svojoj gorljivosti i na neki način sebe krivi zbog neuspjeha. „Ja sam gorljivo revnovao, nitko nije prihvatio … ostao sam sam, hoće me ubiti… Bog nije tog trenutka ništa odgovorio Iliji. Očito je da s ljudima koji su u depresiji ne treba previše raspravljati. Pozvao ga je da izađe iz spilje i da se sretne s Bogom.

Sigurno je da smo mnogo puta razočarani sobom. Gorljivo radimo nešto što smatramo ispravnim. Gorljivo radimo u Božjem djelu, a rezultata nema. Sve ostaje isto, čak se možda nešto i pokvari i postane gore. U takvim okolnostima Bog nas poziva da se s Njime sretnemo. U susretu s Bogom doznat ćemo pravu situaciju našeg stanja, i shvatit ćemo da ukoliko mislimo kako nismo uspjeli, nije naš problem, već Božji, jer Bogu naša situacija nikada nije ispala iz kontrole. Stoga i rezultati našeg rada su isključivo u Božjoj ovlasti, jer mi smo Bogu pomagači kako kaže Biblija.

Ilija izlazi na ulaz spilje i očekuje da se sretne s Bogom. Naišla je strašno jaka oluja. Ilija je mislio da će se upravo u toj oluji koja lomi kamenje i ruši drveće Bog očitovati. Međutim Bog nije bio u oluji. Došao je tada razarajući potres, drmao je planine i ogromno kamenje. Međutim ni tu nije bio Bog. Nakon potresa pojavila se vatra koja je sve spaljivala. Ni u vatri nije bio Bog. Napokon naišao je blagi lahor, a u tom lahoru čuo se tihi i milozvučni glas. Bog je bio u lahoru. Opet je Iliji upućeno pitanje:  „Što ćeš ti ovdje, Ilija?“ Možda je ovo čudno pitanje koje Bog postavlja. Bog koji sve zna postavlja Iliji pitanje što ovdje radi. Međutim, to je pitanje koje Bogu nije trebalo odgovoriti, već je pitanje koje si je Ilija sam trebao postaviti. Ilija ponovno odgovara Bogu na isti način stavljajući sebe u centar događanja i preuveličava ono što se dogodilo. Bog ne ukorava svog slugu Iliju, ne prigovara mu zbog kukavičluka i promašaja koji je napravio pobjegavši od Izabele, već jednostavno mu iznosi svoj plan. „Ilija, za tebe imam posao. Trebaš se vratiti i pomazat ćeš Hazaela za Sirijskog kralja, Jehuu za Izraelskog kralja, a Elizeja za proroka umjesto sebe.“ Nakon opisivanja stanja koje će biti, Bog uz put samo demantira Iliju kako nije sam i da ih u Izraelu ima preko sedam tisuća za koje istina Ilija ne zna.

Želio bi iz ovog trenutka Ilijinog iskustva vidjeti našu svakodnevnicu. U našem životu se želimo sresti s Bogom i čuti njegov umilni glas. Međutim, očito mnogo puta Boga tražimo na pogrešnom mjestu. Koliko god mislili da se Bog treba očitovati u silini oluje, potresu, vatri ili nečem sličnom, Bog se gotovo uvijek očituje u tihom i umilnom glasu. Ukoliko Boga tražimo na mjestima buke i razaranja, koliko god nam se činilo da je Bog tu, nećemo ga uspjeti čuti. Buka s kojom smo okruženi nadglasat će Božji glas. Bog je u 46. psalmu poručio da se On može koristiti i s vjetrom, potresom i ognjem, ali njegovo očitovanje je u tihom i umilnom glasu:  Dođite, gledajte djela Jahvina, strahote koje on na zemlji učini. Do nakraj zemlje on ratove prekida, lukove krši i lomi koplja, štitove ognjem sažiže. Prestanite i znajte da sam ja Bog, uzvišen nad pucima, nad svom zemljom uzvišen! Psalam 46,9-11. Drugi prijevodi riječ „prestanite“ prevode sa utišajte se, ušutite i sl.

Nedavno sam bio na jednom bogoslužju koje je trebalo biti neko karizmatsko Bogoslužje. Tu se toliko galamilo i urlalo kao na nekom stadionu. Pitao sam one ljude, mogu li u toj buci uopće čuti Božji glas. Bog kaže, „prestanite, utišajte se, ušutite, jer dok vi govorite nećete me moći čuti.“

Slijedeća pouka je da čovjeku koji je u depresiji treba dati posao. Kada čovjek radi, tada nema vremena za razmišljanje o svojim neuspjesima, a pogotovo nema vremena da se samosažaljeva. Prije više godina upao sam u financijske probleme u firmi koju sam tada imao. Sve što mi je trebalo, bilo je da mi Bog da kupca kako bi prodao neku nekretninu i vratio dug. Molio sam Boga da to učini, ali umjesto toga Bog me poslao da radim u zatvorima i da te ljude vadim iz depresije. Na taj sam način riješio svoju depresiju, jer sam se uvjerio u Božje vodstvo i njegovu milost.

Također tu vidim i još jednu posebnu poruku. Sirija je bila najveći Izraelov neprijatelj. Međutim Bog traži od Ilije da pomaže Hazaela za Sirijskog kralja. Ustvari Bog poručuje Izraelu da su u Njegovoj kontroli i njihovi najžešći neprijatelji. Bog je taj koji dozvoli ili ne dozvoli određene političke ishode samo u svrhu spašavanja ljudi.

Bog uz put spominje Iliji sedam tisuća onih koji se nisu pokorili Baalu. Ovdje bi želio naglasiti jednu poruku nama danas. Mi se srećemo s ljudima i mislimo kako su svi zli i da bježe od Boga. Međutim, spasenje čovjeka je Božji posao, i Duh sveti čini sve kako bi svaku okolnost iskoristio da ga spasi. Možda prema nekome imamo neku predrasudu. On je pijanac ovisnik o drogama, lopov, i tko zna što još, a nismo ni svjesni da se Duh Sveti grčevito bori za njega i njegovo spasenje.

Jednom sam prilikom trebao jednom zatvoreniku odnijeti jednu knjigu tvrdog uveza. Budući da su zatvorska pravila to onemogućavala, ovaj me je zatvorenik zamolio da mu to odnesem kući njegovoj majci. Nazvao sam njegovu majku i saznao jednu žalosnu vijest. Njen trideset pet godina stari sin je umro. Ipak me je pozvala da ju posjetim. Došao sam toj ženi koja mi je pričala tužnu priču o svom sinu kako je kao dvadesetogodišnjak počeo eksperimentirati sa drogama i za kratko vrijeme postao ovisnik iz kojeg više nije mogao izaći. Išao je punih petnaest godina po raznoraznim komunama ali uspjeha nije bilo. Na kraju je završio u jednoj katoličkoj komuni u Zagorju i činilo mu se je da se stvari popravljaju. Došao je kući i riješio da prestane piti heptanone – tablete koje nadomještaju drogu radi procesnog odvikavanja. Međutim to organizam jednostavno nije podnio. U takvom naporu popucala su mu pluća i od unutarnjeg krvarenja je umro.

Majka mi je potom donijela jednu knjigu i njegov dnevnik. Knjiga je bila od Bill Grahama, Mir s Bogom. Bila je sva podcrtana što znači da ju je čitao. Uzeo sam njegov dnevnik i počeo listati. Bile su to uglavnom neke bilješke iz Biblije ili iz te knjige. Negdje pri kraju pronašao sam napisanu jednu molitvu predanja Bogu. Molitva je otprilike ovako glasila: Gospodine i Bože moj! Dolazim pred tebe ovakav kakav jesam i molim te da me primiš. U životu sam puno lošeg napravio a najviše sam podcijenio dar koji si mi dao i upropastio ga. Umoran sam od svega toga, te Tebe molim da mi daš odmor. Dotakni me svojom rukom i obnovi u meni svoju sliku. Želim sličiti svojim karakterom tebi. Preuzmi moj život u svoje ruke. Oprosti mi moj grijeh, jer sam prihvatio milost i žrtvu tvog Sina Isusa Krista…

„Pa gospođo!“ uzviknuo sam uzbuđeno. „Vaš sin je završio život pomiren s Bogom. To je fantastična utjeha.“  

„Ako se Bog s njime pomirio, što ga onda nije ostavio u životu?“ bilo je kontra pitanje ove gospođe.

„To vam sa sigurnošću ne bih mogao odgovoriti. U Bibliji sam našao da je Isus obećao raj razbojniku koji je s njime visio na križu, ali ga nije skinuo sa križa. Očito nam Bog to ne otkriva jer nismo u stanju razumjeti do kraja Božje naume. Kada Krist dođe i povede nas sa sobom, tada ćemo to moći razumjeti i zahvaljivat ćemo Bogu za predivnu milost.“ Odgovorio sam joj.

Za mene je to bilo fantastično iskustvo gdje sam shvatio da bilo tko, kakav god da je, je dijete Božje i da je Krist umro upravo za tog čovjeka. Koliko i kako takav čovjek odgovara na poruku Božje milosti je ipak u Božjoj nadležnosti.

Na kraju Bog hrabri Iliju i objašnjava mu kako će s ovom trojicom ljudi učiniti reformu u Izraelu. Objašnjava mu kako će svatko nositi posljedice svog vlastitog izbora. Bilo je to nešto što je Iliju ohrabrilo, i on nakon toga ponovno kreće na put povratka, povratka u Božju misiju. Nakon susreta s Bogom na gori Horeb, Ilija silazi dolje sa misijom koju mu Bog daje, silazi s Gore, ali ovog puta zajedno s Bogom, jer misija koju je dobio Ilija je u dolini.

Zvonko Presečan

PODIJELI