U izraelskom narodu su to bile godine blagostanja i napretka. Bog je blagoslovio Salamuna i zemlja nije više ratovala. U prijateljskom okruženju naroda oko sebe, Izraelci su mogli napredovati i rasti u svim društvenim aspektima. Međutim, kao da s time nisu bili zadovoljni. Salamun, umjesto da svoju sigurnost polaže u Boga, on ju polaže u politiku i političke običaje onog vremena. On sklapa brakove sa princezama okolnih naroda vjerujući kako će mu to politički donijeti trajan mir. Biblijsko izvješće govori kako je imao preko tisuću žena. Opisujući način života, koji je vodio na dvoru, opisuje nenormalno trošenje. Sve je to trebao platiti narod kojemu je bilo sve teže. Sustav poreza koji je uveo, bio je sličniji obavezi, nego porezu, jer se nije davalo na osnovi onog što si ostvario, već na osnovi obveze, nije se mislilo hoće li onome tko daje porez biti dovoljno za život ono što mu se ostavlja. Sve to u narodu izgrađivalo je veliko nezadovoljstvo. Na to sve, zbog utjecaja princeza okolnih naroda, idolopoklonstvo je raslo i razvijalo se kao parazit na nekom drvetu. Za svoje probleme, ljudi su uvijek krivnju našli kod drugog. Smatrali su da je Salamun kriv za njihov problem. U načelu to i je bilo točno, ali što se tiče duhovnog aspekta, svatko je odlučivao i odgovarao za sebe.
Nakon Salamuna, narod je želio reforme. Na žalost, novi prestolonasljednik im obećava reforme ali u drugom smjeru. Sve to dovodi do raspada jedne politički, gospodarski i kulturno jake države. Ljudi su vjerovali da će oslobođenjem od Salamunove dinastije riješiti problem. Smatrali su da ukoliko na čelu države bude netko njihov, taj će zasigurno zastupati i njihove interese. Deset plemena na sjeveru odvojilo se od Judinog i Benjaminovog plemena i stvorili su novu državu pod vodstvom Jeroboama I. Svaki početak uvijek daje novu nadu i izaziva određenu euforiju kod naroda. Smatrali su da su sada problemi riješeni. A jesu li bili riješeni?
Jeroboam I da bi nekako spriječio odlazak naroda u Hram u Jeruzalem, on je izgradio dva hrama u kojem je postavio zlatne bikove kao simbole izraelskog boga. Tu svoju novotariju prenio je iz Egipta u kojem je bio kao disident u vrijeme Salamunove vladavine. Bio je to ustvari politički potez. Tim činom uvođenja izraelce u idolopoklonstvo htio je spriječiti da Izraelci rješenje svojih vjerskih potreba traže u Jeruzalemu u Hramu, jer to bi ih moglo ponovno dovesti na ideju sjedinjavanja, a tada bi on izgubio vlast. S druge strane, to je bio prilično veliki odljev novca iz države kojeg je on svakako želio spriječiti.
I tako je sjeverno Izraelsko kraljevstvo na samom svom početku krenulo potpuno pogrešnim smjerom. Od samog početka, uvođenjem idolopoklonstva došlo je do jedne moralne devastacije cijelog društva. U toj njihovoj povijesti mijenjali su se kraljevi, ali kao da je svaka promjena pored svih obećanja donosila samo goru situaciju od prethodne. Ono što je karakteristično, od samog početka Sjevernog izraelskog kraljevstva pa do njenog konačnog uništenja od strane Asiraca, ni jedan kralj nije bio kralj koji je vodio narod sukladno Božjoj volji. Bilo je možda nekih naznaka reforme, ali je to vrlo brzo sve ugušeno. U toj svojoj povijesti promijenili su nekoliko dinastija, ali situacija se nije promijenila.
Ono što mene u toj situaciji oduševljava je Božje postupanje prema Izraelcima u takvim okolnostima. Bog ih nije ostavio. Slao im je Bog proroke da ih obrate k Jahvi, oni su ih opominjali, ali oni nisu htjeli slušati. 2. Letopisa 24,19. Koliko se god bili odmetnuli od Boga, Bog je činio sve kako bi ih vratio. Kada prorok opisuje taj moralni pad koji doveo do odvajanja od Boga i propast cijele zemlje, on opisuje Boga koji gotovo plače za izraelskim narodom: Kako da te dadem, Efrajime, kako da te predam, Izraele! Kako da te dadem kao Admu, da učinim s tobom kao Sebojimu? Srce mi je uznemireno, uzavrela mi sva utroba: Hošea 11,8.
Kroz cijelu povijest izraelskog naroda, Bog im je slao proroke koji su pozivali narod natrag Bogu. Interesantno je da im je u vrijeme najveće duhovne krize Bog slao proroke koji su aktivno i sa silom zastupali Boga. Za sve to vrijeme, mijenjali su se kraljevi, čak i dinastije. Biblijska povijest opisuje jednu promjenu dinastije koja je došla na vlast kao posljedica lošeg vladanja prethodnog kralja i njegove dinastije. Bio je to Omri. On je kod kralja služio kao vojskovođa, i nakon neke pobune, atentata na kralja i uzurpacije vlasti od strane nekih visokih vojnih časnika, Omrija koji je bio zapovjednik vojske, proglašavaju kraljem. Tu je bilo još i neke političke opozicije koja to baš i nije poduprla, ali Omri je bio jako dobar politički manipulator koji je na kraju sve izveo u svoju korist. Dok je narod očekivao neki progres i boljitak tom promjenom, rezultati su bili sasvim drukčiji. Istina novi kralj je pokazao nekakav progres, jer je izgradio grad kojeg je nazvao Samarija. Bio je to nova prijestolnica Izraelske države. Međutim, što se tiče same vladavine i vođenja naroda, o njemu Biblija piše: Ali je Omri činio zlo u očima Jahvinim i bio je gori od svojih prethodnika. 1. Kraljevima 16,25.
Nakon njegove smrti, na njegovo se mjesto zakraljio njegov sin Ahab. Vrijeme Ahabove vladavine, Biblija naziva najsumornijim vremenom za izraelski narod. Ahab se oženio sa sidonskom princezom Izabelom, koja je (valjda kao svoj svadbeni dar) u Izrael donijela kult sidonskog boga Baala. Štovanje Baala je vrlo brzo u Izraelu postala tradicija, kao da je uvijek to bilo tako. Što se Ahaba tiče, za njega se ne može baš reći da je činio grozne stvari. Međutim, ono što je za njega bilo karakteristično, to je ravnodušnost prema duhovnom stanju svog naroda. Ta ravnodušnost, doslovno je ljutila Boga, i sve više i više ljude je odvajala od Njega. Nemoral, bezakonje, korupcija i svaki drugi oblik devijantnog društvenog ponašanja, dominirao je u vrijeme Ahabove vladavine Izraelom.
(Nastavlja se)
Zvonko Presečan
