I kad je napadaju – ona ljubi!
TAJČI ZA DNEVNO: ‘Moramo svi osvijestiti da smo dio Božje kreacije, samo tako ćemo promijeniti svijet’
Biti s Bogom znači predati se ljubavi, svjetlosti i životu kojeg On daruje!
‘Probudimo se’ – glavna je poruka Tatjane Cameron, poznatije kao Tajči koja je u intervjuu za Dnevno.hr ispričala što za nju znači ‘buđenje’, kakvu ulogu u njezinu životu ima Isus Krist i vjera te koliko joj je teško bilo odvojiti se od slave koju je imala u Hrvatskoj!
Prije 24 godine pustili ste svu ‘slavu’ u Hrvatskoj i otišli u Ameriku. Kad ste donosili tu odluku, je li bilo teško? Jeste li imali sumnje i kako ste se s tim borbama nosili?
Odluku da odem sam donosila u razdoblju od više od godine dana. Oduvijek sam željela studirati mjuzikl, no kad sam postigla uspjeh s “Hajde da ludujemo” pop karijera u HR i regiji je došla u prvi plan. Razočarenja koja su bila neizbježna jer sam bila mlada i puna idealizma, polako su me odvlačila od te pop karijere i natjerala da se prisjetim što zapravo želim i zapitam se kuda zapravo idem. Slava mi nije donijela onu unutarnju sreću i mir koju svi tražimo – naprotiv, osjećala sam se zarobljenom u ‘imageu’ iz kojeg se nisam znala sama izvući – a bez kojeg sam mislila da me nitko neće prihvatiti ili voljeti. Uz to, moj cilj je oduvijek bio dotaknuti srca glazbom koja priča neku lijepu priču, a ne slava koju onda treba hraniti i održavati komercijalnim uspjesima i dosjetkama. Trenutak u kojem sam odlučila otići nisam ja odabrala. Puno toga se posložilo i tako da sam osjetila da imam samo dva izbora – ostati u ulozi ‘lutkice’ i ‘preživljavati’ s osmijehom na licu ili otići i ‘oživjeti’. U tom trenutku nisam imala nikakvih sumnji. Straha i treme da… ali znala sam da želim živjeti a ne preživljavati. Znala sam da jedino autentična mogu zaista dati od sebe drugima i dotaknuti srca ljubavlju i pozitivnom energijom.
Kako su izgledali Vaši prvi koraci po američkom tlu? Je li bilo straha, zbunjenosti, jeste li znali što Vas tamo čeka ili ste pustili da se život događa?
Živjela sam korak po korak. Kad sam tek došla u Ameriku, dosta sam se družila s franjevcima – sestrama i fratrima – i od njih učila kako pustiti da se ‘život dogodi’… da se otvore pravi putevi i zatvore kriva vrata. Dosta sam se borila sama sa sobom. Imala sam jako puno toga što je trebalo s vremenom iscijeliti… Trebalo mi je dugo da prodrem do dubine svoje duše i tamo počistim sve što se nakupilo dok sam ja bila zauzeta školama, karijerom, glazbom… Nisam znala dobro engleski tako da sam zapravo imala puno vremena biti ‘sama sa sobom’ i razmišljati i meditirati.
Vi javno svjedočite svoju vjeru u Boga, Isusa Krista, je li Vaša vjera imala utjecaj na Vaše životne odluke?
Naravno. U početku mi je bilo jako važno da vjerujem da me “Bog zove.” To mi je davalo sigurnost da sam na pravom putu. Postupno sam shvatila da taj ‘poziv’ ne dolazi od Boga koji je nedostižan, dalek ili nedostupan, kojeg se moram bojati i strepiti da me ne odbaci, nego od Boga koji je prisutan svugdje i uvijek – kojeg čujem ‘iznutra’ – jer sam i sama dio Božje prisutnosti. Boga koji me voli i kad toga sama nisam svjesna. Bog ne djeluje bez nas – mi se moramo pojaviti kao aktivni sudionici a ne samo plutati životom kao pasivna debla u struji rijeke… Krist je o tome govorio i to učio.
Kada ste točno upoznali Isusa? Postoji li u Vašem slučaju taj ‘posebni’ trenutak ili ste jednostavno odgajani u zajedništvu s Njim?
U srednjoj školi me je prijateljica Ivana Gusić upoznala s dominikancima u crkvi Kraljice Sv. Krunice. Kroz ta druženja sam počela učiti o Isusu kao osobi i učitelju. Krista sam upoznala kad sam prvi puta otvorila svoju dušu (i razum) mogućnosti da postoji viša sila koja je Ljubav, Život i Svjetlost. Dogodilo se kroz pjesmu, u trenutku kad sam u svakom djeliću sebe osjetila tu Ljubav. U jednom trenu mi je bilo ‘jasno’ da sam dovoljna i ljubljena – bez šminke, bez potvrđivanja, bez petica u školi, bez uspjeha ili prodanih ploča.
Tko je za Vas Isus Krist?
Učitelj, suputnik, sin Božji koji je hodao zemljom kao čovjek da bi nas ‘probudio’ Istini koja oslobađa od egocentričnog ‘preživljavanja’ i daje nam život, radost i mir.
Prema Vašem mišljenju koliko je vjera u Boga važna za život u miru i ljubavi, u obiteljskom skladu? Vjera je važna. Ali vjera koja oslobađa, vjera kojoj je fokus samo ljubav. Neograničena i sveobuhvatna ljubav. Vjera koja ne osuđuje i koja nas ne dijeli na ove ili one ljude, nego vjera koja nas sve spaja u jednom životu, jednoj ljubavi – u jednu ljudsku obitelj. Ta vjera je važna za mir – u duši, obitelji i cijelom svijetu.
I u Americi radite unutar velike medijske mašinerije, pa nam recite poštuju li se tamo kršćanske vrijednosti? Je li Vam to bitno kada je posao u pitanju?
Što su ‘kršćanske vrijednosti”? Ako govorimo o specifičnim životnim situacijama na koje zalijepimo naljepnice ‘službenih’ pravila i ‘borimo’ se za njih, onda smo stalno zaokupljeni brigom o tome da sudimo te situacije kao ‘pravedne’ ili ‘grješne.’ Ta ‘borba’ je za mene osobno bila jako iscrpljujuća… i shvatila sam da je nepotrebna. Nikad nećemo riješiti ništa ako samo upiremo prste jedan u drugoga. Ako nam ‘kršćanske vrijednosti’ znače da najprije svakog čovjeka i svaku situaciju gledamo sa stajališta ljubavi ispoštujemo kao dušu koju je isti Stvoritelj stvorio, onda ih i sami živimo. Onda prestajemo upirati prst u drugoga i počinjemo rad na sebi – koji nam pomaže da rastemo u ljubavi i samilosti kao najosnovnijoj ‘kršćanskoj vrijednosti’. Od toga sve počinje.
Jeste li ikada imali problema zbog svoje vjere, u bilo kojem segmentu života?
Samo onda kad sam bila zaokupljena svojim egom – kojemu je uvijek važno da dobije neku ‘potvrdu’, da bude izdvojen kao ‘primjerni učenik’ – samo sam tada imala problema. Neki su me vidjeli kao ‘vjerskog fanatika,’ neki kao ‘vjerskog profitera.’ S druge strane optuživali su me da sam katolik ispranog mozga, da ne znam što je prava duhovnost. Unutar crkve bilo mi je rečeno da nisam dovoljno dogmatična. Ali sve optužbe su samo odraz kritičara i njihovog nerazumijevanja. Jer nitko od tih koji su mi lijepili ‘naljepnice’ nije proveo vrijeme sa mnom u razgovoru. Tako da ne zamjeram jer prihvaćam ljudsku potrebu da izrazi svoje mišljenje, da ga se čuje, da nešto kaže, ugrize jer tada ‘veliča’ svoj ego. Kad imam priliku, odgovorim na takve osude. Gotovo uvijek pronađem da je uzrok tih osuda neka nanesena bol, koja kad se sasluša otvorenog srca barem malo zacijeli. Tako da i te osude postaju prilika da podijelimo ljubav.
Prema Vašem mišljenju, je li teško biti kršćanin u svijetu danas, biti dosljedan Njegovoj Riječi unatoč svim pritiscima svijeta?
To predanje Ljubavi, Svjetlosti i Životu koji dolazi od Boga neutralizira pritiske svijeta. Nije teško ali postaje nam sve teže i teže biti discipliniran i svaki dan, svaki trenutak živjeti u toj osviještenosti… Brzina života, zauzetost, distrakcije, ego koji je 24 sata dnevno bombardiran s komercijalnim i manipulativnim porukama koje nas okružuju. To nas sve odvlači od razvijanja te discipline. Meditacija, život u sadašnjem trenutku (a ne u prošlosti ili budućnosti), prakticiranje svijesti da je Bog sveprisutan i da smo kroz svaki dah povezani s Božjom svetošću, kontemplativna molitva, zahvalnost, dobrotvorni rad u kojemu nemamo baš nikakvog osobnog interesa – to nam može pomoći da razvijemo tu disciplinu življenja vjere koju ispovijedamo.
Kako bi u nekoliko rečenica objasnili što znači živjeti s Bogom i u Bogu?
Osviještenost da smo stvoreni i da postojimo kao dio cijele Božje kreacije… cijelog univerzuma. Da je svako živo biće i svaki djelić te kreacije – od najmanje čestice i životne stanice do najkompliciranijeg stvorenja – jednako važno i vrijedno.
Izvor: Portal Dnevno.hr | Autor: Zrinka Kasapić
