Huldrych Zwingli je priznati i poznati reformator i švicarski domoljub. Svojim je pastoralnim, intelektualnim i društvenim djelovanjem ostavio velikog traga na reformatorsku nauku i život.
Rođen je 1. siječnja 1484. u dolini Toggenburg u švicarskom kantonu St. Galen. O njegovom ranom obrazovanju ne znamo mnogo osim da su ga poučavali otac i ujak. Učio je latinski s pet godina, a podučavao ga je ujak koji je bio svećenik i dekan Wesena i kasnije Basela. Od 1469. do 1498. studirao je u Bernu, a na Bečkom sveučilištu od 1498. do 1502. Diplomirao je teologiju na Sveučilištu u Baselu 1504., a 1506. magistrirao humanističke znanosti. Pored teologije bio je dobro obrazovan u klasičnim jezicima (grčkom i latinskom), rimskoj književnosti, filozofiji i povijesti.
U dobi od 27 godina (1511.) postao je svećenik u malom kantonu Glarus. U to vrijeme pokazuje zanimanje za proučavanje Biblije i patrologije. Njegovo se shvaćanje temeljilo na biblijskom humanizmu i principima humanističke hermenautike. Kada je postao svećenik u Einsiedelnu (1516.) spoznao je loše strane srednjovjekovnoga hodočašća. Dok je bio svećenik u benediktinskoj opatiji proučavao je Pavlove poslanice na grčkom u Erazmovom izdanju, patrologiju te je pokazivao veliko zanimanje za propovijedi i pouke Ivana Zlatoustog. Kada mu je bilo 35 godina (1. siječnja 1519.), i nakon prolaska kroz duhovne borbe, u Grossmunsteru u Zurichu, objavio je kako će propovijedati na temelju Biblije počevši od Evanđelja po Mateju. Odluka je bila značajna jer je to značilo raskidanje s nasljeđem propovijedanja po biblijskom unaprijed određenom tj. zadanom navodu. Od tada nadalje naglašava da »kršćanski život mora početi s čistom Riječi Božjom«.
Postoji još jedan značajan trenutak u njegovomu životu (1519.) koji ga je približio idejama koje će u budućnosti biti poznate kao »Temeljna vjerovanja reformacije«. Dok se oporavljao od kuge napisao je Pjesmu o kugi (Gebetslied in der Pest) u kojoj je izrazio mišljenje da je bio oruđe preko kojega je Bog mogao djelovati. Razvio je nauk da Bog može učiniti što god želi te je oruđe u Njegovim rukama koje će biti upotrebljeno za promjene u svijetu. Bio je uvjeren da Bog djeluje preko ljudi koji ispunjavaju Božju volju. Zwingli je išao dalje u reformaciji misli i do 1522. otvoreno je propovijedao protiv loših i štetnih običaja koji su bili naširoko rasprostranjeni u crkvenomu životu. Teme protiv kojih je propovijedao uključivale su: prodavanje oprosta, hodočašća, kult svetaca i štovanje kostiju mrtvaca, nametnuta pokajanja, licemjerje u celibatu te samostansku askezu kao nazovi višu duhovnost.
Sve je to privuklo pozornost gradskoga vijeća koje je 1523. organiziralo raspravu s ciljem pronalaženja smjerokaza za uspostavu evanđeoskoga propovijedanja. Zwingli je sastavio 67 članaka koji su temelji njegova nauka. U tom vjeroispovijedajućem proglasu iznose se pogledi na mnoga pitanja. Najvažniji je njegov nauk i pogled na Gospodina Isusa Krista ‒ On jedini Spasitelj čovječanstva! Katolička-sveopća Crkva je ona u kojoj su istinski vjernici, a to su oni koji vjeruju Gospodina Isusa Krista – Spasitelj svijeta. Biblija je vrhovništvo u određivanju kršćanskog nauka i života. Dobra su djela znak pobožnosti ali ne vode do spasenja i vječnoga života. Odbacio je poglede i nauke koji su djelovali protiv kršćanske slobode: beženstvo, hodočašća, propisane dane posta, redovničke zajednice te anabaptističke sljedbe. Naučavao je da ne treba biti staleškog svećenstva, i da nema čistilišta. Država treba biti odgovorna za upravljanje društvom koje se mora temeljiti na društvenoj pravednosti. Temelj je njegova nauka da samo Bog može oprostiti naše grijehe (ne religijske institucije za novac), a sva slava čast, štovanje i klanjanje pripada samo i jedino Bogu!
Zwinglijev je nauk postajao prihvaćeniji i on postaje reformacijski vođa u travnju 1525. Gradsko vijeće ukinulo je Misu te uvelo Večeru Gospodnju Tada je to predstavljalo veliku društvenu reformu s dalekosežnim posljedicama, ne samo u Zurichu nego i drugdje. Zwingli je vjerovao, baš kao i mnogi kršćanski teolozi prije i poslije njega, u Gospodnju nazočnost u sakramentu ali bez tvarne promjene kruha i vina u stvarno tijelo i krv. Tvar i oblik ostaju nepromjenjeni, a kruh i vino su posvećeni. Vjernici su primali oba sastojka (kruh i vino) kao od vremena kada je Gospodin ustanovio ovaj sveti čini. Zwingli je shvatio (1527.) bit evanđeoskoga nauka, a to je da postoje dva sveta čina (sakramenta) koje je ustanovio Gospodin Isus Krist: Krštenje i Večera Gospodnja. Krštenje je ustanovljeno nakon Uskrsnuća, a Večera Gospodnja o Posljednjoj večeri koju je imao sa svojim apostolima.
Na početku je reformacije bilo podosta različitih pogleda na pojedina teološka pitanja. Sloboda mišljenja i vjerovanja ‒ koja je stoljećima gušena ‒ kada se ostvarila dovela je i do nesuglasica pa čak i nereda koji će se kasnije smiriti. Zwingli je bezuspješno radio na stvaranju reformatorskoga saveza. U listopadu 1529. susreo se s Martinom Lutherom na Marburškom kolokviju. Uskladili su sva stajališta osim o naravi Večere Gospodnje. Složili su se da nije transupstancijacija (pretvorba), i to je sve u čemu su se složili. Zwingli je nastavio raditi na stvaranju saveza švicarskih županija, južnonjemačkih carskih gradova te ostalih pokrajina koja imaju zajedničku teologiju i bogoštovlje. Njegova zamisao reformirane Europe bila je uspostavljena po županijskim načelima. Smatrao je da trebaju biti povezani ali ne pod jednom upravom. Zwinglijevo viđenje reformirane Europe slijedilo je konfederacijski ustroj, a to je značilo samostalne i različite države i Crkve povezane zajedno kroz savez i zajedničko viđenje kršćanskoga života. Ova nastojanja govore o uravnoteženoj Zwinglijevoj predodžbi sveopćeg i lokalnog u društvu. Takova su nastojanja trebala biti usmjerena prema odbacivanju djelovanja suprotnom Bibliji, obdržavanju zajedničkih sakramenata Krštenja i Večere Gospodnje te ćudoređa bratske ljubavi. Kao što je napisao u Fidei ratio 1530., Crkva bi trebala stvoriti sporazum s mnogim zajednicama. One bi zadržale svoje posebnosti i sve vidove općega života izvan Crkve, te društveno uređenje i ekonomsku praksu koja nije suprotna kršćanskom svjetonazoru. Iako je ideja bila napredna tada je bila neostvariva i daleko ispred svoga vremena. Iz današnjega pogleda možemo zaključiti da su dijelovi, onoga o čemu je govorio, već dugi niz desetljeća ostvareni.
Reformacijske Crkve imaju zadovoljavajuću suradnju te ostvaruju puno zajedništvo u mnogim državama, iako je taj postupak dugo trajao i nije išao bez nesuglasica. Želja da se stvori savez protestantskih država danas nema smisla i potrebe jer se društveno okružje bitno promijenilo, a sloboda savjesti i vjeroispovijesti zajamčena međunarodnim deklaracijama. Za razliku od prošlih vremena danas je suživot protestanta i rimokatolika zadovoljavajući i u ekumenskom duhu, iako postoji mjesta za poboljšanje. Potrebno je naglasiti da se ne može očekivati stvaranje jedinstvene organizacije koja će ujedinjavati sve kršćane i to iz mnogih razloga; u isto vrijeme svi su istinski kršćani duhovno ujedinjeni po krštenju i daru vjere koja im je milošću darovana.
Zwingli je preminuo 11. listopada 1531. u bitci kod Kappele gdje je služio kao vojni kapelan. Strani plaćenici i krvnici rasjekli su mu tijelo, a srce izvadili iz grudi. Bojali su se da bi moglo postati relikvija. Taj je čin sam po sebi odvratan i žalosno jer reformacijski kršćani ne štuju kosti ili dijelove mrtvih ljudi, ma koliko oni bili sveti ili značajni! Zwinglijev je utjecaj na reformatorsku misao, nauk i kršćanski život izuzetno velik, i vrijedan pozornosti.
Autor: Branimir Bučanović
