Na nedavnom Svjetskom rukometnom prvenstvu Hrvatska, koja je po broju stanovnika poput prosječnoga većega europskoga grada, osvajanjem četvrtoga mjesta pokazala je da pripada vrhu svjetskoga rukometa. Svjetsko rukometno prvenstvo komentira rukometaš i sudionik prvenstva Luka Šebetić, koji ima 22 godine, oženjen je, profesionalni je rukometaš i izvanredni student ekonomije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.
Na pitanje kako protumačiti taj ponos, koji mediji osuđuju, na malu Hrvatsku koja je četvrta na svjetskoj rukometnoj karti, a na drugoj strani u gospodarstvu zaostajemo, u korupciji prednjačimo, u rušenju vrijednosnoga sustava gotovo smo nedostižni, Šebetić odgovara: »Mislim da je 4. mjesto lijep uspjeh. Naravno da mi je žao zbog medalje koja je bila jako blizu, ali to ništa ne umanjuje činjenicu da je 4. mjesto na svijetu velik uspjeh. Usporedimo li to s ostalim područjima života, smatram da ne bi bilo loše da smo po svem dobrom četvrti u svijetu. O tome se ne govori baš previše.« Šebetić dalje navodi da Hrvatska pokazuje da je, od samostalnosti, sudeći prema rezultatima s velikih natjecanja, većinu vremena u samom vrhu svjetskoga i europskoga rukometa. »No prema protekloj godini, u kojoj je u reprezentaciji zaigrala i nekolicina mlađih igrača, pokazali smo da možemo biti konkurentni za najviša mjesta, međutim kako i ostale reprezentacije uvode mlade, odlične igrače, potreban je rad i trening kako bi se nastavilo željenim putom.«
Kao vjernik, osvrćući se na to da se medijski osuđuje zazivanje Božje pomoći, Šebetić kaže: »Mislim da zazivanje Božje pomoći u civiliziranom dijalogu ne bi trebalo biti predmet osude. Moja unutarnja motivacija za bavljenje športom i vjera neodvojive su jer je vjera dio moga identiteta, a šport kao vlastiti posao doživljavam kao mjesto na kojem se izgrađujem i vjera mi pomaže da ostanem svoj u tom dinamičnom svijetu športa.«
Prisjećajući se zajednice mladih u remetskoj župi te iskustava iz te zajednice i toga koliko mu je to pomoglo u športskoj karijeri, rukometaš Šebetić svjedoči: »Da, u jednom sam periodu bio u zajednici mladih na Remetama i u zboru mladih. Bili smo odlična ekipa, otvarale su se brojne teme, petkom navečer smo se družili. Iz ove perspektive, vidim remetsko društvo kao nešto zdravo i drugačije od onoga što sam do tada u životu upoznao i zagovornik sam zajednica. Želim istaknuti da bi po meni zamka bila da osoba izgubi autentičnost i identitet. Pa, većina moga druženja na Remetama bila je pred početak karijere, ali pomoglo mi je utoliko što sam mogao čuti i razgovarati o nekim temama o kojima nisam imao prilike drugdje razgovarati.«
O tome što danas traže mladi, koliko su im potrebni svjedoci vjere i uzori Šebetić navodi: »Pitanje je otvoreno, ali mislim da traže koheziju zdravih odnosa i rada. Svjedoci vjere ili uzori su potrebni, po meni, u tome što su motivacija ako se želi ustrajati na putu kojemu je cilj ‘kraljevstvo koje nije od ovoga svijeta’. Treba približiti mladima Crkvu, vjeru, molitvu, duhovnu dimenziju. Mislim da je dobar način približavanja Crkve mladima put u kojem se na prilagođenom jeziku pokazuje, što riječima, što primjerom, da Bog nije dalek, nego da ga se može naći u svim životnim prilikama. Dakle svaka tema je dobrodošla, bez tabua, a humor i fizička aktivnost isto tako.«
Na upit jesu li športašima, posebno profesionalcima, potrebni duhovnici i psiholozi i kako bi trebali pristupati osobama, Šebetić navodi: »Duhovnik i psiholog u startu su odvojene osobe, ali mislim da su potrebni, no bez prisile. Ako je pravodobna, podrška može biti od velike pomoći. Duhovnik u pitanjima smisla, a psiholog u olakšanju same izvedbe i nošenja s vlastitim mislima, emocijama. Dakle, bez prisile tko će koga izabrati, ali smatram da su potrebni.«
Premda se teži za pobjedom, posebno kad se brane boje svoga naroda, ipak treba pružiti ruku boljemu, pobjedniku, bez mržnje i osvete. »Pružanje ruke protivniku bez muke dolazi od pojedinačnoga shvaćanja športa. U tome ne vidim nikakav problem. Isto tako ne vidim problem u želji da rezultat ode na našu stranu, iako je šport puno više od samoga rezultata«, ističe hrvatski rukometni reprezentativac Šebetić.
Preuzeto: Glas Koncila
