Draga braćo i sestre,
želim s vama podijeliti ovo svjedočanstvo s hodočašća koje sam obavio pješke od Zagreba do svetišta Svetog Josipa u Karlovcu.Iako je jesen a blagdan Svetog Josipa pada na dan 19.03. po Rimokatoličkom kalendaru odlučio sam otići sada u jesen jer smatram da će Gospodin po zagovoru Svetog Josipa uslišiti molitve u bilo koje godišnje doba jer svako godišnje doba je dar od Boga koji nam donosi radost bez obzira na vrijeme.Krenuo sam u četvrtak 08.11. po danu i hodao noću ali i sutradan po danu.Postoje osobe koje su mi prigovarale što sam išao noću jer svašta se događa.Razumijem ih potpuno i ne želim da ispadne s moje strane oholo ali ja vjerujem Bogu i danju i noću,kada hodam dok sve okolo vidim ili kada hodam kada je mrak jer
“Pomoć mi dolazi od Gospodina koji je stvorio nebo i zemlju.
( Psalam 121,2).“
– Ljetos sam krenuo pješke iz Zagreba prema Međugorju i to je trebalo biti moje četvrto pješačko hodočašće ali od samoga početka nije krenulo po planu i kako sam
zamišljao.Odmah ću reći i priznati da nisam bio pripremljen,duhovno ali ni fizički.Radeći zaštitarske poslove dobio sam novu lokaciju i zapustio sam se jer posao me dosta ulijenio,nisam se kretao po 12 sati ali i molitveno sam i duhovno dosta pao i radi toga sam imao jedan period molitvene suhoće gdje sam se morao sam prisiljavati na kratku molitvu i čitanje Biblije,odlazio nedjeljom na Svete Mise ali nakon svega osjećao sam se isto i moram priznati nisam osjećao nikakvu radost u srcu već tugu,ogorčenost,osamljenost.Usprkos svemu nepripremljen sam se uputio pješke za Međugorje i zavaravajući sam sebe da mi ne treba ništa osim zahvale Gospi za sve što mi je dobro u životu i za druge što su mi se preporučili u molitve a zapravo sam lagao sam sebe a tako i Gospu pa i samoga Boga jer sam i ja tada bio u velikoj potrebi.Nisam bio svjestan da sam duhovno ohol jer sam sam sebi rekao:” Što je meni pješke doći do Međugorja?” sportski duh u meni nije surađivao s Duhom Svetim i da bi što prije došao u Međugorje prolazeći kroz Karlovac zaobišao sam svetište Svetog Josipa gdje sam oduvijek navraćao kada bi išao pješke na hodočašće u Međugorje.Prvi dan su mi se otvorile rane na preponama i jedva sam hodao.Kada sam došao do Grabovca pred Plitvice tu mi je puknuo remen od ruksaka i osjetio sam da moram odustati.Sjeo sam u autobus i vratio sam se u Zagreb.Postao sam nezahvalan Bogu pa sam ga pitao: “Zašto Isuse?Nemam sreće što god da želim napraviti u životu pa i kada želim raditi i za tebe?”Imao sam osjećaj da mi Bog želi oduzeti radost i počeo sam se ljutiti na Boga.
Kada sam se vratio u Zagreb,jedan svećenik mi je rekao:” Nemoj se ljutiti na Boga,moraš gledati pozitivno i vjerojatno te Bog zaštitio na tom putu jer tko zna što bi te sve
čekalo.Poslao ti je rane i puknuo ti je remen na ruksaku kako bi te Gospodin zaustavio od tko zna čega što bi ti se dogodilo da si nastavio put…u tvom životu će biti još puno hodočašća!”
Riječi svećenika su me ohrabrile ali sam osjetio da Gospodin Isus progovara kroz njega i stvarno bilo je nakon njegovih riječi utjehe i ohrabrenja još hodočašća a ovo zadnje u svetište Svetog Josipa u Karlovcu je bilo zadnje.
Moj posao mi ne dozvoljava baš da kao rimokatolik budem aktivan u župi ili da s župom.U početku župnik nije imao razumijevanja za mene ali što da radim kada je to takav posao i moram biti na poslu pa na žalost i nedjeljom ili blagdanima.Usprkos takvom rasporedu nastojim nedjeljom iz noćne otići na Svetu Misu.Hodočastim u svetišta pješke kada imam slobodne dane ali kad osjetim poziv tj. potrebu jer molim za ljude koji su mi se preporučili u molitve.
Prije nego sam odlučio krenuti u svetište Svetog Josipa u Karlovac molio sam devetnicu Svetom Josipu i kod kuće sam izmolio osmi dan devetnice.Deveti dan devetnice odlučio sam izmoliti u svetištu prije Svete Mise.
Molio sam se i odlučio sam krenuti od kuće prvo do Kamenitih vrata.Uzeo sam ruksak u koji sam stavio svoju Bibliju,Devetnicu Svetom Josipu i molitve.Također sam si spremio jednu majicu u drugi dio ruksaka i donji veš.Kutiju s prvom pomoći.U ruke sam uzeo hodočasnički štap koji mi je napravio prijatelj Damir a štap je sličan planinarskom štapu samo što je jači i bolji za nasloniti se kada se umorim.Prvo sam došao pješke do Kamenitih vrata,zapalio svijeće i izmolio se za Božju volju po zagovoru Majke Božje od Kamenitih vrata kao i za sve ljude koji su mi se preporučili u molitve.S Kamenitih vrata sam se spustio u crkvu Svetog Franje na Kaptolu i pomolio se pred Presvetim,otišao kod fra Zdravka na ispovijed a usput mi je blagoslovio štap i udijelio mi bolesničko pomazanje.Zatim sam prešao preko ceste i otišao u katedralu i pomolio se u katedrali pred Gospinom slikom i na grobu blaženog Alojzija Stepinca.
Iz katedrale sam se pješke uputio u Mlinove u Misijsku kuću Svetog Gašpara del Bufala kod Misionara Krvi Kristove gdje sam sudjelovao na Svetoj Misi i na Pobožnosti Krvi Kristove.Sudjelovao sam na cijelom molitvenom programu a posebno mi se dojmila propovijed Patera Marijana Zubaka u kojoj je propovijedao o prolaznosti života,opraštanju,negativnom pričanju o Hrvatskoj gdje se po pričama stvara neraspoloženje,depresija i masovno nezadovoljstvo.Pater je napomenuo kako trebamo kao vjernici moliti za domovinu Hrvatsku a ja bi još dao prijedlog da svaki Zagrepčanin koji je vjernik ode i na grob blaženog Alojzija Stepinca i na Kamenita vrata i neka se pomoli za pravednu i domoljubni vlast,obraćenje Hrvatskog naroda,gospodarski rast i povratak onih koji su Hrvatsku napustili.
Nakon obavljene Svete Mise i Pobožnosti Krvi Kristove krenuo sam pješke prema svetištu Svetog Josipa u Karlovcu.Za ovo hodočašće sam se pripremao svakodnevnom molitvom i svaki dan sam sudjelovao na Svetim Misama i posebno sam molio da me Gospodin po zagovoru Svetog Josipa čuva na putu od zlih ljudi,napada životinja,raznih ozljeda i automobila koji ponekad jure i prekoračuju brzinu.
Kroz Zagreb sam prolazio bez problema ali kada sam prešao Jadranski most tu sam naišao na radove tj. na radne strojeve,bagere,radničke kontejnere i kod Laništa sam slučajno
završio u jednom parku ali u štićenom prostoru.Shvatio sam da sam naišao na prvu prepreku.Uputio sam se prema kontejneru da se javim zaštitaru ali sam bio svjestan da sam nehotice završio u štićenom prostoru i da bi mogao biti osumnjičen za provalu.
Došao sam do prozora kućice i pokucao a van su izašla dva zaštitara.U tom trenutku sam pomislio da će me zadržati i da će zvati policiju.Zaštitari su izašli a ja sam im rekao da mi otvore ogradu.Jedan od njih me upitao:” Ti si hodočasnik?” Odgovorio sam “Jesam!” Zaštitar mi kaže:” Mi upravo pričali o Bogu.” Odmah mi je laknulo i kao da mi je kamen pao s srca.Otvorili su mi ogradu a ja sam pružio ruku i zaželio im obilje Božjeg blagoslova.
Prošlo je 23.00h i već sam bio u Blatu prije Lučkog.Na jednoj autobusnoj postaji sam vidio sumnjive ljude,dva tamnoputa muškarca i jednu djevojku.Kada se okrenula leđima skužio sam da su migranti ali nisam bio potpuno siguran jer djevojka nije imala maramu na glavi.
Otprilike kilometar od te autobusne postaje skrenuo sam u jedan zavoj gdje je potpuni mrak a u blizini je podvožnjak i rijeka Sava.Upalio sam bateriju tj. lampu koju sam imao na glavi.Iz mraka sam sa strane kanala tj. rijeke Save uočio da mi netko daje signale s baterijom tj. lampom.Nisam znao tko je i nastavio sam put dalje.Naišao je automobil i osvijetlio čovjeka koji mi je s baterijom slao signale,Uočio sam da je čovjek obučen u kabanicu i ličio je na vojnika u mraku.Nastavio sam svoj put i ušao u Lučko.
Došavši u Lučko približavala se ponoć a ispred jednog kafića grupa mlađih muškaraca je urlala i galamila,skakala je kao po nekakvim pločama i lomila ih pod nogama.U sebi sam molio da sve prođe uredu i da me slučajno frajeri ne napadnu jer ne bi volio da se tučem na hodočasničkom putu.Kada sam prošao nastao je muk i jedan iz grupe je sjeo u Mercedes i okrenuo se ispred mene,usporio i malo se zagledavao u mene pa otišao i ponovo se vratio i ponovio.Nastavio sam hodati ali se ispred mene zaustavio jedan automobil i vozač je u pripitom stanju upitao:” Tko sam ja i jesam li čuvar ceste?”Odgovorio sam mu da sam hodočasnik.On je produžio ali se vratio za desetak minuta i tražio da sjednem u auto da me dva kilometra odveze.Odgovorio sam mu “Neću ući u auto jer sam hodočasnik i hodam pješke.” Iza njega je došla policija i legitimirala me jer sam sumnjiv građanima pa su me prijavili.Nakon legitimiranja policija je vidjela da sam čist i nastavio sam svoj put i ujutro sam bio u Jaski.
Prije same Jaske sam ušao u jedan kafić i popio kavu ali mi se lokal nije baš sviđao pa sam usput u centru Jaske ušao u drugi kafić koji je puno mirniji i popio kavu.Krenuo i izašao iz Jaske a policijsko vozilo s desne strane se parkiralo ispred mene i iz auta su izletjeli policajac i policajka.Odmah sam im rekao: “Nisam migrant!”
Legitimirali su me a ja sam im napomenuo da sam već legitimiran od strane njihovih zagrebačkih kolega.Policajac mi je odgovorio da zna ali netko od građana je dojavio da sam sumnjiv a oni po zakonu moraju provjeriti.U razgovoru s policijom napomenuo sam im da ja kao vjernik i građanin Hrvatske imam pravo na vjersku slobodu pa i obavljati hodočašće.Policajac ali i policajka su se složili sa mnom a policajka je još nadodala “Imate pravo na slobodu kretanja!”
Nastavio sam hodati i pomalo mi se radi policije tj. dojave građanina uvukao nemir.Počeo sam razmišljati o Hrvatima i njihovim strahovima od nepoznatog.Razmišljao sam i o sebi i o nemiru koji se radi mene uvukao u pojedine ljude i pitao sam sam sebe :”Jeli moguće da se ljudi mene boje?”
Očekivao sam i treću patrolu kada dođem u Draganić ali policija me više nije zaustavljala.Molio sam i predavao Bogu ljude za koje molim ali i tražio odgovor na pitanje:”Radim li ispravio to što pješačim okolo po svetištima i molim za druge?”
Mučilo me i pitanje na koje sam tražio odgovor: “Jesam li na dobrom putu?”
Nekoliko kilometara prije Karlovca sam se okrenuo lijevo u šumu i vidio tablu na kojoj piše:”Na dobrom si putu!”
Kada sam prošao tablu s natpisom “Karlovac “laknulo mi je i s obzirom na to da sam rano došao sjeo sam u jedan kafić u Orlovcu i popio kavu.Konobarici sam u šali rekao:”Ja sam hodočasnik,idem pješke iz Zagreba do svetišta Svetog Josipa.Nadam se da ti nisam sumnjiv i da nećeš zvati policiju kao u Zagrebu i Jaski.Ona mi je odgovorila: “Ne brini se!”Onda mi je otkrila da je ona vjernica i da pohađa duhovne obnove.Malo smo razmijenili duhovna iskustva i nastavio sam svoj put dalje.
Došao sam malo prerano i prošetao kroz grad,sjeo malo u park na klupu i izvadio Bibliju i malo sam pročitao i kada sam bio gotov s čitanjem krenuo sam prema svetištu.Pred svetištem me s autom čekao moj prijatelj i brat u Kristu Damir pa smo zajedno ušli u crkvu.Prije Svete Mise sam u svetištu izmolio deveti dan devetnice Svetom Josipu,sudjelovao na Svetoj Misi a poslije me Damir odvezao doma za Zagreb.
Obavio sam svoj zavjet i neka se po svakom koraku koji sam u 75km hodanja prošao proslavi Isus Krist i neka po zagovoru Svetog Josipa usliši nakane po svojoj volji.
Neka vas prati Božji blagoslov!
Hodočasnik Josip
