Alexander Pope je rođen 1688. u Londonu u vrijeme protukatoličkog raspoloženja u Engleskoj. Budući da je katolicima bilo zabranjeno živjeti unutar petnaest kilometara od Londona i Westminsterskog kraljevskog dvorca, obitelj Pope je bila prisiljena napustiti London i preseliti se u selo Binfield u pokrajini Berkshire. Gotovo je sigurno da je mladi satiričar Alexander, jedan od najpoznatijih pjesnika i pisaca svojega vremena, upravo u tim životnim prilikama doživio i sročio poznatu misao: “Griješiti je ljudski, a opraštati božanski!”
Ova istinita tvrdnja nekako se doima neutralno, kao da samo iznosi hladne činjenice koje ostaju takvima bez želje za nekim uzajamnim prožimanjem. Možda međusobni utjecaj i nije moguć, jer griješiti je obilježje čovjeka, a opraštanje izvire iz Božjih atributa. Čovjek spontano bez posebnog napora i ciljanog obrazovanja čini ono što ne valja, dok Bog koji je vrhunac svakog savršenstva ne može biti i ostati Bog ako uvijek ne voli i ne oprašta. Kao da svatko čini ono što najbolje zna i umije.
Štoviše, čini se da postoji i uzajamno partnerstvo između griješenja i opraštanja, jer kako bi Bog imao priliku opraštati da čovjek ne griješi? Slično je razmišljanje uočio i apostol Pavao među vjernicima u Rimu i nazvao ga “klevetničkim”: “Ako je, doista, istina Božja po mojoj lažljivosti obilno zasjala njemu na slavu, zašto da ja još budem suđen kao grešnik? I zar da ne ‘činimo zlo da dođe dobro’, kako nas kleveću i kako neki kažu da govorimo? Sud ih pravedni čeka!” (Rimljanima 3,7-8; vidi Rimljanima 6,1.2)
Međutim, bit kršćanske religioznosti jest u oponašanju Boga. Slijediti Kristove stope znači neprestano i hrabro slijediti Njegov primjer opraštanja, neuvjetovane ljubavi i zauzimanja za dobro svojih bližnjih. Opraštanje tako prerasta u službu pomirenja, u zvanje bez kojega čovjek nema pravo na ime kršćanin (vidi 2. Korinćanima 5,18-21).
Ističimo ljepotu i božanstvenost opraštanja bez kojeg Bog ne bi bio Bog, a mi ne bismo ni postojali. “Kristova vjera znači više od oprosta grijeha. Ona uklanja grijehe i život ispunja Duhom. Um je božanski prosvijetljen, a srce ispunjeno Kristovom prisutnošću.” (E. G. White, Review and Herald, 12. studenoga 1914.)
Ima li smisla predomišljati se hoćemo li, ili nećemo opraštati?
Dragutin Matak
