Duhovna i tjelesna čovjekova razina su povezani, što potvrđuje i izreka: „Zdrav duh u zdravom tijelu. Zdravo tijelo u zdravom duhu.“ Poznati psiholog Carl Gustav Jung govor o zdravlju proširuje svojom tvrdnjom: „Vjera je najbolja terapija protiv neuroza i psihoza.“ Iznosi da se niti jedan njegov pacijent nije izliječio, dok nije uredio svoj religiozni život. Duhovni učitelji, psiholozi i psihijatri u svrhu pozornijeg praćenja vlastitog duhovnog i duševnog zdravlja te otklanjanja mogućih smetnji, liječenja i napretka nerijetko preporučuju da oni koji od njih traže savjet, zapisuju sve promjene koje se na tom području događaju.
Biblijski susreti sa zatvorenicima
Čitajući knjigu „Put ka nutarnjem miru“ autor Zvonko Presečan dok izlaže teme s vjerskog područja, koje su protkane raznovrsnošću biblijskih navoda, iznosi svjedočanstava i iskustava prijatelja i poznanika kao i vlastita. Iz sadržaja doznajemo kako kao vlasnik poduzeća u vremenu tranzicijske privatizacije, zapada u dugove zbog visokog poreza s kojima se teško mogao nositi. Drži kako će rješenje podmirenja dugova pronaći u prodaji nekretnina poduzeća, što se ne odvija na način kako je zamislio. Prepoznaje čudesni prst Božje providnosti jer se prodaja odvijala u vrijeme koje je pogodnije, pri čemu mu se otvara mogućnost pohađanja zatvorenika u zatvorima. Iz toga izvlači životnu pouku: „Najveću pogrešku činimo kada Bogu namećemo svoj plan rješenja naših problema.“
Na biblijskim susretima „dopisnim biblijskim tečajevima“ drži predavanja i „želi ih upoznati s osnovama biblijskog učenja“, dok oni pri tom zadobivaju njegovo povjerenje. Ujedno „traži materijale kako bi im pomogao da dožive susret s Bogom, koji ih jedini može promijeniti i dati im taj unutarnji mir.“
Otvaraju mu se osobno usmeno kroz razgovor ili pismeno te od njega traže savjete za konkretne sumnje, nedorečenosti i probleme. U kontaktu s ljudima koji su počinili raznorazna krivična (ne)djela spoznaje, kako je među ljudima koji su u većoj depresiji od njega. Želi ih ohrabriti govoreći o Bogu ljubavi, koji jedini može riješiti probleme i nedoumice. Kroz to postaje uvjeren da je i on sam od Boga ljubljen i prihvaćen, te ono što drugima govori vrijedi i za njega pri čemu mu prolazi stanje depresije. Vremenom se počinju rješavati i problemi koje je imao s poduzećem. Autor donosi iskustva i svjedočanstva ljudi koji su iskusili grijeh, ogriješili se o zakon, a kao zatvorenici iskusili Božju ljubav. Nakon svega spoznaju vlastitu krivnju, te su iskusili milost opraštanja, obraćenja i promjene.
Služimo Bogu služeći ljudima
Knjiga je podijeljena u šesnaest tematskih cjelina, dok svaka od njih završava prigodnom molitvom. Dobro je spomenuti kako je autor aktivni član Adventističke Crkve jedne među protestantskim. U radu sa zatvorenicima susreće se s ljudima različitih vjerskih nazora i pogleda. Vrijedno je istaknuti da Zvonko nikada ne vrbuje ljude koji mu se obraćaju na susretima s Božjom riječju, nego nastoji biti širokih pogleda pa ih upućuje njihovom svećeniku na ispovijed ili vjerskom službeniku na razgovor. Isto tako autor zna uzeti homilije i duhovne nagovore i onih koji nisu članovi njegove vjerske zajednice, a koje im potom prenosi.
U poprilično dugom uvodnom dijelu govori o pobožnoj formi, koja nije primarna u našoj duhovnosti. I to naglašavajući kako: „Bogu možemo služiti samo ako služimo ljudima na način da im pokazujemo onakvu ljubav, kakvu je Krist pokazao.“ Jer po autorovim riječima: „Oca je mogao objaviti samo Onaj, koji se nalazio u Njegovu naručju.“
Po autorovim tvrdnjama: „Istina je da se Bog otkriva kroz prirodu, ali to nije savršeno otkrivenje. Postoji opasnost da se u traženju Boga u prirodi zamijeni uzrok s posljedicom. To je kao kada bismo rekli da vjetar nastaje njihanjem drveća, a ne da se drveće njiše zbog vjetra… Bog nam govori u svojoj Riječi. U njoj se najjasnije otkriva Njegov karakter, Njegovo postupanje prema ljudima, i veliko djelo otkupa.“
Milost prožeta molitvom
Za autora je: „Biblija Božja riječ, a Božja riječ ima snagu. Bog je Svojom Riječju stvarao sve što se vidi i ne vidi, i zato njegova riječ ima silu. Ona jedino može promijeniti čovjeka.“ I konačno: „Bog svoje otkrivenje usavršava i diže na osobnu razinu. On šalje svog Sina koji je u osobi Isusa Krista koji je postao čovjekom u potpunosti pokazao kakav je Bog.“ Važno je napomenuti da i katolička teologija dijeli ove iste stavove. To se proteže i na slikoviti govor: „Grijeh nas je fizički odvojio od Boga i sada je molitva naša jedina mogućnost za komunikaciju s Njim. Molitva je poput e-maila koji šaljemo iz vidljivog svijeta u nevidljivi digitalni svijet kablova i šifriranih digitalnih zapisa. Molitvom ostvarujemo komunikaciju s Bogom cijelog svemira. On želi odnos s nama, a molitva je metoda komunikacije kojim taj odnos možemo ostvariti.“
O spasenju po autorovim tvrdnjama nije pitanje što mi oko toga činimo već što je Bog učinio i čini u našem životu, jer je „nešto skupocjeno što dobivamo kao dar milosti… Sjećam se kako sam u nekom periodu svog života vjerovao kako spasenje moram zaraditi“, ispovjedno autor priznaje. Nadalje o vlastitim snagama i djelima piše: „Ako se spasenje može dobiti milošću, ja sam tu milost želio zaraditi. Priznaje kako: „spasenje nije primarno pitanje onoga što ja radim, već što je to Krist uradio za mene. To nije ni pasivan odnos jeftine milosti, nego uzbudljiv odnos koji rezultira ogromne promjene u životu.“
S početka izlaganja autor ostaje vjeran učenju o milosti, kojega i osnivač Reformacije Martin Luther na osobit način naglašava. „Sve što treba je samo prihvatiti Krista kao svog Spasitelja i Gospodina. Nakon toga Božja milost će izvršiti promjenu u našem životu… Samo nas Kristova milost preko vjere može učiniti svetima.“ Poslije tu tvrdnju autor ublažava približavajući se katoličkoj teologiji, kako Bog čovjeku nudi ruku pomirnicu i otajstvo spasenja, ali traži znak dobre volje u pristanku kroz djela.
Taj se ublažujući stav očituje izjavama: „Ništa bezopasnija krajnost, jest zabluda da vjerovanje u Krista oslobađa čovjeka vršenja Zakona i da naša djela nemaju nikakva utjecaja na naše spasenje budući da samo vjerom dobivamo Kristovu milost.“ Upravo po riječima sv. Augustina koji prihvaća i zagovara govor o milosti sv. Pavla: „Bog nas je stvorio bez nas, ali nas bez nas ne želi spasiti!“
Spasenje i vjera
Opisana su Božja djela i što čini za naše spasenje, ali ne i naše zalaganje koje potvrđuje osobni nutarnji pristanak i odluku. Potrebno je istaknuti kako katolici u tom izabiru i ističu srednji put: niti samo isticanje Božje milosti bez naših djela i zasluga, a niti u prvi red stavljanje naših djela kojima bismo Boga primorali ili platili svoje spasenje. Autor ističe: „Nećemo li cijeniti Božju milost? Što bi On još mogao učiniti?“ Želi istaknuti Božju ulogu u spasenju do te mjere da skoro zanemaruje našu ulogu, iako pokušava stvoriti harmoniju između Božjeg i našeg djelovanja u spasenju.
O spasenju se još kaže: „Naš problem je što se mi želimo sami spasiti, a to je nemoguća misija…Ukoliko želimo spasenje…imamo samo jedno rješenje, a to je ući u Kristov čamac za spašavanje i izaći iz oceana grijeha. Samo nas Krist može dovesti u sigurnu luku spasenja.“ O ulozi vjere u spasenju čitamo: „Predali ste se Bogu da budete potpuno Njegovi, da Mu služite i da Ga slušate, i prihvatili ste Krista kao svojega Spasitelja. Niste mogli sami okajati svoje grijehe ili promijeniti svoje srce, ali ste se predali Bogu vjerujući da je On zbog Krista sve to učinio za vas. Vjerom ste postali Kristovi i vjerom trebate rasti u Njemu — dajući i uzimajući…Umjesto da nas oslobodi poslušnosti, upravo nas vjera — i samo vjera — čini sudionicima Kristove milosti, što nas osposobljava da budemo poslušni. Mi ne zaslužujemo spasenje svojom poslušnošću; ono je Božji dar koji se prima vjerom.“
Time se nastoji približiti katoličkoj teologiji koja ne naglašava niti želju za samospasenjem vlastitim snagama, kao niti samo vjerom uz potpuno prebacivanje svega na Krista. Želimo li ući u Kristovu lađu za spašavanje, potrebna je s naše strane uz želju, volja i prvi korak. Tome se postupno i autor približava kad piše: „Jedini način da netko raste u milosti jest da se nesebično prihvati posla što nam ga je Krist dao — da, prema mjeri svojih sposobnosti, pomaže i bude na blagoslov onima kojima je potrebna naša pomoć. Snaga se stječe vježbanjem; aktivnost je osnovni uvjet života. Oni koji pokušavaju živjeti kršćanskim životom pasivno prihvaćajući blagoslove koje im Božja milost daje i ne čineći ništa za Krista, jednostavno pokušavaju živjeti i hraniti se bez rada.“
Slično prepoznajemo i u daljnjem tekstu: „Najskromniji i najsiromašniji Isusovi učenici mogu biti na blagoslov drugima. Možda i neće biti svjesni da čine neko naročito dobro, ali će svojim nesvjesnim utjecajem pokrenuti valove blagoslova koji će se širiti i produbljivati, a oni sve do dana konačnog obračuna neće ni znati za njihove blagoslovljene posljedice.“
Djelotvorna molitva
Zvonko Presečan stječe iskustvo djelotvorne molitve: „Ne postoji ništa što bi nas moglo spriječiti da podignemo svoje srce u duhu iskrene molitve. U mnoštvu na ulici, zaokupljeni poslovnim obvezama, možemo uputiti molitvu Bogu i zatražiti božansko vodstvo.“ Nešto slično iščitavamo i na drugom mjestu. „Ako svoju dušu iskrenom molitvom uzdignemo u Božju blizinu, možemo zatvoriti svaki prilaz nečistim maštanjima i nesvetim mislima. Oni koji su otvorili svoje srce da od Boga prime potporu i blagoslov, hodat će u svetijem ozračju od ovog zemaljskog i održavat će stalnu vezu s Nebom.“ I to s obvezujućim zaključkom: „Svijetu su potrebni muškarci i žene molitve!“
Dvojbene tvrdnje o molitvi iznesene su u odlomku: „Udružena molitva je uistinu velika snaga, ali zbog čega? Kad zanemarujemo prednost uzajamnog druženja, jačanja i hrabrenja u službi Bogu, mi gubimo! Istine Njegove Riječi gube tada svoju jasnoću i važnost za nas. Naša srca više nisu prosvijetljena niti potaknuta njihovim posvećujućim utjecajem, i mi duhovno slabimo. U našemu druženju mi kao kršćani mnogo gubimo zbog nedostatka međusobne naklonosti. Onaj tko se zatvara sâm u sebe ne zauzima položaj koji mu je Bog odredio. Pravilno njegovanje društvenih oblika naše naravi zbližava nas s drugima i pomaže nam da se razvijemo i ojačamo u služenju Bogu.“ Potrebno je naglasiti da katolička teologija potiče i promiče osobnu i zajedničku molitvu, ali na jednak način međusobno druženje i aktivnost u Zajednici.
Uloga i značenje molitve ogleda se nadalje u izjavi: „“To je proces sličan tome kao kada vjetar i voda umivaju stijenu… To je spori, veoma bolni, teški, jedino iznimno, brzi i laki proces koji često proizvodi razne neizvjesnosti, padove, uspone, a uspjesi su uglavnom neočekivani i iznenađujući, koji nisu rezultat nekog ciljanog i programiranog procesa.“ Za katolike je molitva susret s Bogom prisutnim Prijateljem, osluškivanje i prihvaćanje Božjeg plana u našem životu i djelovanju.
S druge strane autor piše: „Trikovi i neke forme koje nam se tu i tamo nude, uvijek se pokažu kao neučinkovite, čak i štetne. Moliti treba iskreno i s vjerom. Ono što se čini na slavu Bogu treba se činiti radosno, uz pjesme slavljenja i zahvaljivanja, a ne žalosno i zlovoljno.“ Tu su vidljive poveznice s Katoličkom Crkvom u kojoj postoje propisane uobličene liturgijske molitve te za obavljanje pobožnosti, ali i mogućnost spontanog izražavanja i izricanja prema potrebi i vremenu. Iščitavamo u knjizi: „Jedan način molitve je molitva Psalama“, što je u Katoličkoj Crkvi „službena molitva“ i liturgija Časoslova Božjeg naroda.
U Protestantskoj Crkvi prema Presečanovim riječima govorimo o bogoštovlju, dok je u Katoličkoj Crkvi riječ o Svetoj misi: „koje se ne bi smjelo smatrati nekom žalosnom, otužnom službom. Trebao bi nam biti užitak služiti Bogu i sudjelovati u Njegovom djelu. Bog ne želi da se Njegova djeca, kojoj je osigurao tako veliko spasenje, ponašaju kao da je On neki strogi, sitničavi nadzornik. On je njihov najbolji prijatelj, i kad se okupe na bogoslužje, On želi biti s njima, blagoslivljati ih i tješiti, ispunjavati njihova srca radošću i ljubavlju.“ Katolička liturgija prvenstveno se proslavlja u Euharistiji, slušanjem Božje riječi i slavljenjem otkupiteljske Kristove žrtve na križu pod prilikama kruha i vina.
Za oči zapinje i izjava: „Bog ne traži ni od koga među nama da postane pustinjak ili redovnik i da se povuče iz svijeta kako bi se posvetio bogoštovlju. Naš život mora biti sličan Kristovu životu između planine i mnoštva.“ Navodim kako Katolička Crkva u dekretu „Perfectae caritatis“ (O posvećenom životu) Drugog vatikanskog koncila iz 1965. godine o elementima redovničkog života kaže: „Članovi bilo koje redovničke ustanove neka u prvom redu budu svjesni da su se zavjetovanjem evanđeoskih savjeta odazvali božanskom pozivu, da tako – ne samo mrtvi grijehu (usp. Rim 6, 11) nego i odričući se svijeta – žive Bogu jedinom. Cijeli su život stavili na raspolaganje njegovoj službi. To im daje neku posebnu posvetu, a ta ima svoje duboko korijenje u krsnoj posveti, koju potpunije izražava“ (PC 5).
O prvenstvu duhovnog života u istom Dekretu se potvrđuje: „Neka svi članovi ustanova neprestanim marom njeguju duh molitve i samu molitvu, crpući iz pravih izvora kršćanske duhovnosti. Neka u prvom redu svakog dana imaju u rukama Sveto Pismo, da čitanjem i razmatranjem božanskog Pisma nauče ‘nenadmašivo značenje – Isusa Krista’ (Fil 3, 8). Neka u duhu Crkve srcem i ustima obavljaju sv. liturgiju, osobito presveto otajstvo euharistije, i neka iz toga najbogatijeg izvora hrane svoj duhovni život… i više žive i osjećaju s Crkvom i neka se potpuno stave u službu njezina poslanja“ (PC 6).
Grijeh
Isto tako autor napominje: „Moramo se okupiti oko križa. Krist, i to razapet, treba biti predmet našega razmišljanja, razgovora i naših najradosnijih osjećaja.“ Ovom izjavom pisac želi naglasiti važnost suštinskog odnosa koji možemo dobiti u zajednici s Bogom. Vjernici katolici okupljaju se oko Kristova oltara i Svetohraništa u kojem je euharistijski Isus neprestano prisutan pod prilikama čestica posvećenog kruha. Isto tako u blizini je i križ kao znak Kristove muke i smrti, te u kojem smo svi spašeni. Potrebno je spomenuti kako protestanti drže da je Krist prisutan pod prilikama kruha dok je na susretu sakupljena zajednica vjernika, ali ne i trajno u čemu se razlikuju od katolika.
O grijehu autor piše: „Često raspravljamo o tome, postoji li možda neki grijeh koji je neoprostiv. Postoji čak i tradicionalna klasifikacija kao „sedam smrtnih grijeha,“ gdje se želi naglasiti kako su neki grijesi smrtni. Međutim, biblijski gledano, svaki je grijeh smrtan jer nas on odvaja od Boga. Mi ljudi, možda smo skloni klasificirati veličinu grijeha, ali ta veličina je mjerena samo posljedicama koje grijeh donosi. Krajnja posljedica svakog grijeha ukoliko ne primimo Kristov oprost je smrt.“
Vidljiva je poveznica s Katoličkom Crkvom kad se govori da nas svaki grijeh razdvaja od Boga i njegove ljubavi, ali isto tako katolička teologija drži kako postoji grijeh u teškoj i lakšoj stvari u čemu slijedi Evanđelja. Isus nabraja trinaest poriva koji izviru iz čovjekova srca: „Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje“ (Mk 7, 21-22).
Sv. Pavao navodi petnaest naravnih poroka iz kojih se izdvaja sedam klasičnih strasti, nagona i glavnih grijeha. „A očita su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomor, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično“ (Gal 5, 19-21). Iz biblijskih popisa vremenom kroz povijest do danas moralna se teologija razvijala, donoseći za svaki grijeh i prikladnu pokoru.
Kad je riječ o pokajanju kaže se: „Susret s bezgrešnim i pravednim Kristom u nama će potaknuti istinsku potrebu za pokajanjem. Pokajanje nije uzrokom ili uvjetom oproštenja. Ono je posljedica susreta s Kristom koja dovodi do čitavog procesa koji nas dovodi k spasenju.“ Možemo reći kako ustvari jedno uvjetuje drugo i jedno bez drugog teško ide odvojeno. O istom se na drugom mjestu kaže: „Priznajte svoje grijehe Bogu, koji vam jedini može oprostiti, a svoje pogreške jedni drugima. Ako ste uvrijedili svojega prijatelja ili susjeda, trebate priznati svoju krivnju, a njegova je dužnost da vam od srca oprosti.“ Recimo kako je to jednako stav i katoličke teologije.
Brisanje grijeha
Slično se ponavlja kad je riječ o molitvi i čitanju Biblije: „Riješio je moliti. Istovremeno čitao je Bibliju i shvatio da je on veliki grešnik. „Kako će me Bog uslišiti,“ rekao je on, „kada sam ja toliko veliki grešnik?“ Svećenik mu je savjetovao cjeloživotnu ispovijed. Kada je mene pitao za savjet, rekao sam mu da prije ispovjedi pred svećenikom, to u molitvi kaže Bogu. Ispovijed neka bude vanjski znak onoga što je s Bogom već riješio.“
Istaknimo kako Katolička Crkva naučava o sakramentu Pomirenja s Bogom preko svećenika, što se ne može poistovjetiti sa „samopriznanjem pred Bogom“. Nakon pokajanja i osobne odluke potrebno je kao znak raspoloživosti i dobre volje, obaviti duhovnu pokoru, molitvu, čitanje Biblije ili duhovnog štiva. To uključuje pomirenje sa zavađenima i osobno nastojanje izbjegavanja grješnih prigoda i čina.
O istom se u knjizi postavlja upit: „Dobivamo li za to nekakvu potvrdu ili atest da nam je grijeh oprošten? Mnogi misle da odrješenjem od grijeha koje učini svećenik prigodom ispovijedi, imaju jamstvo oprosta. Postoji li ipak neko jamstvo da nam je grijeh oprošten?“
Katolička Crkva i jest ustanovila sakrament Pomirenja na temelju riječi kod ukazanja uskrslog Krista pri čemu im podjeljuje Duha Svetoga, poslanje i duhovnu vlast: „Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.“ To rekavši, dahne u njih i kaže im: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im“ (Iv 20, 21-23).
O potrebi obraćenja i ne čekanja autor piše: „Čuvajte se oklijevanja! Ne odgađajte odluku da odbacite svoje grijehe i da uz Isusovu pomoć očistite svoje srce.“ Ne spominje se način jer se prema autorovim riječima „nije želio baviti ničijom pobožnom formom već samo naglasiti suštinu Evanđelja, koja se postiže prihvaćanjem Krista kao svog Spasitelja.“ Za katolike je to pristupanje sakramentu Pomirenja.
O „žrtvi okajnici“ čitamo: „I samo Nebo osjetilo je čovjekovu pobunu protiv Boga. Golgota je spomenik divne Žrtve kojom se morao okajati prijestup božanskog Zakona.“ Za katolike se ta žrtva i danas obnavlja u sakramentu Euharistije. Nadalje se o istom nastavlja: „Mi smo bili veliki grešnici, ali Krist je umro da bi nam bilo oprošteno. Dovoljno je da Krist svojemu Ocu u našu korist iznese zasluge svoje žrtve.“ Na drugom mjestu se kaže: „Svojom žrtvom na Golgoti, platio je otkup za sve grijehe svijeta, i upravo zbog te ogromne žrtve, Božja milost je savršena.“
To je ono što Katolička Crkva vjeruje kako se Krist i danas prikazuje na jednak otajstveni način u proslavi Euharistije kao spasenjskog spomen-čina. Vjernici katolici sami to trebaju činiti i prikazivati Ocu žrtvu pomirnicu za grijehe i posvećivanje, koju u zajedništvu vjernika slavimo.
Pripadnost Crkvi
Autor Presečan izlaže: „Moje pitanje nije kojoj vjerskoj zajednici pripadaš, već pripadaš li Kristu. U svom druženju sa zatvorenicima sam shvatio da nisam ništa bolji od njih samo zato što ću nakon sat vremena izaći izvan zidova zatvora, a oni će tamo morati ostati.“ U svezi s pripadnošću autor napominje kako: „Ni jednom rečenicom nisam želio nikoga odvraćati od njegove vjere i zajednice, već samo naglasiti onu činjenicu da pripadnost Crkvi nije jamstvo spasenja. Crkva na kraju krajeva i nije cilj, već sredstvo koje ljude, vjernike vodi k Bogu. To je slično onome što je Bog preko proroka Jeremije najavio Izraelcima koji su vjerovali da im se ništa ne može dogoditi jer su imali Hram i mislili su da su time zaštićeni. „Ovako govori Jahve nad Vojskama, Bog Izraelov: `Popravite svoje putove i djela svoja, pa ću boraviti s vama na ovome mjestu. Ne uzdajte se u lažne riječi: `Svetište Jahvino! Svetište Jahvino! Svetište Jahvino!` (Jeremija 7,3.4.)
S tim u svezi spominjem posebnosti u teologiji nasljedstva, koju Katolička Crkva shvaća i prihvaća u izravnoj povezanosti s Isusom Kristom preko sv. Petra i apostolskog nasljedstva Papa i biskupa kroz neprekinuti povijesni niz. I to na temelju Kristovih riječi apostolskom prvaku kod Ispovijesti: „A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.“ (Mt 16, 18-19).
Za katolike je svećenik ministerijalno posrednik između Boga i ljudi, što se dobiva preko Svetog reda u izravnoj vezi s Kristom preko Pape i biskupa. S druge strane kod Protestantske Crkve prekinuto je izravno nasljedstvo, koje za njih i nije neka vrijednost te drže da poslanje dobivaju od Zajednice i samoga Krista. Ujedno i samog Papu barem s početka Reformacije, protestanti su držali „Sotonom na Zemlji.“
Priroda djelo Božje
Autor izlaže o dobrom Bogu, njegovoj ljubavi i vječnom pitanju postojanja zla. Govor potkrjepljuje biblijskim citatima i isprepleće konkretnim životnim primjerima, čime štivo čini čitljivijim i privlačnijim. „Božja ljubav se očituje u prirodi, koja je s grijehom postala prokleta i nerodna… Bez obzira na uništavanje prirode koju je grijeh počinio na našem planetu, ona još uvijek govori o Bogu i stvaralačkoj promisli. Njegova ljubav se još uvijek očituje u prirodi… biljnom i životinjskom svijetu.“
I kad je riječ o našoj slobodnoj volji: „Bog prihvaća slobodu našeg izbora, bez obzira na našu odluku.“ Iznosi kako se ne možemo spasiti svojom silom. „Umjesto da gledamo na sebe, gledajmo na Krista, tu veliku ljubav koja se očitovala u Njegovoj žrtvi, i primimo dar spasenja.“ Prihvaćenje Božjeg djela spasenja upućeni smo prihvatiti vjerom.
Preuveličava se važnost vjere prema protestantskom učenju potiskujući djela ljubavi i milosrđa u drugi plan, što s druge strane katolička teologija naglašava i stavlja u ravnotežu. Ipak, istaknuti su konkretni životni primjeri čovjekova popravka i promjene, što zvuči uvjerljivo i privlačno. O tom autor na jednom mjestu navodi: „Nakon što sam mu ispričao gdje sam bio i što sam uradio, on me je počeo prekoravati zašto pomažem kriminalcima i lopovima. Pokušao sam mu objasniti da čovjeku treba dati drugu priliku. Bog može promijeniti čovjeka.“
Autor u svom izlaganju sa željom da naglasi božansku razinu djelovanja u životu čovjeka u nekim trenutcima odaje dojam zanemarivanja moralnih vrijednosti i omalovažavanja ljudi s dobrim djelima koja čine, jer se bezuspješno žele spasiti „vlastitim djelima“. Pri tom ne žele ničiju milost niti darove, jer sve žele osvojiti vlastitim snagama. Ističe najvećom duhovnom potrebom pripadnosti Kristu, koji je sve učinio da bi nas spasio. Jer „bit spasenja nije ono što ja činim, već komu pripadam, na čijoj sam strani.“ O tome nadalje ističe: „Da bi se čovjek mogao promijeniti, ostaviti grijeh i postati svet, mora postojati sila koja djeluje iznutra, novi život odozgor. Ta sila je Krist. Samo Njegova milost može pokrenuti zamrle sposobnosti duše i privući ih Bogu, svetosti.“ Ističe susret s Kristom kao rješenje problema i dvojbi.
Sveto Pismo
Autor na jednom mjestu kaže: „Krajnje je vrijeme da shvatimo da promjenu u našem životu može učiniti jedino Bog. Nema tog grijeha koji bi jedan čovjek mogao učiniti, ma kako težak bio, ma kako bile velike njegove posljedice, a da Kristova krv nije u stanju oprati ga.“ Iščitava se protestantska misao po kojoj samo Bog bez naših zasluga po svojoj milosti, briše najveće grijehe jer je njegova milost još veća. Na nama je samo čvrsto vjerovati. „Jedini način da osjetim potrebu za pokajanjem je osobni susret sa Isusom Kristom, koji se događa kroz čitanje Njegove riječi.“ Osobno Presečen drži da „ono što najviše ne podnosim kod protestanata je jeftina milost. To znači, prihvati Krista i budi kakav hoćeš. Tako nešto nije poruka Evanđelja. Prihvatiti Krista znači prihvatiti Njegovu pravednost. To je život koji svakim danom sve više i više sliči Kristovom životu.“
U govoru o rješenju problema na jednom mjestu, autor pronalazi u poklonjenoj Bibliji i savjetu da je kod psihičkih problema osoba čita. Stječe se dojam da je zapisana biblijska riječ gotovo niotkud „pala s neba“. Nigdje nema niti spomena kako je ta riječ najprije živjela u zajednici, prenošena s koljena na koljeno generacijama da bi nakon određenog vremena bila i zapisana. Dok katolici na taj način tumače nastanak Biblije, time daju vrijednost tradiciji i životu Crkve koju protestanti s druge strane negiraju. Jer za njih je jedino važno što je zapisano u Svetom Pismu.
Autor osobno tumači: „Nastanak Biblije je lijepo opisao sv. Pavao: ‘Sve je Pismo Bogom nadahnuto i korisno za učenje, za karanje, za popravljanje, za odgajanje u pravdi, Da bude savršen čovjek Božji, spreman za svako dobro djelo. (2. Timoteju 3,16.17).’“ Isto tako naglašava: „Vjerujem u svetu predaju. Jedina je razlika što za mene je Biblija temelj duhovne objave. Ukoliko je predaja u koliziji s Biblijom, tada prednost dajem Bibliji. Tradiciju smatram veoma važnom u životu Crkve, ali smatram da je ona u službi vjerniku, a ne obrnuto.“
O tumačenju Biblije na pravi način kaže se: „Božja je namjera da čovjek razvija svoje sposobnosti rasuđivanja, a proučavanje Biblije jača i oplemenjuje um bolje od bilo kojega drugog proučavanja. Međutim, moramo se čuvati obožavanja razuma, jer je podložan ljudskim slabostima i nedostatcima. Ako ne želimo da nam Pismo bude nerazumljivo da ni najjasnije istine ne možemo shvatiti, moramo imati jednostavnost i vjeru malog djeteta, biti spremni učiti i usrdno se moliti za pomoć Svetoga Duha.“ Uz vjeru i pomoć Duha Svetoga katolici uvažavaju kako ljudski razum, biblijsku egzegezu, biblijsku arheologiju tako i popratne discipline, tadašnje običaje i mentalitet za bolje shvaćanje Svetoga Pisma.
Ispovijed
Govoreći o ispovijedi pred svećenikom autor navodi kako će grješniku „biti samo vanjski znak onoga što je pred Bogom već napravio.“ Time se gotovo neprimjetno izjednačuje sakrament Pomirenja što naučava katolička teologija sa izravnim priznanjem Bogu prema protestantskoj teologiji. To autor međutim naziva biblijskom teologijom, pozivajući se na riječi: „Ako priznamo grijehe svoje, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde. (1. Ivanova 1,9.)“
Relativizacija sakramenta Pomirenja i njegova učinka možda i nesvjesno čini se kod govora: „Jedino Bog je taj koji prašta grijehe, i onda On ima pravo da se prvo njemu obratimo. Formalna ispovijed nakon koje nema promjene karaktera i iskrenog pokajanja postaje čak kontraproduktivna, jer u čovjeku samo pobuđuje lažnu nadu da je učinio sve što treba, a zapravo on je ostao isti kakav je i bio. I dalje on živi u svom grijehu i nastavlja sa grijehom vjerujući kako je ispovijest sasvim dovoljna da riješi njegov problem grijeha.“ Prema Presečenovom stavu: „Bog oprašta grijehe, a svećenik može samo odriješiti. Svećenik je taj koji će grešniku pomoći ostvariti taj susret s Bogom na kojem će dobiti potpuni oprost.“ Time se očito približio katoličkoj teologiji.
S druge strane Katolička Crkva dopušta i česti pristup sakramentu Pomirenja bez obzira što se možda kod penitenta ne događaju nagle promjene u obraćenju i vraćanju Bogu. Važan je susret sa Svemogućim u tom sakramentu, kroz koji se dobivaju milosti odrješenja, blagoslova i pokorničkog znaka.
Sveci i filozofija
Zanimljivo je zapaziti kako autor spominje svetost kao pojam, ali ne i poimenično konkretne svece kao kršćanske uzore života, osim novozavjetnih apostola. Jedini uzor je Krist. U tom smislu ne spominje se niti njegova Bezgrješna Majka B. D. Marija. Presečen drži kako: „sveci i Blažena Djevica Marija uopće nisu predmet rasprave u ovoj knjizi.“ Na Mariju se i ne pomišlja, bez obzira, što je arkanđeo Gabrijel kod navještaja uzdiže i oslovljava sa: „Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!“ (Lk 1, 28), dok je Marija za katoličku teologiju „suotkupiteljica svijeta i čovjeka“. Isto tako kod Marijina pohoda rodici čitamo: „I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!“ (Lk 1, 41b-42), dok Marija proročki naviješta: „odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom“ (Lk 1, 48b).
Blažena Djevica proglašena je Bogorodicom vjerskom istinom Efeškoga crkvenog koncila iz 431. godine, dok je za protestantsku teologiju tek obična žena koja nema nikakvu važniju ulogu u povijesti spasenja. Stoga se ne treba niti moliti za posrednički zagovor kod Sina Isusa. Autor osobno tvrdi da: „To može biti mišljenje nekih pojedinaca ali nikako neki službeni stav.“ Barem mi je iz povijesti Katoličke Crkve poznato da su takav stav imali protestanti na početku Reformacije. A ni danas u svojim crkvama nemaju prikaza Marije niti svetaca, kao što imaju katolici.
Isto tako na izravan način iščitavamo suprotstavljanje filozofiji i njenoj misli, koja tvrdi da je potrebno spoznati samoga sebe u razvijanju vrijednosti koje su u nama samima. „Mišljenje da je dovoljno razvijati samo ono dobro koje u čovjeku po prirodi postoji, kobna je zabluda.“ Ovom tvrdnjom autor suzuje vlastite poglede, koje u dosta toga ima široko otvorene. Jer filozofija kao „službenica teologije“ u mnogom nas želi naučiti sposobnosti razmišljanja i mišljenju preko drugih, koji su se na sličan način susretali sa sličnim dvojbama. Autor osobno o tome tvrdi da je: „utjecaj filozofije je značajan u protestantskoj teologiji. Problem nastaje kada teologija počne biti u službi filozofije.“ Poziva se na biblijske riječi: „Uzdaj se u Jahvu svim srcem i ne oslanjaj se na vlastiti razbor. (Mudre izreke 3,5.)“ U tome se očituje istovjetnost katolika i protestanata.
Božja milost i djela
Autor je oduševljen Božjom milošću i u svom pisanju što i prenaglašava, te odaje stav da za njega ne postoji ništa iznad Božje milosti. Tako na jednom mjestu kaže: „Jedna od krajnosti u koju možemo upasti je da vjerujemo kako svoj grijeh ili dug koji je grijehom nastao možemo otplatiti nekom svojom silom, žrtvom ili sl.“
Katolička teologija drži da vlastitim molitvama i dobrim djelima, možemo pripomoći u spasenju dušama koje su u čistilištu. Isto tako uz Božji dar spasenja, vlastitim nastojanjima možemo uz odluku pristajanja potvrditi i na vanjski način da to ostvarimo. Stječe se dojam da i danas zbog naglašene potrebe djela uz vjeru, Jakovljeva Poslanica ostaje „slamnata“ kako su je protestanti s početka prozvali. Autor osobno potvrđuje: „Jakovljevu poslanicu smatram posebnom zbog njene praktičnosti. Našim djelima mi dokazujemo prihvaćanje vjere u Krista i Njegovu milost koju nam obilato nudi. Upravo sv. Jakov izvanredno naglašava tu poveznicu gdje se djelima dokazuje vjera. U kontekstu cijele knjige upravo želim naglasiti tu prekrasnu harmoniju vjere koja se očituje u djelima.“ Tim se otvoreno poistovjećuje s katoličkom teologijom i njenim naučavanjem.
Pri kraju knjige autor čitateljima savjetuje, što na sve može djelovati ohrabrujuće: „Čak i ovdje kršćani mogu uživati radost zajedništva s Kristom; oni mogu imati svjetlost Njegove ljubavi, stalnu utjehu Njegove nazočnosti. Prema tome, prihvatimo se svojega posla tamo gdje ga nađemo vjerujući da ćemo, bez obzira na sve što dolazi, dobiti dovoljno snage za podnošenje nevolje.“
Preporučujem čitateljstvu ovu knjigu koja nam može pripomoći u razvijanju boljeg odnosa sa živim Bogom, približavajući se drugima i drugačijima, te bolje upoznajući sami sebe. Ponajprije za rast u međukršćanskom ekumenizmu između Katoličke i Protestantske Crkve, boljem međusobnom upoznavanju, otklanjanju predrasuda i zajedničkom hodu prema Kristu.
Zagreb, 31. srpnja 2017.
fra Mate Tadić mag. theol.
„PUT KA UNUTARNJEM MIRU“
(Zvonko Presečan)
88 molitva
Uvod
Kada je naš Spasitelj hodao ovom našom Zemljom dešavalo se je mnogo puta da su mu ljudi prilazili i postavljali mu pitanje: “Što trebam činiti da zadobijem život vječni?” Čitajući biblijska izvješća iz evanđelja interesantno mi je da su takva pitanja postavljali ljudi koji su uglavnom bili teološki obrazovani. Ti ljudi su dobro poznavali Sveto Pismo koje je tada sačinjavao samo Stari Zavjet. Što je bilo uzrokom da upravo takvi ljudi prilaze Kristu s takvim pitanjem?
Nedavno su me sa jednog poznatog katoličkog portala zamoli da budem urednik rubrike gdje bi ljudima odgovarao na pitanja iz Biblije. Interesantno mi je bilo odgovarati na sva pitanja koje su ljudi pitali i iznositi im velike Istine Biblije. Međutim, primijetio sam kako ljudi najčešće postavljaju pitanje o pobožnoj formi. Koja je pobožna forma ispravna? Koja je molitvena forma ispravna da bi bila učinkovita. Primijetio sam da većina ljudi koja nije ravnodušna prema svojoj duhovnosti, najčešće razmišlja o sebi i što bi oni trebali učiniti.
Proučavajući Bibliju, naišao sam na jedan događaj iz stare izraelske povijesti. Ljudi su dolazili u Hram, prinosili žrtve točno prema naputku koji je Bog dao preko Mojsija. Međutim iznenadilo me je kako je Bog bio nezadovoljan njihovom pobožnom formom koja se vrlo precizno provodila po svim pravilima i propisima koje je Bog mnogo ranije dao. Po proroku Izaiji on je poručio tim ljudima: Čujte riječ Jahvinu, glavari sodomski, poslušaj zakon Boga našega, narode gomorski! “Što će mi mnoštvo žrtava vaših?” – govori Jahve. – “Sit sam ovnujskih paljenica i pretiline gojne teladi. I krv mi se ogadi bikova, janjaca i jaradi. Kad mi lice vidjet` dolazite, tko od vas ište da gazite mojim predvorjima? Prestanite mi nositi ništavne prinose, kad mi omrznu. Mlađaka, subote i sazive – ne podnosim zborovanja i opačine. Kad na molitvu ruke širite, je od vas oči odvraćam. Molitve samo množite, ja vas ne slušam. Ruke su vam u krvi ogrezle, Izaija 1,10-15.
Iznenadio sam se jednoj takvoj Božjoj reakciji na Izraelska Bogoštovlja koja su provodili točno po ustaljenom redu, a Bog na njih gleda kao na idolopoklonike. Tada sam shvatio suštinu evanđelja, odnosno suštinu kršćanstva uopće. Pobožna forma nije primarna i ne smije biti na prvom mjestu u našoj duhovnosti. Nije čak ni na drugom mjestu. Pobožna forma je u biti trećerazredna, jer na prvom mjestu u našoj duhovnosti treba biti naš odnos s Bogom i našim Spasiteljem Isusom Kristom. Ako je taj odnos ispravan on će automatski rezultirati ispravan odnos prema ljudima oko nas. Tek tada pobožna forma koja je veoma važna u našoj pobožnosti ima svoje važno mjesto. Bog je to i naglasio u nastavku poruke preko svog proroka: Operite se, očistite. Uklonite mi s očiju djela opaka, prestanite zlo činiti! Učite se dobrim djelima: pravdi težite, ugnjetenom pritecite u pomoć, siroti pomozite do pravde, za udovu se zauzmite. Izaija 1,16-17.
Iz ovog sam shvatio veliku Božju poruku koju je Isus dok je bio na zemlji praktično pokazao. Bogu se može služiti samo ako služiš ljudima na način da im pokazuješ ljubav onakvu kakvu je Krist pokazao. Nastavljajući sa čitanjem Izaijine poruke šokirao sam se gdje Bog sa jednog takvog ukora upućuje poziv na iskazivanje milosti. “Hajde, dakle, da se pravdamo,” govori Jahve. Bog poziva ljude na sud. Kakav je osjećaj ići na sud gdje te vrhovni sudac optužuje kao najvećeg zločinca. Nevjerojatan mi je ovaj Božji poziv. On poziva ljude na sud samo da bi ih opravdao. Upravo zbog toga nastavlja: “Budu l` vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna. Izaija1,18. Bog ovdje iznosi poruku spasenja. On želi da ih spasi bez obzira na dubinu njihovog grijeha. On ih želi blagosloviti mirom, materijalnim blagoslovima, ali za to postoji samo jedan uvjet. Prihvatiti Božju milost koju nam On nudi. Promjenu u našem životu može učiniti jedino On. Upravo to na kraju i poručuje: Htjednete l` me poslušati, uživat ćete plodove zemaljske. Izaija 1,19.
Ovo je za mene najvažnija poruka evanđelja. Sve što Bog čini, čini samo da bi me spasio. Nije li to nešto što bi nas trebalo učiniti najradosnijim ljudima na ovom planetu. Bog nas želi spasiti. Pitanje našeg spasenja nije što ja činim, već što je On učinio i što još čini u mom životu.
S druge strane čini mi se da je to najnerazumljivija poruka koju mi ljudi jednostavno ne prihvaćamo. Krist je umro i uskrsnuo za nas da bi nam to omogućio, da bi nas mogao otkupiti od te razorne sile grijeha u kojem još uvijek živimo. Ipak na nama ostaje samo da vjerujemo i dopustimo taj blagotvorni utjecaj Duha svetog da djeluje u našem životu. Međutim, mi kao da se protiv toga bunimo. Kao da nas vrijeđa da spasenje, tako nešto skupocjeno dobivamo kao dar milosti. Mi smo naučili da se ništa ne dobiva besplatno. Postoji čak i izreka, “Nema besplatnog ručka!” ili “Nešto za nešto!” Više nekako volimo taj sustav zarade. Smatramo da spasenje možemo zaraditi nekim ispravnim djelima. Mi bi htjeli nekakvu religiju gdje su jasno definirana pravila, kao u nekom klubu. To bi željeli prenijeti i na naš duhovni život. Ono što sam od Boga zaslužio to neka mi da. Ja ne želim nikakve darove, jer me oni onda na nešto obvezuju, a ja ne želim nikome ništa biti dužan, pa čak ni Bogu.
Istina, takav način pobožnosti je nešto je mjerljivo. Poznajem jednog čovjeka koji je vrlo vjeran u izvršavanju pravila. Moglo bi se čak reći da se i žrtvuje. Svako jutro on u pet sati odlazi na misu i djeluje vrlo pobožno. Ipak ima jedan problem. Sa svojim bratom ne razgovara već desetak godina. On ga je navodno strašno uvrijedio na ostavinskoj raspravi jer mu je uzeo nekretninu koju je on želio naslijediti.
Svakako da je pobožnost koja je fokusirana na pravila vidljiva ili mjerljiva, ona ma koliko da je ispravna ne donosi tu duhovnu radost i mir. Čovjek koji živi takvim načinom života nikada nije siguran jeli dovoljno učinio da bi Bog prihvatio njegova tzv. dobra djela. On je ustvari neprestano zabrinut i nema nikakve radosti spasenja, već naprotiv, uvijek će pokazivati svoju patnju i nevolju kao nešto što bi Bog trebao vidjeti i zbog toga ga spasiti jer on pati za Njega.
U zadnje vrijeme puno radim sa zatvorenicima koji su u zatvorima. Da bi ih s programom proučavanja Biblije mogao obuhvatiti što više, organizirao sam dopisni biblijski tečaj s kojim ih želim upoznati sa osnovama biblijskog učenja. Mnogi zatvorenici u tom tečaju prvi puta se sreću s Biblijom i Božjom riječju uopće. Duh Božji radi na njihovom srcu i oni tada postavljaju pitanje, “a što dalje?” Počeo sam istraživati i tražiti materijale kako bi im pomogao da dožive taj susret s Bogom koji ih jedini može promijeniti i dati im taj unutarnji mir. Jedini način za tako nešto je da ih upoznam sa Isusom Kristom Izvorom mira, mira koji prevazilazi svaki razum. U toj svojoj potrazi naišao sam na jednu knjigu od jedne američke spisateljice Ellen G. White pod nazivom Steps to Christ (Koraci prema Kristu). Čitajući tu knjigu shvatio sam bit kršćanstva uopće. Spasenje nije pitanje onoga što ja radim, već što je to Krist uradio za mene. S druge pak strane to nije nikakav pasivan odnos neke jeftine milosti. Naprotiv to je vrlo uzbudljiv odnos koji rezultira ogromne promjene u životu. To je priča o predragocjenoj milosti koja nam se nudi besplatno. Prihvaćanjem te milosti dolazi do promjene života a život tada počinje dobivati pravi smisao.
Upravo ta spoznaja pomogla mi je da otklonim sve predrasude koji ljudi stvaraju na osnovu pripadnosti nekoj vjerskoj zajednici ili vjerskom sustavu. Moje pitanje nije kojoj vjerskoj zajednici pripadaš, već pripadaš li Kristu. U svom druženju sa zatvorenicima sam shvatio da nisam ništa bolji od njih samo zato što ću nakon sat vremena izaći izvan zidova zatvora, a oni će tamo morati ostati. Shvatio sam da sam jednako kao i oni učestvovao u najvećem zločinu čovječanstva. Moj grijeh ma koliko da se činio malim, bio je uzrokom razapinjanja Božjeg Sina. Shvatio sam da na svijetu ne postoje dobri ljudi. Biblija to potvrđuje: Jer svi sagriješiše i nemaju slave Božje. (Rimljanima 3,23 Šarić)
Ipak postoji razlika. Poneki ljudi prihvate tu Kristovu predragocjenu milost i Ona ih tada mijenja u dobre ljude. Ako se nekada sretnete s dobrim ljudima, znajte da to nije njihovo, već je to Božja milost. Takvi ljudi dopuštaju Kristu da ih oblikuje na svoju sliku, i svojim karakterom sliče Njemu. Oni postaju kanali Božje milosti i ljubavi prema drugim ljudima. Njihov život je ispunjen radošću spasenja koji im je Krist darovao. Njihov život ma kakve god okolnosti ga pratile, biti će ispunjen mirom, jer oni imaju puno povjerenje u svog Spasitelja i Gospodina. Život koji će voditi, biti će život vrijedan življenja.
Za razliku od njih, ljudi koji ne prihvaćaju Božju milost ostaju zli kakvi su i bili. Čak i ako bi činili neka dobra djela, bilo bi to iz sebičnih pobuda. Ukoliko bi u nečemu napredovali, napredovali bi samo na gore.
Na nama je izbor hoćemo li živjeti život pravila (koja svakako u određenom kontekstu imaju smisla) ili život ispunjen mirom u srcu koji Bog daje. Možda imamo problem razumjeti što znači imati mir. Kada nam ide sve dobro, osjećamo se zadovoljni. Čak što više, mislimo da u takvim situacijama imamo i Božju naklonost. Ali što će se dogoditi s našim mirom kada stvari krenu drukčije. Hoćemo li imati mir kada zbog toga što smo izgubili posao ne znamo kako ćemo platiti račune. Hoćemo li imati mir kada nas zahvati neka teška bolest.
Ilustrirao bi to jednom prispodobom. Na jednoj likovnoj akademiji studenti su dobili zadatak da slikanjem ilustriraju mir. Čak što više bio je to natječaj koji im je donosio i određenu materijalnu korist, jer su to plaćali vanjski suradnici. Jedan student je naslikao mirno more u bonaci, bez ijednog vala dok u njemu mirno plovi mala barka. Vrlo upečatljiva slika mira. Drugi student je opet naslikao krasnu zelenu livadu sa ogromnim stablom u čijoj su hladovini ležali jelen i košuta, dok je malo lane bezbrižno skakutalo oko njih. Stvarno impresivna slika mira. Međutim treći student je mir razumio sasvim drukčije. Naslikao je uzburkano more čiji su se valovi razbijali o obalne stijene. Sva priroda je stenjala pod teretom vjetra i uzburkanog mora. Ipak u jednoj usjeklini gdje valovi nisu mogli stići mirno je stajala jedna ptičica koja je čekala da se oluja smiri i da prođe nevrijeme. Ovaj student pobijedio je na tom natječaju.
Lako je imati mir kada je mir oko tebe. Možemo li biti mirni kada oko nas bjesni oluja koja nas želi uništiti. Isus je obećao: Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši. Ivan 14,27. Mir koji Isus daje je mir koji možemo steći samo ako u Njega imamo puno povjerenje. Želja mi je da zajednički koristeći se iskustvima i svjedočanstvima drugih otkrijemo taj divni put do Izvora mira – Isusa Krista našeg Spasitelja.
( Odlomak iz knjige Zvonka Presečana „PUT KA UNUTARNJEM MIRU“ )
