Evo. Bliži se kraj i ove godine, a počinje uskoro sljedeća avantura. Jeste li spremni? Vjerujem da jeste, kao i svi ostali. Jeste li već odlučili koju ćete sada novogodišnju odluku inaugurirati? Vjerujem da jeste. A sjećate li se prošlogodišnje novogodišnje odluke? Koliko ste ju dugo držali relevantnom? Ja baš i nisam pretjerano dugo, i zato sam sada odlučio odustati od tog sekularnog rituala. I upravo mi je to odustajanje bilo povod da napišem ovaj tekst. Dobro, ovo odustajanje i film Noah iz 2014te kojega sam neki dan pogledao na TV-u.
Prijelomna vremena uvijek su izazovna, ako baš hoćete, vremena krize. Grčki pojam κρίση ili κρίσις označava prvenstveno mišljenje, procjenu, odluku, pa onda i problematičnu, prijelomnu točku povezanu s potrebom (nužnošću) donošenja odluke (powered by Wikipedia). I dobro je da su krizna vremena samo ona koja označavaju vremensku prekretnicu, odnosno, brojanje još jedne godine koja će nam svima biti baš super. Zamislite samo da je kriza svaki dan, da svaki dan moraš promišljati stvarnost koju živiš i donositi odluke koje utječu na tvoj i život tvojih bližnjih (Lk 10,29). Bilo bi to nepodnošljivo. Lakše je ovako optužiti jedan kritični dan, još više, noć za sve nevolje, neostvarene snove i neizvršene novogodišnje odluke. U redu je i to kada se radi samo o jednoj godini (jedna godina više ili manje i nije toliko važno…), ali kada u obzir uzmemo cijeli jedan život, ljudski život, onda je perspektiva sasvim drugačija. Otvorena fundamentalnim egzistencijalnim perspektivama pod vidom vremenitosti i vječnosti? Nadam se.
Sadržaj ovog teksta trebao bi nas sve usmjeriti promišljanju jedne važne stvari koja našim životima (pri)daje ili oduzima smisao. I to ne samo životima u globalu, nego još više svim i konkretnim našim odlukama, postupcima, djelima i propustima. Kako shvatiti i prihvatiti/odbaciti volju Božju u svojem životu? Kako razumjeti što je to što Gospodin želi od mene da posebno napravim u 2018toj, u svojem životu? Postavljena u ovakav kontekst, a ne onaj sekularni koji traži od nas da na papir napišemo dugački popis nikad ostvarivih želja kojega ćemo uz alkohol zapaliti dok brojimo unatrag od 10 do 0, ideja novogodišnje odluke se čini privlačnom i čak prihvatljivom. Onda ona nije hirovit i ekscesan moment u mojem životu dijalektike kontinuiteta (i češće diskontinuiteta), nego postaje stepenica koja me vodi bliže prijestolju Božjem kojem prilazim upravo vršeći volju Božju.
Kako spoznati volju Božju? Ako postoji pitanje zašto ili radi čega spoznati volju Božju, onda nismo još na Putu i potrebno je okrenuti se (da ne kažem obratiti se) i probati na drugu stranu (Iv 21, 6) usmjeriti svoj život. Ako ta pitanja (zašto i radi čega) ne postoje, onda nas valjda sve zanima način na koji ili kako shvatiti što je to što Bog od mene želi. Riznica Crkve nam tu mnogo pomaže, pa se tako možemo osloniti na već utabane stazice brojnih svetaca i svetica Katoličke crkve, na raznovrsne tipove i modele duhovnosti. Oni pak kojima taj, ponekad arhaični i izvanredni jezik, zvuči previše nadnaravno i nedostižno, mogu se poslužiti malim ne-savršenstvima ovog našeg kaotičnog svijeta. U tom smislu ću se ukratko osvrnuti na već spomenuti film, naglašavajući one njegove dijelove koji nam mogu otvoriti oči za iščitavanje Božje volje u našim životima.
Noah je film koji je već i prije svojeg prikazivanja na velikim platnima diljem svijeta uznemirio duhove. U našem medijskom prostoru pronašao sam razne recenzije koje, ovisno o svjetonazorskim preferencijama njihovih autora, film karakteriziraju ovako ili onako, no ni jednu koja bi u istom tekstu donekle mirno i staloženo iznijela sve kvalitete, nedostatke, krive i točne interpretacije biblijskog predloška temeljem kojega je film ugledao svjetlo dana. Razlog tome je vjerojatno upravo biblijski predložak dijela Postanka (Post 5,28-9,19) u kojem je opisana radnja filma. Religija je i danas izrazito važna ljudima. S time trebamo uvijek računati, nadasve kada razgovaramo s ljudima koji se nalaze s onu stranu dobra i zla (F. Nietzsche).
Bog nam se objavljuje i kroz osobnu povijest!
Što možemo iskoristiti iz ovog filma koji kao podtekst ima upravo problem iščitavanja volje Božje, u našim nastojanjima da napokon dokučimo što to Bog traži od nas? Mislim da možemo iskoristiti dosta toga (naravno da prvo moramo smoći snage i pogledati film, iako smo pobožni katolici koje su mnogi dušobrižnici i čuvari vjere, morala i nauka na vrijeme upozorili na pogubnost i netočnost tijeka radnje i naravi filma, karakterizacije filmskih likova, pa i među njima i Gospoda) ako filmu pristupimo kao – filmu. No, prije ipak moram istaknuti kako mislim da film uopće ne namjerava dočarati biblijsku priču, nego prikazati izgubljenog čovjeka danas, ovdje i sada. Stoga i smatram da je podtekst filma važniji od samog izravno dostupnog narativa. Još više jer se radi o jednom sekularnom, ateističkom projektu kojega su osmislili i proveli ljudi koji su svoje religijske korijene davno presjekli.
Noa je izgubljen u svijetu koji je gluh za Boga – ili, ako ćemo to reći drugačije, čovjek je uskratio Bogu Riječ u svijetu (nije li upravo ovo najkoncizniji opis suvremenog svijeta, društva i čovjeka?). U takvom stanju (ovdje se sada odnosim prema sadržaju filma ne ulazeći u njegovu vjernost i podudarnost s biblijskim predloškom) Noa ipak kroz neke vizije i snove nazire nešto što izgleda kao volja Stvoriteljeva. I ta objava Stvoriteljeve volje događa se postupno, razvija se. Mislim da je upravo to trenutak iz filma kojega u svakom slučaju trebamo ozbiljno uzeti u obzir kada istražujemo načine uočavanja volje Božje u svojim životima. Bog nam se otkriva i osobnim povijestima. Spoznavanje Njegove volje u mojem životu traje. Koliko? Nemam pojma, ali znam da konstantno moram biti otvoren novom mogućem obratu/potvrdi dosadašnjeg životnog puta. Noa uočava da Stvoritelj želi uništiti čitav život na Zemlji. Njegovo shvaćanje tog nauma ipak raste, pa uskoro razumije (kroz novu viziju) da Stvoritelj želi da izgradi korablju za životinje i da će on i njegova obitelj biti posljednji ljudi na Zemlji, kako bi na samom kraju filma, a što se već očitovalo u trenutku kada je trebao ubiti svoje dvije unuke, kroz riječi Ile shvatio konačni smisao Stvoriteljeve volje. Ovakav stav i postavka vremenskog tijeka spoznaje volje Božje u mojem životu implicira spremnost i strpljenje. Spremnost da budem u stanju učiniti ono što mi se čini u danom trenutku voljom Božjom (znam da je ovo teološki sklizak teren, ali ću ipak riskirati krivu interpretaciju ovoga ono-što-mi-se-čini-u-danom-trenutku), a strpljenje da se ne zaletim (fundamentalisti to čine stalno – zato i jesu fundamentalisti) u tom trenutku u kojem mi se čini da je upravo to volja Božja, apsolutizirati svoj proročki status, a ujedno služi i kao kontrolni mehanizam (Dj 5, 34-39).
Druga stvar koja nam može biti od koristi je upravo u filmu prikazani način komunikacije čovjeka s Bogom. Ovdje ne mislim na komunikaciju koja nije urodila plodom (naime dijalogom čovjeka i Boga koja se u filmu prikazala u liku Tubal-caina) iz objektivnih razloga (grijeh kao prepreka komunikaciji), nego na status vizija i snova u našim životima. Mislim da smo, demitologizirajući sve i svašta, s nečistom vodom odbacili i veoma vrijedne stvari. Teško možemo pristati (što je pomalo paradoksalno danas kada ljudi plaćaju „stručnjake“ psihoanalitičare, pa i svakakve šarlatane da im tumače snove) da naši snovi imaju smisla i poruku za naš konkretni život. Naravno. Kao što nije čovjek otok za sebe, tako ni snovi sami za sebe ne govore mnogo toga. Oni moraju biti interpretirani u kontekstu događaja, odnosa i situacija u kojima se tijekom života nađemo. Gospodin nam i danas govori prvenstveno kroz Crkvu, ali i kroz osobne povijesti, odnose, događaje i situacije u kojima se nađemo ovako ili onako. Trebamo imati pozorno uho i otvoreno oko (da ne kažem srce) kako bismo njegov govor uočili, prepoznali i odlučili se poslušati ga.
Možda jednog dana napišem onu recenziju koju još nisam našao o ovom filmu jer ga smatram vrijednim pisanja i (teološkog) promišljanja. Nisam od onih koji smatraju samo ortodoksne stvari prihvatljivima. Ima jedna rečenica u filmu s kojom bih se mogao poistovjetiti, a ona glasi, parafrazirana, otprilike ovako (izrekla ju je Naameh Noi u kontekstu opravdanja izbora Noe da „odradi“ prljavi posao za Stvoritelja): Izabrao je tebe jer je znao da će ti pokazati zlo svijeta i ljudi i da ti nećeš skrenuti pogled.
Mislim da se teologija mora većim dijelom osloboditi puritanizma i moralizma kako bi (bila adekvatna i relevantna danas i) ljudima i Bogu bila na usluzi, te kako bi mogla i nešto tako banalno poput novogodišnje odluke utemeljiti dublje i životnije u jednom širem kontekstu uočavanja i prihvaćanja volje Božje u našim životima.
Bruno Petrušić, lic.Theol
