Iz 45,1.4-6
1 Sol 1,1-5b
Mt 22,15-21
Farizeji i heradovci, dvije oprečne struje u židovstvu Isusova vremena, upućuju se k Isusu pakosni i zlobni želeći ga uhvatiti u riječi. Traže od njega da potvrdno ili niječno odgovori na njihovo pitanje – zamku znajući da odgovor može izazvati otpor Židova ili okupacijske rimske vlasti. Ali Isusov odgovor je izvanredno domišljat.
Slijedeći primjer bi nam mogao barem donekle osvijetliti čemu se može ljudska bešćutnost dosjetiti i što može učiniti, ali i čemu se dosjetiti i što može učiniti ljubav. Na malom otoku u jednom malom selu živjeli su ribar i njegova žena. Ribareva žena je s nekim mornarom počinila brakolomstvo i bila pri tom zatečena. Prema mjesnom običaju takav je prijestup bio kažnjavan smrću. I žena je trebala biti strovaljena s jedne stijene u more. Glas o tome brzo se proširio selom.
Slijedećeg dana svi su se okupili da bi nazočili izvršenju smrtne kazne. Samo je nedostajao ženin muž. Osuda je izvršena; žena je sa stijene bačena u duboko more. Svjetina je zadovoljena: u njihovom selu opet vladaju običaji i pravo. Ipak, u podne se dogodilo nevjerojatno. Ljudi nisu mogli vjerovati svojim očima. Ulicom prolaze ribar i njegova žena. Što se to dogodilo?
U noći pred izvršenje kazne prevareni muž se spusti niz stijenu. Nad ponorom razapeo je mrežu iz jakih užeta i začepio ju je travom, slamom i jastucima. Kada je ujutro izvršena osuda, žena bačena sa stijene dolje, zaustavila se na mreži svojega muža i tako se spasila.
Farizeji u Isusu primjećuju opasnog protivnika pa se udružuju u koaliciju s mrskim im heradovcima, pristašama Heradove dinastije koja svoje povlastice duguje Rimu komu služi. Heradovci su spremni odati Isusa rimskoj vlasti jer se nadaju da bi Isus mogao nešto izjaviti protiv cara. Farizeji uvjerljivo laskaju Isusu, premda pri tom točno karakteriziraju Isusa kao učitelja, ne bi li ga omekšali i tako izazvali nesmotrenost i pristran Isusov odgovor. Isus, poznavajući njihovu opakost reče: „Zašto me iskušavate, licemjeri?“ Postavlja im izravno pitanje da ih upozori da su već prešli sve granice i da srljaju u propast. Samo što im nije rekao: došli ste ovamo da me prijavite caru, optužite i ubijete.
Isus, dakle, suvereno odbija laskanje, štoviše licemjerima naziva farizeje i herodovce. Izbjegava simpatije prema Židovima u pogledu plaćanja poreza znajući da je porez kruta realnost židovskog naroda kojoj se i sam podvrgava. Na Isusovu riječ da mu pokažu porezni novac njegovi mu protivnici pružaju denar čime potvrđuju da i sami plaćaju porez. Dakle, raskrinkani su. Budući da denar ima sliku i natpis carev logičan je Isusov odgovor da caru daju carevo. Ali i Bogu Božje.
Budući da Isusovi protivnici praktično prihvaćaju vlast i njezine usluge, a novac je simbol te vlasti, oni joj smiju i čak trebaju iskazati poštovanje i poslušnošću i porezom, što dakako ne bi smjelo biti na štetu priznavanja vrhunske vlasti Božje.
Čija smo mi slika i natpis. Zar nismo primili na krštenju neizbrisiv pečat Boga živoga; Trojstva: Oca, Sina i Duha Svetoga? Stvoreni smo, k tome, na sliku i priliku Božju. Zar onda, shodno tome, ne pripadamo Bogu? Svojim djelima i riječima potvrdimo svima da smo Božji, njegova svojina te ga životom proslavimo kako nam i dolikuje.
vlč.Vinko Pilić
