DUŠNI DAN
2. studenoga 2015.
Ps 27, 1. 4. 5. 7. 8b. 9a. 13-14
Iv 6, 37-40
UVOD
Jučer i danas mnogi su se kršćani uputili na groblja upaliti svijeću, okititi grob i pomoliti se za duše svojih milih i dragih. Tako ih otimamo zaboravu, ali tako im izražavamo i zahvalnost za dobro koje su nam učinili. Bilo da Svetu misu slavimo u crkvi ili na groblju, sjećamo se svojih pokojnika i svih koji su nekoć živjeli među nama, a sada su u vječnosti.
Možemo im ljubav uzvratiti i pomoći svojim molitvama da ih Bog očisti i uvede u svoje svjetlo i vječni pokoj kamo ćemo svi jednoga dana biti pozvani. Molimo za sve pokojne i duše u čistilištu. Ne zaboravimo ni onih za koje nema tko moliti ili im se za grob ne zna! Molimo i za sebe da živimo tako kako bismo jednom bili dostojni Božjega društva i Njegovih svetih u kojem vjerujemo da se i naši pokojni nalaze. A sada se skrušimo i za grijehe pred Bogom pokajmo!
HOMILIJA
O razlogu čovjekova postojanja i životnoga smisla, nobelovac i otac atomske bombe Albert Einstein na jednom mjestu kaže: „Mi, djeca Zemlje u čudnoj smo situaciji. Svi smo tu (na Zemlji) u kratkom posjetu… Tu smo zbog drugih ljudi, zbog onih od čijeg osmijeha i zdravlja ovisi naša sreća.“
Za mnoge ljude današnjice, smrt je tabu-tema, koja se nastoji izbjeći i o kojoj je poželjno šutjeti. Ona se najčešće događa daleko od očiju onih koji su još mladi, zdravi, u punoj snazi s obje noge u životu, jer najveći broj ljudi umire po bolnicama i staračkim domovima. A što god se ne doživljava iz neposredne blizine o tomu se ne razmišlja niti govori. Takvom stanju veliki doprinos daju i suvremene reklame, koje govore i u prvi plan stavljaju mladost i zdravlje dok vješto zaobilaze starost i nemoć.
Vrijednim pažnje se smatra samo život u fazi njegove mladosti i zdravlja, a istinu o njegovoj prolaznosti treba sakriti. Nikakvo onda čudo da i u različitim anketama varira postotak onih koji vjeruju u Boga i onih koji vjeruju u život nakon smrti. Neki ljudi, naime, računaju s tim da postoji Bog, ali nakon smrti više ništa ne očekuju. Teško je proniknuti sliku koju ti ljudi imaju o Bogu, ali i u smisao njihove vjere koja ne uključuje život nakon smrti.
Smrt je jedina sigurnost, koju svaki čovjek osjeća. I kad bi nad nama lebdjela samo ta sigurnost, zgnječila bi nas. Ali ako postoji i njezin smisao, cijeli se život mijenja. Svima nam je konačni cilj susret s Bogom, premda neki žive kao da nikada neće umrijeti.
Ništa tako snažno ne čini ljude jednakima, kao smrt i nema ničega što bi bilo osobnije i vlastitije od same smrti. Ništa u životu nije toliko izvjesno kao dolazak smrti. Pa ipak neki često žive kao da smrti nema, kao da još neće doći i kao da se to nas ne tiče. Smrt nije izvan nas, jer je nosimo sa sobom i u sebi. Ne čeka nas njezin dolazak u dalekoj budućnosti, nego je svaki naš trenutak, sve što činimo, mislimo, osjećamo ili radimo smrtno, jer je sve ljudsko podložno smrti, propadljivo i nestalno.
Jednom će svi naši trudovi, uspjesi, padovi i neuspjesi, trenutci ljubavi, ushićenja radosti, žalosti i boli, nestati u mraku prošloga. Uz zaborav smrti, ide i njezina sveprisutnost. Preselila se u bolnice, staračke domove i mrtvačnice, ali je više ima na televizijskim programima, filmovima, novinama, raspravama o eutanaziji, abortusu, ratovima. Bezbrojne se nesreće smjenjuju pred našim očima u borbi za trenutak pozornosti. Pred našim se očima nižu slike krvavih dijelova tijela raskomadanih na raznim stranama svijeta, ali nas užas obuzima samo do sljedećih vijesti. Sve je više smrti s kojima se susrećemo, a u isto vrijeme zaborav je sve veći.
U svom romanu „Derviš i smrt“ Meša Selimović razmišlja i kada piše: „Smrt je sigurno saznanje, jedino za što znamo da će nas stići. Izuzetka nema ni iznenađenja, svi putovi vode do nje, sve što činimo to je priprava za nju (…) uvijek smo joj bliže, nikad dalje. Pa ako je tako (…) zašto se čudimo kad dođe. Ako je ovaj život kratak prolazak što traje samo čas ili dan, zašto se borimo da ga produžimo još dan ili čas. Zemaljski život je varljiv, vječnost je bolja.“
Iako smo svjesni da su ovi mislioci u pravu, ipak spoznaja da naš život ide svome kraju budi u nama tmurno, jesenje raspoloženje. Suvremeni čovjek o smrti ne želi ni razmišljati. Jesen nas tako podsjeća na umiranje: umire sva priroda, dani su kratki i magloviti, više je tame nego svjetla pa se i blagdan kojim se sjećamo svojim pokojnika, Dušni dan uklapa u taj okvir.
Misao o besmrtnosti i vječnomu životu, nije samo naša pobožna želja nego stvarnost. Potvrdio nam ju je sam Bog po proroku Izaiji koji najavljuje da će Gospodin „uništiti smrt zasvagda“ i „suzu će sa svakog lica otrti“ (Iz 25,8). Potvrđuje nam to i veliki Isusov prijatelj, Njegov ljubljeni učenik Ivan apostol, koji u proročkom viđenju vidi „novo nebo i novu zemlju“ (Otk 21,1) u kojima će se Bog družiti s ljudima, jedinim stvorenjima koja je stvorio na svoju sliku.
Tu više neće biti nikakve patnje ni bola. Ivan piše: „I otrt će im svaku suzu s očiju, te smrti biti više neće, ni tuge, ni jauka, ni boli biti više neće jer – prijašnje uminu“. Smrt, tuga, patnja i bol pripadaju ovomu svijetu u kojemu je grijeh poremetio Božje prvotne naume, a ne vječnosti.
Tu Bog čini nešto posve novo, reče nam apostol. U toj novosti je grješan čovjek opravdan i pozvan na vječno druženje s Bogom. Tu će u potpunosti biti izvršena volja Onoga, koji je Isusa poslao za Spasitelja na ovaj svijet. „A volja onoga koji me posla“, reče Isus, je „da ništa od svega što mi je dao ne izgubim, nego uskrisim to u posljednji dan“.
Zato je itekako u pravu suvremeni duhovni pisac Michel Quoist, kad u molitvi razgovara s Bogom:
„Gospodine, nema mrtvih. Postoje samo živi, bilo na ovoj zemlji ili na drugom svijetu. Gospodine, smrt je tu, ali to je samo jedan čas, jedan tren, jedna sekunda, jedan korak, prijelaz od prolaznog konačnome, korak od vremenitog vječnome.
Tako umire dijete, kad se u njemu probudio mladić, gusjenica, kad iz nje postane leptir, zrno pšenično, kad se najavi klas…“
Zapamtimo da nas svaka smrt i pokop podsjećaju na našu prolaznost i potiču na odgovoran sadašnji život u iščekivanju neprolaznoga. Na to nas je poticao i zagrebački kardinal Franjo Kuharić riječima: «Nada u budući život čini vjernika osobito odgovornim za ovaj život. Živjeti za nebo, znači zemlju činiti predvorjem neba.» Ponesimo ovu misao u svoju svakodnevicu, jer je sadašnje vrijeme blago kojim kupujemo vječnost.
fra Mate Tadić, OFM
